Vjera je moć u nemoći

Isusovac Mijo Nikić završio je studij filozofije i teologije u Zagrebu. Magistrirao je dubinsku psihologiju na Papinskom sveučilištu Gregoriana u Rimu, a doktorsku disertaciju Slika Boga u novim religijskim pokretima obranio na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Od 1992. godine predaje psihologiju, psihologiju religije i povijest religija na Filozofskom fakultetu Družbe Isusove u Zagrebu – sada Fakultet filozofije i religijskih znanosti. Na teološkom institutu DI predaje eshatologiju, teološku antropologiju i mariologiju. Objavljivao je u raznim časopisima, sudjelovao na brojnim domaćim i međunarodnim simpozijima. Urednik je više zbornika. Objavio je knjige: Slika Boga u vjerskim sljedbama i novim religijskim pokretima, Psihologija obitelji, Očima psihologa teologa te knjižice: Kako vjerom nadvladati strah, Krive i prave slike Boga, Biblijska psihoterapija i Kako nadvladati stres i krizu. Bio je član Papinske međunarodne teološke komisije za ispitivanje fenomena Međugorja. Održava duhovne vježbe za svećenike i časne sestre te psihološko-duhovne seminare za menadžere. Došašće i Božić povod su ovom razgovoru.

Snimilo Igor Kralj / PIXSELL

Profesore Nikiću ili don Mijo?

Nas isusovce oslovljavaju riječju pater, što znači otac.

Oče Mijo, katolici su ušli u advent ili došašće, pripremno razdoblje za Božić. Što je Božić?

Advent je vrijeme priprave za Božić, veliki i mnogima najdraži kršćanski blagdan, napose djeci i mladima. Božić nas vraća u djetinjstvo, oživljuje u nama lijepe uspomene i budi pozitivne emocije. Iščekuju ga ne samo katolici nego svi kršćani, pa i svi ljudi dobre volje. Kad se Isus rodio, anđeli su pjevali: „Slava Bogu na visini, a na zemlji mir ljudima dobre volje.“ Neki prijevodi kažu: „mir ljudima, miljenicima Božjim“.

U tim riječima sadržana je glavna poruka vjere i Božića?

Bog je postao čovjekom kako bi čovjek mogao baštiniti božanski život. Nevidljivi Bog postao nam je vidljiv u Isusu Kristu. Susreli su se beskonačno i konačno. Zagrlili su se vječno i vremenito. Utjelovljenje Božje u ovaj naš svijet u osobi Isusa Krista, koji postaje čovjekom a da ne prestaje biti Bogom, temeljna je istina i snaga kršćanstva. Dijete iz Betlehema, mali Isus dar je Neba. Ljubav Božja koja postaje konkretna, vidljiva, opipljiva. Tko njega vjerom i ljubavlju primi i povjeruje u njegovu ljubav dogodit će mu se ono što piše sv. Ivan u proslovu svoga Evanđelja: „A svima koji ga primiše dade moć da postanu djeca Božja“. To je poruka Božića!

Božić nije konzumerizam, kako se u posljednje vrijeme sugerira?

Nažalost, neki to ne shvaćaju ili ne vjeruju pa Božić doživljavaju kao prigodnu atrakciju, priliku za dodatni konzumerizam i sl. Čak smo došli dotle da neki više ne čestitaju Božić riječima: „Sretan Božić!“, nego „Sretni praznici“.

Što je pridonijelo da Božić ne bude ono što Crkva želi?

Razvodnjavanje misterija Božića događa se najviše zbog manjka prave vjere i zbog čovjekove želje da sve iskoristi kako bi što više uživao. Ne otkriva se dubinska poruka Božića, koja je veća i snažnija od svih naših ljudskih želja. Zaboravljamo da nam Božić nudi vječna, neprolazna bogatstva pa se olako lijepimo za prolazno i ograničeno. Ali „Zemlja nema sve što nam treba, siti smo prolaznog“, poručuje jedna lijepa pjesma na tu temu. Čovjek je stvoren za vječnost, za život u punini. Sam Isus je rekao: „Došao sam da život imaju, u izobilju da ga imaju.“ Kad to zaboravimo, bit ćemo u opasnosti da nas zarobe prolazne vrijednosti.

