S Petračem od Pakla do Čistilišta

Kao što je poznato, sedamstota obljetnica smrti Dantea Alighierija prošle je 2021. godine u cijelome zapadnome svijetu obilježena kao Danteova godina. Tako i u Hrvatskoj – predavanjima, čitanjima iz njegove Božanstvene komedije, izložbama likovnih radova njome nadahnutih, zbornicima kritičkih tekstova njome potaknutih.

No, bez mnogo dvojbi, možemo već sada, godinu poslije, ustvrditi što se to najvažnije u jubilarnoj godini u Hrvatskoj Danteu u čast dogodilo – riječ je o novom prijevodu prvoga dijela njegova remek-djela što do danas stoji kao summa srednjovjekovnoga poimanja života i kao uvod u mnogo od onoga što će se u novovjekovnoj europskoj književnosti poslije događati, o prijevodu Pakla.

Božidar Petrač (1952), povjesničar književnosti, književni kritičar, antologičar, pjesnik i prevodilac, odlučio se, naime, na vrijeme posvetiti tom golemome pothvatu kako bi prijevod pravodobno objavio. U protekloj se godini o njemu malo pisalo (u tisku je tekst autorice ovih redaka Novi hrvatski prijevod Danteova Pakla ili o poeziji u prozi, u časopisu Croatica et Slavica Iadertina). Ne treba to čuditi, ni prevoditelja žalostiti – analizirati prijevod ovako složena teksta te ga smjestiti u književno-kulturni kontekst zahtjevan je i odgovoran posao te iziskuje, najčešće, i vremensku distancu.

Izd. Matica hrvatska, 2022.

Bit će, s vremenom, taj prijevod posve sigurno uspoređivan i s ostalima što su od devetnaestoga stoljeća naovamo na hrvatskome jeziku nastajali, ponajviše s prijevodom Komedije iz pera Mihovila Kombola, nastalim polovicom dvadesetoga stoljeća, koji je zadobio kanonski status te zadao koordinate prevođenja poezije s talijanskoga jezika uopće. Ali prevoditi kraće poetske sastavke, sonete primjerice, slijedeći te koordinate, kao što su činili Frano Čale, Mate Maras, Mirko Tomasović, Tonko Maroević i drugi nije isto kao prevesti tisuće Danteovih stihova. Upravo zahtjevi što ih je Kombol sebi postavio postadoše ujedno i zamka njegova prosedea, njegove poetike, ili, kako se to danas u traduktologiji voli reći, njegove „prijevodne strategije“. Jampski jedanaesterac (talijanski endecasillabo) složen u tercine te, nadasve, teška ulančana rima (aba bcb cdc i tako dalje; „anksiozna rima“ kako ju je nazvala francuska prevoditeljica Jacqueline Risset) u prijevodu nerijetko nalažu posezanje za arhaičnim i/ili regionalnim riječima, „prebacivanje“ sadržaja i dalje no što je to samo iz stiha u stih te još niz postupaka kako bi se postiglo „njezino veličanstvo“ rima/srok. Pritom se ipak neće postići da se točno one dvije ili tri riječi što su u Dantea rimovane u istom položaju nađu i u hrvatskoj verziji.

