Berlinski Boemi s hrvatskim slavujima

Svaka od tri glazbenoscenske vrste – opera, opereta i balet – ima predstavnika u božićnom vremenu. No možda je od te činjenice još zanimljivije promatrati kako se i zašto Orašar Čajkovskog, Straussov Šišmiš i Puccinijevi Boemi (La Bohème) smjenjuju na pozornicama, dominirajući tako za božićnih dana pojedinim sredinama. Novi Šišmiš na središnjoj zagrebačkoj sceni odličan je podsjetnik da je operetu Straussa mlađeg Zagreb upoznao još u starom kazalištu na Markovu trgu, kada se, kao i u novoj postavi premijerno izvedenoj 29. prosinca 2022, izvodio na hrvatskom jeziku.

Blistava u odnosu na druga dva djela u kojima prevladava ugođaj božićnoga blagostanja, Puccinijevi Boemi svojevrsna su iznimka. Iako u drugoj slici na sceni vidimo božićni šušur u Latinskoj četvrti u Parizu, opera je prožeta duhom siromaštva, hladnoće i bolesti. Simpatični dom pjesnika Rodolfa, slikara Marcella, filozofa Collinea i glazbenika Schaunarda u prvoj je slici još mjesto u kojem bismo se poželjeli naći, jer u njemu bez obzira na sve nedaće vlada veseo ugođaj u kojem se rodi i ljubav između Rodolfa i susjede Mimì (Rodolfo pjeva Mimì o „svom radosnom siromaštvu“ – povertà mia lieta). No kada se u četvrtom činu publika ponovno zatekne u istoj mansardi, u nju uskoro dospije i glavni ženski lik u terminalnoj fazi bolesti, koja će do kraja opere i presuditi Mimì. Ipak, bez obzira na nespojivost božićnog ugođaja i nesreće, Boemi imaju magičnu privlačnost, u prvom redu zbog blistave muzike jednog od najvećih opernih genija. Kako je rekao Boris Papandopulo, Boemi su jedina opera u kojoj publika voli gledati sirotinju na pozornici.

Prizor iz berlinske izvedbe Puccinijevih Boema / Snimila Mara Eggert / Berlinska državna opera

Tematski mučno, a istovremeno radnjom skladno i uhu ugodno djelo mogao je stvoriti samo veliki genij. Giacomo Puccini peti je potomak u nizu skladatelja Puccinija koji su, u manjoj mjeri nego najpoznatiji predstavnik dinastije, obilježili glazbenu scenu Lucce, sredine u kojoj su djelovali. Iako nisu zasjali kao poznati operni skladatelj, među učiteljima drugih Puccinija naći ćemo poznata imena talijanske glazbene scene kao što su Padre Martini (učitelj Puccinijeva prapradjeda koji se također zvao Giacomo), Giovanni Paisiello (učitelj skladateljeva djeda Domenica) i Gaetano Donizetti (učitelj Puccinijeva oca Michelea).

Velike operne uspješnice

Slavan i slavljen već za života, Puccini nije bio siromašan čovjek – bar ne više nakon prvog uspjeha s operom-baletom Le Villi tj. Vile iz 1884. Ipak, skladateljevi studentski dani u Milanu bili su obilježeni skromnim uvjetima. Puccini je u svojim zapisima ostavio svjedočanstvo da za milanskih dana nije gladovao, ali ni da si svake večeri nije mogao priuštiti piće, zbog čega je rano lijegao u krevet. Iskustvo stanovanja s bratom Micheleom i njihovim rođakom u skromnim uvjetima, sa svim pratećim zgodama i nezgodama, neodoljivo podsjeća na radnju opere o četvorici pariških sustanara. Uostalom, u jednom je kasnijem intervjuu priznao da je i sam, baš kao Rodolfo iz Boema, ložio svoje rane rukopise kako bi se ugrijao u nedostatku boljeg ogrjeva. No četvrta Puccinijeva opera i druga opera pariške tematike (nakon Manon Lescaut) nastajala je u potpuno drugim uvjetima, kada je Puccini već živio u mondenom gradu Torre del Lago na obalama Ligurskog mora. Nakon Boema ništa nije stajalo na putu sljedećim velikim uspješnicama, koje također ne silaze sa svjetskih opernih scena – snažna Tosca, nježna i bolna Madama Butterfly, istovremeno smiješan i težak Triptih i naposljetku velika Turandot. Kažimo i to da za razliku od svojih prethodnika Verdija i Wagnera Giacomo Puccini nije nastupao kao dirigent, pa ni na izvedbama vlastitih djela.

Hrvatski solisti
u berlinskim Boemima

Ovoga adventa i Božića na daskama triju berlinskih opernih kuća nije bilo Orašara, dok su za Šišmiša bila rezervirana tri termina u Njemačkoj operi, dva na Silvestrovo i jedan na samu Novu godinu. Stoga su Boemi u Državnoj operi jedino od tri prigodna djela u kojima je berlinska publika ovih blagdana uživala u većoj mjeri. Odlična izvedba zaslužuje vijest i u hrvatskim medijima utoliko više što u aktualnoj postavi dvije uloge igraju naše gore listovi, stalni članovi opernog ansambla, sopranistica Evelin Novak i bas-bariton David Oštrek. Dvoje „naših“ od ukupno osam berlinskih solo uloga u Boemima već je veliki uspjeh hrvatskih „vatrenih“ solista razasutih po njemačkim opernim kućama na kvantitativnoj razini, dok kvalitativni osvrt, razumljivo, zahtijeva poseban dio (izvedba od 21. prosinca 2022).