Je li tomu kumovala i Crkva, njezin liberalizam glede smrtnih grijeha?

Moram reći da Crkva nije bitno promijenila svoj moralni nauk glede tih grijeha. Teški ili smrtni grijeh odvaja čovjeka od Boga, bez kojega čovjek ne može biti potpuno sretan. Isus upravo dolazi zato da nas pomiri s Bogom, da uništi grijeh i otvori nam put u Raj, gdje ćemo biti vječno sretni s Bogom. Ako se u nekim dijelovima svijeta Crkva možda malo spotiče ili šalje nejasne poruke, to je samo znak da je Crkva i ljudska ustanova. Međutim, Krist je Glava Crkve i kao takva ona ostaje do konca svijeta. „Ni vrata paklena neće je nadvladati.“

Kada ljudima govorite o vjeri i Bogu, što vam je najvažnije reći, na što upozoriti?

Kad govorim ljudima o Bogu, želim im naglasiti glavnu istinu o Njemu, a ona glasi: Bog je naš Stvoritelj i naš dobri Otac nebeski. Najbolja definicija Boga nalazi se u Prvoj Ivanovoj poslanici gdje u 4. poglavlju piše: „Ljubljeni, ljubimo jedan drugoga, jer ljubav dolazi od Boga, i tko god ljubi, od Boga je rođen i poznaje Boga. Tko ne ljubi, nije upoznao Boga, jer Bog je ljubav.“

Što je s onima koji nisu iskusili ljubav?

Mnogima koji nisu iskusili autentičnu ljubav u svojoj obitelji teško je povjerovati u Boga koji je ljubav sama. Treba stalno naglašavati: Bog je ljubav i nitko me ne voli niti me može voljeti više od Boga. Tko nema iskustva autentične ljubavi jednostavno treba vjerovati da ima negdje bezuvjetna ljubav koja nas voli takve kakvi jesmo. Božić nam upravo tu istinu donosi i navješćuje. Jedna božićna pjesma to lijepo izražava riječima: „Ljubav Božja prevelika, primi pravu put čovjeka! S neba siđe dolje radi grješnika. Rodi se u štali, radi čovjeka!“

Kako Bog voli ljude? Primjerom, kaznom, kušnjom?

Ovo je vrlo važno pitanje, jer naša vjera, nada i ljubav ovise o tome kakvu sliku Boga nosimo u sebi. A ta slika ovisi o tome kako su nas roditelji odgajali u ranom djetinjstvu. Roditelji koji su bili dobri vjernici i imali zrelu, autentičnu ljubav prema svojoj djeci, pomoći će im da u svojoj psihi formiraju pravu sliku Boga koji nas voli. Roditelji koji su prestrogo odgajali svoju djeci, koji su im prijetili Božjom kaznom ako nisu dobra ili ako ne žele ići u crkvu, čine veliku štetu u religioznom odgoju svoje djece. Dijete tada osjeti strah od Boga koji kažnjava i taj strah potisne u podsvijest, a strah se kasnije očituje kroz velike sumnje ili čak očitu nevjeru. O Bogu treba govoriti s mnogo ljubavi i na prikladan način, a najbolje je svjedočiti vlastitim primjerom. Najvažnija istina o Bogu glasi da je on Ljubav sama. Ako tu istinu ne prenesemo na djecu, nismo im pomogli u rastu njihove vjere.

Dogodi li vam se da vam netko kaže; dovoljno je u sebi vjerovati, ne i djelima vjeru dokazivati?

Vjera je prije svega život! Vjera se dokazuje djelima. Tko istinski vjeruje taj u životu djeluje! Sveti Jakov u svojoj poslanici kaže da je vjera bez djela mrtva. Mi svoju vjeru dokazujemo angažiranom ljubavlju koja služi drugima, koja gradi bolji svijet.

Je li Isus, njegova žrtva za čovjeka, pravi primjer vjere?