Danteovo poetsko u snažnim pjesničkim slikama

Svega je toga Božidar Petrač bio svjestan. Stoga je odlučio da njegov prijevodni izričaj u ovome slučaju bude prozni. Nije to proza kakvu je za svoj prijevod Komedije početkom dvadesetoga stoljeća odabrao Iso Kršnjavi, pisana u kontinuiranim odlomcima, već proza suprotstavljena, odnosno su-postavljena (a fronte) Danteovim tercinama, proza kojom se Danteov tekst može, gotovo u svim slučajevima, i na hrvatskom citirati stih po stih, ili povremeno, s tek malim, rijetkim pomacima sadržaja, tercinu po tercinu. Rezultat je takav odabir dvaju Petračevih uvjerenja. Prvo je od njih uvjerenje da se ono što je kod Dantea poetsko ne sastoji tek u versifikacijskom aspektu, u slogovno pobrojivu stihu, bio on, kao u Kombola, adekvatan Danteovu jedanaestercu, ili, kao što je već bivalo u prethodnim prijevodima koji su tražili analogiju s hrvatskom epskom tradicijom, desetercu ili čak osmercu; niti tek u rimi, Danteovoj ulančanoj, ili pak, kako je to također već bivalo u hrvatskim prijevodima, unakrsnoj. Danteovo poetsko stoji i u snažnim pjesničkim slikama, njegovoj metaforici te, ne samo za Pakao, već za cjelinu njegova spjeva, za cijelu Komediju ključnom, alegorijskom pristupu.

Za cjelinu Danteova spjeva, rekosmo. Tako razmišlja i Božidar Petrač te nam ove godine predstavlja drugi dio epa, Čistilište. Prevodilačka se njegova poetika/strategija u drugom dijelu spjeva ne mijenja. Kroz prozne retke što odgovaraju Danteovim stihovima i ovdje povremeno bljesnu Danteove pjesničke slike, dok se čistoća alegoričnosti Čistilišta, nasuprot živosti te povremenoj strašnoj a neodoljivoj žestini slikâ u Paklu, ne kosi s riječima Nikole Tommasea što ih Petrač navodi u Predgovoru, odnosno da „većina“ ne opaža kako su njegove „ljepote /…/ češće i novije“.

Izd. Matica hrvatska, 2021.

Ali vratimo se, upravo u ovom trenutku, drugome od spomenuta dva uvjerenja o Komediji što ih dijelimo s autorom prijevoda, „drugim autorom“ spjeva, kako je prevodioce u svom kratkom traktatu 1420. godine nazvao talijanski humanist Leonardo Bruni. Taj se drugi uvid odnosi na činjenicu da Danteovo djelo, usprkos svojoj pjesničkoj veličini, nije isključivo pjesničko. Njegov spjev, u doba kad je nastao (a za nas, danas, o dobu kad je nastao i o onome što iz njega možemo naučiti) također je govor o svijetu, svijetu kakav jest na zemlji i svijetu kakav može biti u transcendenciji; govor o duhovnom putu čovjeka koji počinje zemaljskim putom. Transumanar – ne kuje Dante taj neologizam slučajno, niti ga Petrač slučajno prevodi kao nadljuđivanje.

Roman svoga vremena

Komedija se, dakle, u Petračevu prijevodu, čita kao roman smješten u svoje vrijeme, s glavnim likovima, protagonistom u prvom licu, u Ich-formi, s deuteragonistima Vergilijem i Beatrice te nizom epizodnih likova. No također se može (namjerno ne kažemo mora, ali bilo bi dobro) čitati ne samo kao pjesničko djelo, ni samo kao roman, nego i kao filozofsko/teološki traktat.

U tome nam, primjerice, može pomoći nedavno na hrvatskom objavljena rasprava Ruedija Imbacha, jednoga od najpoznatijih europskih povjesničara srednjovjekovne filozofije. (Ruedi Imbach, Portret pjesnika kao filozofa. O filozofiji Dantea Alighierija, s francuskoga prevela Maja Herman Duvel, Dominikanska naklada Istina, Zagreb, 2022), napose njezin treći dio, Primjeri prisutnosti filozofije u Božanstvenoj komediji. Nije nam ovdje namjera ponavljati Imbachovu hermeneutsku ni egzegetsku interpretaciju. Želja nam je vidjeti kako u tom smislu, izbjegavajući ovaj put namjerno najpoznatije i, budi nam dopušteno reći to banalno, najatraktivnije fragmente Pakla i Čistilišta, funkcionira Petračev prijevod u izboru koji će, nakon iznimno dojmljiva opisa smrada što se širi oko groba jednoga posrnuloga pape, poslije opisati topografiju Pakla. Učinit ćemo to ne kao Imbach, već kao Petrač, su-postavivši talijanski (proto)tekst i hrvatski (meta)tekst. (Primjer 1)