No počnimo s glavnim ulogama izvedbe, Mimì (Aida Garifullina) i Rodolfo (Stefan Pop). Odličan rumunjski tenor Pop sjajan je Rodolfo, pjevač snažna i topla glasa o čijoj dubokoj emotivnosti i uživljenosti u lik svjedoče prave suze na koncu opere, koje nisu prestale ni dok se Pop poklanjao pred publikom. Ruska sopranistica Garifullina glas je rijetko lirskog karaktera na europskoj sceni. Stalnu članicu Bečke državne opere odlikuje izrazita muzikalnost, a njezine su fraze mekane i zaokružene. Garifullina je majstorica dinamike, vladarica crescenda i decrescenda koja u trenu smiri muzičku liniju, mijenjajući joj u potpunosti karakter. U konkretnom slučaju uloge koju je izvela, Garifullina je idealna krhka Mimì na umoru.

Ipak, glavni ženski lik Puccinijeve uspješnice nije stalno na umoru – iako od sama početka doznajemo da joj je zdravlje narušeno, a ruke hladne (Rodolfova velika arija Che gelida manina). Stoga velika ruska sopranistica odlično predstavlja dio karaktera lika, dok optimističnu stranu Mimì, koja se unatoč bolesti bori za život kako bi bila sretna uz Rodolfa, Garifullina ne donosi u potpunosti. Je li tomu tako zbog osobnog karaktera sopranistice ili manjka snage u visinama – zbog čega se utječe krhkosti lika – teško je reći, no susret glasova Mimì i drugog ženskog lika Musette (Evelin Novak) svjedoči o jednakoj razini muzikalnosti i općenito glasovne kvalitete, uz donekle razliku u karakterima boja glasa, ali i o bitno jačoj vokalnoj snazi Evelin Novak u odnosu na drugu sopranisticu na berlinskoj sceni.

Umijeće transformacije

I Evelin Novak dokazano je sjajna glumica, no lik Musette dodatno je istaknuo njezin transformativni karakter na sceni – od koketne gotovo kurtizane u drugoj sceni do empatične prijateljice, jednako ganute nadolazećom smrću Mimì kao Rodolfo. Evelin Novak blista i šarmira na pozornici magnetskom privlačnošću, probijajući se kroz šumu opernih sustava i produkcija glasom i stasom. Iako za razliku od Garifulline dosad nije nastupila na otvaranju svjetskoga nogometnog prvenstva (u Rusiji 2018, što očito svjedoči o potpori državnih struktura aktualne Mimì), Novakova je velika zvijezda berlinske scene, koja bi uz tenora kao što je Pop sjajnije zablistala u ulozi Mimì nego trenutna nositeljica uloge. Uostalom, Evelin Novak ulogom Mimì prvi se put predstavila na daskama zagrebačkoga HNK-a u travnju 2018. pa je zapravo pitanje vremena kada ćemo u opernoj kući na aleji Unter den Linden čuti ariju Sì, mi chiamano Mimì u izvedbi međimurskog slavuja.

A u berlinskoj operi pjeva još jedan slavuj iz naših krajeva, bas-bariton David Oštrek koji je u istoj postavi utjelovio ulogu filozofa Collinea, jednog od četiri skromna sustanara pariške mansarde. Njegov pak nastup sve je samo ne skroman – na sceni gotovo tijekom cijele opere (osim u trećoj slici), Oštrek kao jedina basovska uloga od četvorice sustanara suvereno vlada pozornicom i rolom, sve dok glasovno u potpunosti ne zasja u četvrtoj slici arijom Vecchia zimmara, senti u kojoj se oprašta od staroga kaputa prije nego što ga odnese u zalagaonicu. Basovska boja i jačina uz baritonsku toplinu vokalne su karakteristike Oštrekova Collinea, kao jamac za uspješan nastavak karijere bivšega bečkog studenta i aktualnoga stalnog člana središnje berlinske operne kuće.

Zaključimo osvrt riječju i o talijanskom dirigentu Massimu Zanettiju, muzikalnom i istovremeno odmjerenu maestru čija bi izvedba podnijela i više ritardanda i acceleranda, a pohvaliti valja i uvijek odličan stalni operni orkestar Staatskapelle Berlin. Scena, kostimi i režija na tragu su klasičnih postava Boema, bez provokativnih ili osobito upadljivih elemenata (jedini lik koji u operi znatnije mijenja izgled je Musette, očito kao odraz promjene karaktera uloge tijekom radnje). Tri scene koje publika vidi moguće je stupnjevati od izrazito bogata šarenila (druga scena, Latinska četvrt), preko skladno oblikovane mansarde (prva i četvrta scena) do minimalistički hladne treće scene kao podloge za intimni dijalog Mimì i Rodolfa i najave kraja ljubavi. Aktualnu režiju Boema potpisuje australska operna redateljica Lindy Hume, kostime je osmislio Carl Friedrich Oberle, a scenografiju Dan Potra.

Ukratko, za odličnu izvedbu Boema od 21. prosinca u velikoj je mjeri zaslužno dvoje hrvatskih solista s berlinskom karijerom i adresom, a zahvaljujući Evelin Novak i Davidu Oštreku, Berlinska državna opera jedina je svjetska operna kuća s više stalnih članova ansambla iz naših krajeva. A to nije mala stvar.