Isus, odnosno njegovo utjelovljenje i njegova žrtva na križu, najzorniji je i najuvjerljiviji znak beskrajne Božje ljubavi prema čovjeku. Na tu ljubav čovjek bi trebao odgovoriti svojom vjerom, nadom i ljubavlju. Vjera je dar Božji na koji čovjek treba odgovoriti svojom slobodom. Vjerovati znači prihvatiti sve ono što je Bog objavio.

Sloboda za vas znači vjerovati?

Meni se posebno sviđa definicija koja kaže da vjerovati znači sve u životu promatrati Božjim očima, iz Božje perspektive. A to je perspektiva svemoći. Vjera je moć u nemoći. Bog je uvijek svemoćan, a mi često nemoćni. Međutim, mi svojom vjerom možemo ući u Božji svijet u kojem je onda sve moguće. Vjera je silna moć koja nam je na raspolaganju u ovom svijetu. Nama se sve u životu događa prema našoj vjeri: na naravnoj i nadnaravnoj razini. Naš mozak sklon je ostvarivati ideju u koju najviše vjerujemo. Sam je Isus to potvrdio svojom izjavom: „Neka ti bude po tvojoj vjeri.“

Glede toga, postoji li istinski vjernik?

Istinski vjernik vjeruje Bogu i proniče njegove putove. Svaki vjernik bi se često trebao pitati: „Koliko dugo ja dodijavam Bogu svojom nevjerom? Znadem li vjerom promatrati život i sve što mi se u životu događa?“ Tri su sile koje ometaju čovjeka da raste u svojoj vjeri. To su: demonske sile zla, duh ovoga svijeta i požude vlastite naravi koja je ranjena istočnim grijehom. Ali nismo nemoćni pred tim silama. Milost Božja je daleko jača. Samo treba u nju vjerovati i otvoriti joj se iskrena i čista srca.

Je li sumnja sastavni dio vjere?

Sumnja je normalna pojava u procesu dozrijevanja vjere. No ta se sumnja može nadvladati većim pouzdanjem u Boga i njegovu ljubav. Ne moramo sve dokraja razumjeti, vidjeti i opipati da bismo u to mogli vjerovati. Već u ovome svijetu ima previše stvari koje ne vidimo, a prešutno vjerujemo u njih. Kad govorim o vjeri u vječni život, kažem: dijete prije nego će se roditi ne zna ništa o životu koji ga čeka čim se rodi. Ali to ne znači da toga svijeta nema. Dok se ne rodi, dijete u majčinoj utrobi treba imati organe da bi moglo samostalno disati, jesti i živjeti u svijetu o kojem ne zna ništa prije svoga rođenja. Tako je i s nama kad je u pitanju drugi život koji nas čeka nakon smrti. Mi o njemu ne znamo mnogo, ali to ne znači da toga života nema. Sumnja može pročistiti našu vjeru. Važno je iskreno tražiti istinu i biti otvoren za Božja nadahnuća. Biblija nas poučava da se Bog protivi oholima, a poniznima daruje svoju milost.

S Isusom i njegovom žrtvom, misle mnogi, u čovjeka se uselio strah jer nije u stanju slijediti Isusov primjer. Kako se oduprijeti tom strahu i strahu općenito? Osobito danas, kada zbog rata u Ukrajini prijeti kataklizma nuklearnoga svjetskog sukoba.

Ja sam uvjeren da s Isusom dolazi mir i sigurnost, naravno onima koji u njega istinski vjeruju. Sam Isus više je puta govorio svojim učenicima: „Ne bojte se, ja sam s vama.“ To treba imati na pameti uvijek, napose u ovo naše vrijeme koje je obilježeno strahom od svjetske kataklizme. Ta je opasnost realna. Evolucija je kod čovjeka vidljiva i uvjerljiva na području znanja i tehnike, ali nažalost ne i u moralnom dozrijevanju čovjeka. Kao da nismo ništa naučili od ratova kojih je bilo.

Zašto nismo naučili?

