Kulturni mecena koji je zadužio hrvatski narod

Prvi životopis o biskupu Maksimilijanu Vrhovcu objavio je Velimir Deželić, Maksimilijan Vrhovac (1752–1827), Zagreb, 1904, a u Beču je 1938. napisana o njemu disertacija: Tiburtius Géczy, Beiträge zur Lebensgeschichte des Agramer Bischof Maximilian Verhovac (1752 –1827), Beč, 1938.

Životni i djelatni vijek zagrebačkoga biskupa Maksimilijana Vrhovca može se pratiti na temelju dosadašnjih podataka. Tako iz njih saznajemo da se rodio u Karlovcu 23. studenoga 1752. od oca Josipa Aleksija i majke Antonije, rođene Znika. Otac mu se istaknuo kao časnik u nasljednim ratovima diljem Europe (1741–1748) pa je 1752. dobio od carice Marije Terezije (1717–1780) plemstvo. Vrhovac je osnovnu školu završio u rodnom Karlovcu, a zatim je u Grazu do 1767. pohađao gimnaziju. U sveučilišnim matrikulama u Grazu Vrhovca nalazimo upisana 1768. među teolozima: „Maxim. Verhovatz perill. Croa. Carlostad.“ Za godinu 1771. kao „synt. Adel. de Verhovach praenob. Croa. Carlostad.“ Po očevoj želji mladić Maksimilijan upisao je vojnu školu, koju nakon godinu dana napušta i odlazi u zagrebačko sjemenište. Dvadesetog listopada 1769. položio je prisegu za bečki Hrvatski kolegij, kojemu je na čelu bio zagrebački kanonik Franjo Milašin.

Biskup Maksimilijan Vrhovac, A. G. Rahmel, 1802. / Izvor: Dijecezanski muzej Zagrebačke nadbiskupije

Za Vrhovca je tada, kao novog člana Hrvatskoga kolegija u Beču, jamčio čazmanski prepozit Josip Wernek. U popisu studenata Kolegija od 1769. do 1770. u Beču, na 25. mjestu, iskazuje se: „Maksimilijan Vrhovec, plemić, pitomac klerik 2. god. logike.“ To znači da je na Bečkom sveučilištu studirao filozofiju, a ne u Hrvatskom kolegiju, kako to neki navode i danas. Nakon bečkoga studija Vrhovac je poslan u Bolognu (Bononia) na studij teologije, koji je završio doktoratom 1774, a 1775. objavljene su njegove teze iz teologije. Posvećene su zagrebačkom biskupu Josipu Galjufu (1738–1786). Na naslovnici tih tezapiše: „Maximilianus Verhovecz, nobilis Croata Carlostadiensis, Almi Collegii Regio-Imperialis Illyrico-Hungarici Bononiensis Alumnus“. Dakle, njegovo je prezime isprva bilo Verhovec, a ne Vrhovac.

Vrativši se u Zagreb, primio je više svećeničke redove; za svećenika je zaređen 21. prosinca 1775. Kraće vrijeme radio je u biskupskoj kancelariji, a potom je postao profesor dogmatike na Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu, zatim je rektor zagrebačkoga sjemeništa 1784, a zagrebački kanonik postaje 1785. U Pešti je preuzeo dužnost rektora tamošnjeg centralnoga sjemeništa 1786. kamo su dolazili studenti – budući svećenici iz Hrvatske. Maksimilijana Vrhovca imenovao je 20. kolovoza 1787. zagrebačkim biskupom Josip II, a potvrdio papa Pio VI. (1717–1775–1799). Biskupsko ređenje bilo je u Bratislavi 13. travnja 1788, a svečano biskupsko Vrhovčevo ustoličenje u Zagrebu 16. svibnja iste godine. Čast i dužnost zagrebačkoga biskupa Maksimilijan Vrhovac obnašao je sve do smrti 16. prosinca 1827, dakle četrdeset godina.

Prinosi kulturnom, gospodarskom i općem napretku

Kad bi se ukratko htjelo sažeti ono po čemu je taj hrvatski velikan i crkveni dostojanstvenik, zagrebački biskup Maksimilijan Vrhovac, bio zaslužan u hrvatskoj povijesti, onda se nikako ne može mimoići sljedeće. Prije svega, on je svojom djelotvornošću pridonio kulturnom, gospodarskom i općem napretku svoga naroda, za koji se najviše žrtvovao. Prateći događaje i društvena kretanja diljem Europe, biskup Vrhovac želio je slično provesti među hrvatskim narodom na duhovnom i kulturno-prosvjetnom polju, boreći se protiv mađarizacije u Hrvatskoj i francuskoga, Napoleonova, osvajanja hrvatskih zemalja. Kako je gledao na Napoleona, koji je Europi donio mnogo zla, najbolje pokazuju njegove riječi. Budući da se Napoleon hvalio da je narodima priskrbio blagostanje, Vrhovac to opovrgava ovako, misleći na Napoleona: „Priskrbio je korist, ako je korist u zapuštanju gospodarstva i trgovine – priskrbio je jakost, ako je jakost u oslabljenju puka – priskrbio je sreću, ako je sreća u vječitom ratovanju i nemiru – priskrbio je obilje, ako je obilje u neviđenoj općoj skupoći, jer sve to, samo on (Napoleon) priskrbio je cijeloj Europi: kuga, glad i rat, tri su zla u njoj.“ Budući da je MaksimilijanVrhovac, kao biskup, djelovao u doba prosvjetiteljstva i jozefinizma, ni Hrvatska nije bila pošteđena od ideja europskih slobodnih mislitelja – tzv. slobodnih zidara i njihovih loža. Naime, treba imati na umu da je slobodno zidarstvo imalo tada i nekih naprednih liberalnih značajki i da su članovi loža bili hrvatski plemići, biskupi, npr. zagrebački biskup Josip Galjuf (1738–1786), koji je Vrhovca uveo u zagrebačku ložu Prudentia. Utemeljitelj prve lože u Zagrebu bio je grof Ivan Drašković 1770, Vrhovčev prijatelj, pa je i razumljivo da je i on, kao biskup, bio član te lože. Jasno, u crkvenim je krugovima za Vrhovca to bio minus zbog kojega je u krugu svojih nasljednika u narednim generacijama omalovažavan, što se razabire još i danas. Što svakako nije korektno prema njemu i svemu onomu po čemu je svojedobno zadužio Hrvatsku i Zagrebačku biskupiju. U Zagrebu je 1794. od Ivana pl. Trattnera kupio tiskaru, koju je poslije prenio na svoju sestru Francisku, ženu kraljevskoga savjetnika Antuna Novosela.