Primjer 1. Pakao, Pjevanje jedanaesto, stihovi 10–15 (Razgovor Vergilija i epskoga Ja/Dantea)

U primjeru je vidljiva neosporna semantička točnost prijevoda, tek neznatno „preslagivanje“ sadržaja iz trinaestoga u četrnaesti stih te, mnogo važnije, zadržavanje dvaju opkoračenja (enjembementa) između jedanaestoga i dvanaestoga, odnosno između četrnaestoga i petnaestoga stiha.

Drugi primjer navodimo iz netom objavljena Čistilišta. Primjer ponovno djelomično preuzimamo iz Imbacha, koji, rekavši kako u tom djelu ništa nije „beznačajno ili slučajno“, već je sve „pomno osmišljeno“ (Imbach, str. 48), među važnim filozofsko/teološkim elementima spjeva navodi govor o slobodnoj volji, ovaj put prema riječima Danteu suvremenoga političara Marka Lombarda, lika iz šesnaestoga pjevanja Čistilišta. Slijede stihovi 46–48 toga pjevanja. (Primjer 2)

Primjer 2. Čistilište, Pjevanje šesnaesto, stihovi 46–48 (Razgovor Marka Lombarda i Dantea)

Dalje Imbach ide svojim interpretacijskim putem, no mi ćemo, radi ilustracije i sažimanja njegovih teza, navesti još stihove 67–72. (Primjer 3.)

Primjer 3. Čistilište, Pjevanje šesnaesto, stihovi 67–72 (Razgovor Marka Lombarda i Dantea)

I u ovom primjeru najvažnije je naglasiti opkoračenje; Petrač „slobodnu volju“, odnosno „libero arbitrio“, nosivu riječ spomenutoga lika i toga dijela pjevanja, opravdano stavlja na početak hrvatskoga stiha, kako je to i u talijanskom izvorniku. Možemo mi taj stih zvati i rečenicom, ali rečenični tijek Danteove stihove, kako već u Paklu, tako i sada u Čistilištu, vjerno slijedi. Suvremeni jezik, lišen arhaizama, kao i uporaba danas u hrvatskom jeziku prevladavajućega perfekta (namjesto aorista, bližega talijanskom passato remoto, što je kod Dantea mnogo češći) u Petračevu prijevodu iskazuje želju da današnje čitateljstvo priđe tekstu spjeva kao romanu. A njegov uvodni predgovor, kao i predgovori svakome pjevanju te bilješke uz tekst to čitateljstvo nastoje privući kontekstu u kojemu je Dante stvarao, inspiracijama koje je potaknuo u hrvatskoj i europskim književnostima te nizu drugih mogućih čitanja, možda prije svega onima duhovnoga nadahnuća. Likovna oprema ovih izdanja Matice hrvatske (u Paklu obogaćena slikama Tomislava Buntaka i Vatroslava Kuliša; u Čistilištu Zlatka Kesera i Igora Rončevića) tim namjerama nipošto ne može odmoći.

Čitatelji i čitateljice ovih knjiga imaju, da zaključimo, izbor. Mogu pratiti sâm hrvatski tekst, mogu se o njegovu kontekstu iz kvalificirana izvora informirati, ili pak mogu (bit će malobrojni, ali bit će ih) uživati u usporedbi prijevoda s izvornikom.

Danteovo remek-djelo božanstvenim (Divina) nazvao je Giovanni Boccaccio. Ali Komedijom ga je nazvao već sâm autor. Zašto? – moglo bi se zapitati mlađe čitateljstvo – pa rijetko je u njoj nešto smiješno. Komedija je jer ima sretan kraj. Sretan kraj je Raj, treći dio spjeva, što ga je, načusmo, Božidar Petrač već skoro zgotovio. Radujemo mu se.