Evolucija na moralnom području ne ide automatski, nego samo preko istinskog obraćenja od zla. Sveti Pavao kaže da u svima nama živi stari čovjek koji se zaluđuje u svojim požudama i koji popušta svojim pohlepama. Pavao također tvrdi i da u svima nama negdje drijema ili možda spava novi čovjek koji se treba probuditi i ojačati kako bi preuzeo kontrolu našega života.

Zašto se nije probudio?

Taj novi čovjek rađa se s vjerom u Boga i jača milostima koje nam Bog udjeljuje na razne načine. Ovaj svijet bit će bolji tek onda kad u nama ojača novi, Božji čovjek koji traži istinu, koji voli sve ljude, koji je spreman služiti drugima. Dok se to ne dogodi, dok ne prevlada kritična masa dobrih ljudi, bit ćemo u strahu od stvarne kataklizme koja prijeti čovječanstvu na globalnoj razini. Strahu koji nam prijeti najbolje ćemo se oduprijeti ako počnemo sami graditi bolji svijet tamo gdje živimo, a najprije u sebi, u svojoj obitelji i u svome narodu. Samo to treba raditi s Bogom, jer je sam čovjek nemoćan. „Ako Gospodin kuće ne gradi, uzalud se muče graditelji“, piše u Bibliji.

Vjera tomu može pomoći?

Već sam rekao da je vjera moć u nemoći. Mi svojom vjerom ulazimo u Božji svijet gdje je sve moguće. Prema tome, autentična je vjera silna moć u nadvladavanju straha. Netko je mudro rekao da suprotnost vjeri nije nevjera, nego strah. Tko nema prave, jake vjere lako upada u strah i postaje žrtva svoje nemoći. Poznato je da simptomi posttraumatskog poremećaja nastaju kod osoba koje su se u časovima velikih kriza i trauma osjećali nemoćno, bez vjere i nade da će preživjeti. Tko u trenucima krize ostane na svojim nogama i u glavi sačuva vjeru da će mu Bog pomoći, jer Njemu ništa nije nemoguće, taj preživljava teške časove i uglavnom ne razvija simptome PTSP-a. Vjera i duševno zdravlje u pozitivnoj su korelaciji. Mnoge znanstvene studije to potvrđuju. A u Bibliji čitamo da je vjera „sila koja pobjeđuje ovaj svijet“. Ne zaboravimo da u autentičnoj vjeri Bog stupa na našu stranu i vodi naše pobjede. A Bogu ništa nije nemoguće.

Jedini ispravni način postupanja s emocijama sastoji se u tome da se one izraze kontrolirano. Emocionalno je inteligentna ona osoba koja prepoznaje svoje emocije i koristi se njihovom snagom za ostvarenje svojih velikih ciljeva

Negdje ste rekli: „Ne mrzite, rak se dobiva od dugotrajne srdžbe!“ S obzirom na političke krize, prirodne katastrofe, frustracije, traume i depresiju, koje su svakodnevna pojava, kako i koliko to sve utječe na psihu suvremenog čovjeka? I vjernika?

Potisnute bolne emocije kao što su agresija, srdžba, bijes i mržnja, ako sebi ne nađu prirodni način rasterećenja, opteretit će duševno i tjelesno zdravlje osobe. Nespremnost na opraštanje uzrokuje dugotrajno zadržavanje gorčine i bijesa u psihi osobe koja ne želi opraštati, a onda ta gorčina s psihičke razine prelazi na somatsku ili tjelesnu. To su takozvane psihosomatske bolesti koje danas prevladavaju u općoj populaciji jer nam je život svima stresniji nego prijašnjim generacijama. Potisnuti strahovi, bolne emocije bijesa, doživljene nepravde, ako ih ne rasteretimo u verbalnoj psihoterapiji ili nekim drugim terapijskim tehnikama, opteretit će čitavo naše biće: duh, dušu i tijelo. Zato je pametnije kontrolirano izraziti svoje emocije i od srca oprostiti onima koji su nas uvrijedili, nego godinama nositi u sebi gorčinu nepraštanja. Kad Bog od nas traži da opraštamo, čak i svojim neprijateljima, on to traži jer nam želi dobro. Osim toga, potisnuta mržnja i želja za osvetom blokira mnoge pozitivne mogućnosti u nama, napose našu sposobnost ljubavi. Netko je mudro rekao: „Oprosti, da oslobodiš u sebi sile ljubavi.“ Vjernici kršćani u Očenašu svaki put mole Boga da im oprosti njihove grijehe kako i oni sami opraštaju drugima. Bog će nas držati za riječ na svome Sudu. Blago onima koji opraštaju od srca i ne razmišljaju više o zlu koje su pretrpjeli.

