Novi život kinča

U obilju adventskih događaja kojima se organizatori iz godine u godinu svojim kreacijama žele pokazati u najboljem svjetlu i privući što više posjetitelja, a čime se blagdanski duh svetkovine došašća i Božića sve više komercijalizira, u Etnografskom muzeju Zagreba potkraj studenoga postavljena je izložba pod naslovom Kinč nije kič, koja u svom jednostavnom, ali jedinstvenom postavu pokazuje gotovo iščezao, a nekada na području središnje Hrvatske, ali i šire, omiljen tradicijski ukras izrađen od zelenih grana poznat pod lokalnim nazivima kinč ili cimer.

Na izložbi je postavljena reinterpretacija kinča iz 1974. godine / Snimila Nina Koydl / Etnografski muzej

Posjetitelji izložbe ostanu udivljeni ispod isprepletenih zelenih grana bogato ukrašenih nakitom izrađenim od šarenog papira, ružama i lancima, jabukama božićnicama, pozlaćenim i posrebrenim orasima, svilenim bombonima i keksima. Nekima se odmah nametne pitanje kako to napraviti, gdje naučiti razne tehnike, ili pak pomisao da bi takav jedinstveni božićni ukras svakako trebao biti dijelom hrvatske zbirke tradicionalnih suvenira.

O svim tim pitanjima, ideji za postavljanje ove jedinstvene izložbe razgovarali smo s autoricom stručne koncepcije, višom kustosicom u Etnografskom muzeju Danijelom Križanec-Beganović, koja ju je postavila s kolegicom Teom Rittig Šiško.

Želja nam je, uz danas najraširenije božićno drvce koje je u Hrvatsku stiglo 1850-ih, predstaviti i nekoć na području sjeverozapadne i središnje Hrvatske, ali i šire, primjerice u Sloveniji i Austriji, omiljen tradicijski ukras izrađen od zelenih grana poznat pod lokalnim nazivima kinč ili cimer. Obično se postavljao iznad stola ili u kutu sobe, pričvršćen o strop. Kinč je i lokalni naziv za sav, kod kuće izrađen, uglavnom papirnati tradicijski nakit, pa izložbu Kinč nije kič prate radionice njegove izrade u suradnji s Udrugom Ivana Perkovca iz Šenkovca te Kulturno-umjetničkom udrugom Magda i Luisa iz Mađareva koje aktivno njeguju ovo umijeće, navela je Danijela Križanec-Beganović.

Kao i druge tradicije i prakse, i načini izrade ukrasa u stalnoj su mijeni, što je uglavnom uvjetovano različitošću dostupnih materijala i tehnika, dok stil, mjesto te način izrade odražavaju duh i ukus vremena u kojem su nastali, ali i socioekonomske prilike izrađivača. Težnja lijepom i osjećaj za estetiku individualni su, ali i podložni brojnim vanjskim utjecajima, pa i onima trenutačne mode. Stoga je očekivano da je i način izrade kinča – ukrasa od papira i drugih materijala – bio podložan i promjenama. Izrađivali su se kod kuće jer ih na našem tržištu nije bilo, ili su bili vrlo skupi te su ih tek oni imućniji najčešće nabavljali iz Beča, podsjeća kustosica.

Kinč dolazi od mađarske riječi kincs, u značenju „blago“ ili „vrijednost“. U sjeverozapadnoj Hrvatskoj riječ je poprimila i značenje „blago, ures, nakit, ljepota“. Primjena je te riječi široka i danas pa se kaže da se kinče kuće, bor, svatovi, mladenke, konji….. Jezičari napominju da tu riječ ne treba miješati s riječju kič, koja označava nešto pretjerano, neukusno, niske ili nikakve umjetničke vrijednosti.

Autorice su na izložbi postavile reinterpretaciju kinča zabilježena 1974. na loborskom području, ali u znatno većem obujmu. Izložba koju je omogućila Turistička zajednica Grada Zagreba traje do 7. siječnja 2023.