Značenje bivanja ludim

Četiri godine nakon premijere predstave I giganti della montagna / Gorski divovi, Zajčeva pozornica ponovno postaje teatro dello specchio ili kazalište u ogledalu, kako ga je nazivao i sam Pirandello. „Znaš li što znači biti s luđakom? Biti s nekim tko potresa temelje, logiku cijele strukture svega što ste izgradili u sebi i oko sebe?“ tek su neka od pitanja koje istražuje ansambl Talijanske drame u predstavi Enrico IV / Henrik IV.

Pirandellova genijalnost vidljiva je u svakom režijskom postupku i glumačkoj izvedbi / Snimio DRAŽEN ŠOKČEVIĆ

Nakon što je tijekom maskenbala srušen s konja, „Henrik IV.“ je poludio. U to je vrijeme igrao ulogu Henrika IV, a njegova zabluda i više od dvanaest godina nakon pada ostaje da je upravo on njemački kralj Henrik: smješten je u „dvorac“ s četirima slugama ili privatnim savjetnicima“, a sve plaća njegov nećak Di Nolli. O njegovu ludilu saznajemo odmah na početku, u razgovoru Matilde (Leonora Surian Popov) i Belcredija (Mirko Soldano) s doktoricom (Ivna Bruck), koji publika prati na pozornici i na videozidu. Dok većina redatelja Henrika IV. otvara dolaskom Bertolda (Serena Ferraiuolo) u kliniku, Marco Lorenzi radnju sažima u razgovoru koji će gledateljima omogućiti da pozornost usmjere na lica. Nije to jedina specifičnost mladog redatelja; kako bi što jasnije razlučile stvarnost od sjećanja i „utvara“ koje plaše Henrika, često će se pojavljivati videoprojekcije, a Lorenzi svoj postupak dodatno opravdava i doktoričinim pojašnjenjem o snimanju i dokumentiranju eksperimenta. Pirandello je jednom rekao: „Mrzim simboličku umjetnost u kojoj prezentacija gubi svaki spontani pokret kako bi postala stroj, alegorija – uzaludan i pogrešno shvaćen trud, jer sama činjenica davanja alegorijskog smisla prezentaciji jasno pokazuje što moramo učiniti s bajkom koja sama po sebi nema istine, ni fantastične ni izravne; napravljena je za demonstraciju neke moralne istine“, a upravo je ta smjernica bila temelj režije koja kao najveće ludilo prikazuje Henrikov pokušaj zaustavljanja vremena.

Prednost poistovjećivanja s poviješću u tome je što svaka uloga postaje unaprijed određena, čime se briše potreba za odgovornošću donošenja odluka, što je, vjeruje Pirandello, težnja mnogih ljudskih bića. Postajanje portretom također zaustavlja vrijeme, „jer portret je uvijek tu fiksiran u tren oka“, kako objašnjava doktorica. Treći je način gubljenje razuma jer ono donosi slobodu u ponašanju, od društvenih i vremenskih ograničenja. Ludilo je privlačno i zbog ideje da svijest zahtijeva koherentnost i oblik, a oboje je uništeno promjenjivim vremenom. Stoga je ludilo nužno, jer samo se kroz njega može učinkovito zaustaviti vrijeme i formulirati potrebna koherentnost i oblik. Henrik IV. to je postigao stvarajući ulogu uklopljenu u koherentno povijesno razdoblje unaprijed oblikovanih događaja. Henrikova je osveta u tome što i osviješten odlučuje nastaviti s glumom. Pritom prisiljava druge da djeluju s njim; to je njegova metoda kako bi mu se udovoljilo. Uvlačeći ljude u svoj svijet, Henrik ima apsolutnu moć nad njima, što mu je draže od stvarnog svijeta u kojem pomicanje vremena označava nemogućnost postojanja trenutka posvemašnje kontrole. Za njegov je povratak u stvarnost osmišljen eksperiment u kojemu će se njegovi prijatelji ponašati kao likovi iz života kralja. Upoznavši Henrika, ostala ga lica promatraju kao luđaka, strepeći od mogućeg fizičkog napada i tek se Matilde uplaši njegovih riječi vjerujući da ju je prepoznao. Projekcija otkriva složenu pozadinu njihova ljubavnog odnosa – ona ga je zbog ludila ostavila i udala se za drugoga, a Henrik svakodnevno promatra njezin portret iz mladosti. Doktorica u tome vidi priliku povratka u realnost tako da se Matildina kći (Ana Marija Brđanović) pojavi ispred Henrika zajedno sa svojom majkom. No Henrik posrne ispod težine tog posjeta i „slugama“ priznaje da nije lud, već dugo glumi ludilo.

Monolog Aleksandra Cvjetkovića pretvara radnju s brojnim komičnim elementima u egzistencijalnu dramu, a njegova snažna emocija i teška pitanja dopiru do svakog gledatelja. Otkriće mijenja sliku i za svako lice na pozornici. Svršetak je najemotivniji i najspektakularniji dio predstave. U očaju će Henrik probosti Belcredija mačem, a taj će ga čin zauvijek zarobiti u ulozi fiktivnog kralja. Publika na projekciji promatra Aleksandra Cvjetkovića, koji silazi s pozornice, prolazi gledalištem, izlazi iz kazališta i promatra snijeg dok zauvijek postaje luđakom.

Pirandellova genijalnost vidljiva je u svakom režijskom postupku i glumačkoj izvedbi, riječ je o jednoj od najboljih predstavi i izvedbi Talijanske drame. Dobitnik Nobelove nagrade svoju je medalju od 18-karatnog zlata darovao fašističkoj vladi da je pretopi kao dio kampanje Oro alla Patria 1935. godine tijekom Drugoga talijansko-etiopskog rata. Njegovi sramotni svjetonazori razlog su polemikama oko izvođenja njegovih djela diljem Europe, no njegova je važnost za kazalište neosporna.