I ovisnosti su također rezultat suvremenoga načina života. Ne mislim pritom tek na drogu, alkohol, kocku, nego recimo i na mobitel… Kako ti simboli moderniteta mogu naškoditi čovjeku?

Slažem se s vama da je današnja generacija, napose mladih, jako ovisna o raznim stvarima. To je prije bila droga, alkohol, a danas je to još i kocka, internet, mobitel i mnoštvo drugih stvari. Te stvari, koje bi nam trebale služiti, često postaju naši idoli kojima se klanjamo, postaju naši gospodari, a mi njihovi robovi. Veliki intelektualac C. S. Lewis u svojoj knjizi Četiri ljubavi nudi uvjerljivu analizu o tome kako se idoli pretvaraju u demone. Piše da gotovo sve u životu može postati naš idol: druge osobe, novac, užitak, slava, moć…

Kada to postaje naš idol?

Nešto postaje naš idol kada nam to postane važnije od Boga, odnosno kada je čovjek spreman prekršiti moralni princip, pogaziti Božju zapovijed da bi postigao nešto do čega mu je jako stalo. Tada ta osoba ili stvar postaje njegov idol, njegov bog. Ali kako ta stvar, ili osoba koja je postala idol, nije Bog onda se nutarnjim zakonom taj idol promeće u demona. A karakteristika je demona da laže i ubija. Prema tome, ono što postane naš idol to nas može i uništiti ako na vrijeme ne prepoznamo zamku idola. Idol uvodi u ovisnost, a Bog oslobađa.

Primjer toga su ovisnici o drogi. Za početak ovisnik uzme manju količinu droge da doživi neku senzaciju i užitak, ali vrlo brzo organizam počinje tražiti jače podražaje kako bi doživio isti užitak. Ovisnik popušta tom diktatu idola i počne uzimati veću količinu droge ili neku drugu jaču drogu dok ne dođe u stanje da organizam to više ne može podnijeti i dolazi do kolapsa. Tako se idol promeće u demona koji laže i ubija. Laže jer ne može donijeti sreću koju je obećavao, a na kraju stvarno, fizički ubija svoju žrtvu. To se više-manje događa i s drugim ovisnostima. Idoli zarobljavaju i promeću se u demone, a istina oslobađa i donosi mir ljudskom srcu.

Znači li to da se vjerniku lakše oduprijeti negativnostima suvremene globalističke civilizacije užitka?

Vjernik koji istinski živi svoju vjeru neće olako postati žrtva suvremene globalističke civilizacije užitka. Vjera nas odgaja za slobodu i pritom se ne boji tražiti od vjernika da živi istinske vrijednosti, da se zna i odreći nepotrebnih stvari. U borbi protiv ovisnosti, protiv diktata civilizacije užitka, vjernik ima pomoć Božje milosti koju prima u svim svetim sakramentima. Tko redovito moli i čita Sveto pismo, taj duhovno jača i postaje sposoban oduprijeti se navalama raznih poroka i ovisnosti.

Svijet je sve konfliktniji globalno i međuljudski; države i narodi ratuju, vjere se teško dogovaraju oko elementarnih vjerskih činjenica i obreda, supružnici se međusobno varaju i napuštaju djecu, djeca napuštaju i zanemaruju onemoćale roditelje, mnogi su doživjeli silovanja, mučenja... Kako se u svemu tome može i treba ponašati Crkva i vjera?

Dobro ste dijagnosticirali stanje našeg društva. Svijet se nalazi u velikim problemima. Već je Solženjicin rekao da je svijet u velikoj nevolji jer je zaboravio Boga. Danas je najugroženija prva Božja zapovijed koja kaže: „Ja sam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova uz mene!“ Drugi bogovi, naši idoli, tjeraju Boga iz života ljudi, a za sobom ostavljaju tjeskobu, strah i nemoć da čovjek gradi bolji svijet. U takvoj situaciji Crkva treba naviještati istinu Božju i pozivati ljude na istinsko obraćenje. Samo obraćeni ljudi kojima je Bog na prvom mjestu u životu mogu graditi bolji i pravedniji svijet.

Zbog sve očitijih agresija, mržnja, osveta, nepravdi i lažnih istina u suvremenom svijetu teško je kontrolirati emocije. Koliko kontroli emocija može pomoći vjera?

Dotaknuli ste važno pitanje. Svjetski poznat psiholog Daniel Goleman napisao je knjigu Emocionalna inteligencija u kojoj je dokazao kako je za uspjeh u životu i u profesiji važnija emocionalna od racionalne inteligencije.

Što je to emocionalna inteligencija?

Biti emocionalno inteligentan znači znati i moći unijeti razumsku dimenziju u kaotični svijet destruktivnih emocija kao što su bijes, mržnja i agresija. Već sam rekao da nije dobro potiskivati bolne emocije jer se potisnuta srdžba lako pretvara u depresiju ili neku drugu psihosomatsku bolest. Isto tako nije dobro ni impulzivno izražavati emocije jer se tada nanose nove nepravde. Jedini ispravni način postupanja s emocijama sastoji se u tome da se one izraze kontrolirano. Emocionalno je inteligentna ona osoba koja prepoznaje svoje emocije i koristi se njihovom snagom za ostvarenje svojih velikih ciljeva. Tko to ne zna ili ne može biva utopljen u svoje emocije i tako zaustavlja svoj psihički i duhovni razvoj. Zato je Zaklada biskupa Josipa Langa s Fakultetom filozofije i religijskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu u rujnu i listopadu 2022. pokrenula Školu emocija, na koju se odazvalo više od 300 osoba. Školu ćemo, ako Bog da, nastaviti u travnju i svibnju sljedeće godine.

Diktatura relativizma također je razlog mnogim problemima suvremenog svijeta, o tome je pisao i papa Benedikt XVI. Može li se vjera oduprijeti relativizmu?

Prava vjera čuva nas od diktature relativizma jer naviješta vječne istine i neprolazne vrijednosti. Diktatura relativizma opasnija je od ne tako davne „diktature proletarijata“ jer se njezina težnja da ovlada svijetom očituje skriveno i podmuklo, a želi degradirati Apsolutno i apsolutizirati relativno. Papa u miru Benedikt XVI, samo dan prije nego će biti izabran za papu, održao je kardinalima propovijed u kojoj je doslovno rekao: „Relativizam se pokazuje kao jedino stajalište koje odgovara današnjem vremenu. Stvara se dakle diktatura relativizma (…) koja za posljednje mjerilo dopušta samo vlastitu osobu i njezine želje.“

Jedan su od problema katoličke vjere praznovjerje i tzv. nove religije, osobito new age. Glede toga napisali ste i rekli: „Ne treba se boriti protiv tame nego upaliti svjetlo.“ Je li Božić to svjetlo?

Drago mi je da završavamo s porukom Božića. Sveti Ivan Evanđelist kaže da je Svjetlo koje prosvjetljuje svakog čovjeka došlo na svijet. To je svjetlo Isus Krist. Samo u njegovu svjetlu čovjek može otkriti pravi smisao svoga života i pronaći put koji vodi u život vječni. Novi svijet rađa se s Novorođenim Djetetom u jaslicama. Ali to dijete nije od ovoga svijeta. To je božansko djetešce koje već u jaslicama širi ruke da zagrli čitav svijet. Odlazeći s ovoga svijeta, te će Isusove ruke ostati trajno na križu raširene kao znak božanske ljubavi koja spašava ovaj naš ranjeni svijet.