Prosvjetiteljska usmjerenost

Biskup Vrhovac stvorio je i osobnu bogatu knjižnicu, koju daruje Kraljevskoj akademiji znanosti u Zagrebu i koja je danas integralni dio NSK, reorganizirao biskupski arhiv, povezao se s europskim znanstvenicima. Novčano pomaže izgradnju prve javne bolnice u Zagrebu (otvorena 1804, darovao je 10.000 forinti), za siromašne đake u Vlaškoj ulici ustanovio je Orfanotrofij (sirotište) kojemu oporučno ostavlja 55.000 forinti (u njemu su uz ostale boravili Pavao Štoos, Vatroslav Jagić). Prvostolnici je ostavio 60.000 forinti i 3050 dukata. Podizao je škole, osnivao nove župe, godine 1810. organizirao je vojsku od 18.000 vojnika i o svom je trošku opremio. Kao zagrebački biskup radio je Vrhovac neumorno na kulturnom, političkom, prometnom i gospodarskom povezivanju hrvatskih zemalja. Nastojao je na ujedinjenju Dalmacije s Hrvatskom (1797), radi na tome da Kupa bude plovna do Karlovca; daje izgraditi ceste prema moru (Lujzijana), uređuje u Zagrebu park Jurjaves, po njemu je poslije nazvan Maksimir. Vrlo je zanimljivo pročitati kako je Franjo Kuhač (1834–1911) doživio taj park kada je posjetio Zagreb. U pismu prijatelju Kuhač opisuje: „Zagreb je zgodan grad, romantični položaj; lijepa katedrala s prekrasnim slikarijama na staklu i freskama. Orgulje s 54 registra, 3 manuala, remek-djelo. 1 sat od Zagreba biskupski park: Maksimir. Nema takvog u čitavoj austrijskoj monarhiji, velik je kao i čitav Budim; tu su potoci, ribnjaci, vodopadi, mlinovi, kuće u švicarskom stilu (s eolskim harfama), poljoprivredna dobra, zoološki vrt, bregovi, doline, šume, polja, livade, ukrasni i botanički vrtovi, ovdje je i kardinalova (Jurja Haulika, A. J.) ljetna rezdencija (mali, zgodni novoizgrađeni dvorac) itd.“  Stubičke Toplice biskup Vrhovac uređuje na europskoj balneološkoj razini. Poznata je iz 1813. Vrhovčeva latinska okružnica (pastirsko pismo) u kojemu je molio svećenstvo svoje biskupije da skuplja narodno blago, rukopise, knjige te ih njemu šalje. Još je jedan detalj važan iz Vrhovčeva biskupskoga života. Naime 10. rujna 1810. u Dnevniku je zapisao da je iz Beča (od bečkoga Dvora) dobio darovnicu kojom mu se dodjeljuje imanje Rakitovec (Velika Gorica) i od tada uz svoje ime i prezime počinje dodavati de Rakitovec.

Kada je 1818. car Franjo II. sa suprugom posjetio Zagreb, Vrhovac je napisao pjesmu Plesopisan, koju su pjevali plesači u kolu odjeveni u hrvatske narodne nošnje. U biskupskom dvoru okupljao je umjetnike i književnike i bio im mecena. Uvelike je podupirao kazalište u zagrebačkom sjemeništu.  „Kada se radilo o kazalištu, Vrhovac je akter u pozadini; radi se o ‚Glazbenom društvu‘, Vrhovac je među prvim pomagačima; radi li se o umjetnosti, Vrhovac podupire.“ Nakon 1815. sve vrijeme zauzimao se za ujedinjenje prekosavskih dijelova s maticom Hrvatskom, u čemu je i uspio 1822. godine!

Preteča ilirskoga preporoda

Kad se ima pred očima sve što je biskup Maksimilijan Vrhovac učinio, radeći prije svega na buđenju narodne svijesti na kulturnom, političkom, gospodarskom i crkvenom polju, doista se može smatrati pretečom ilirskoga preporoda. Stoga nije čudo što je Ivan Rupert Gusič prijevod Novoga zavjeta (taj prvi cjeloviti kajkavski Novi zavjet tiskan je 2018) posvetio upravo njemu, učinio je to s pravom i opravdanjem.

Iako su posmrtni ostaci jednog od najvećih zagrebačkih biskupa svoga doba Maksimilijana Vrhovca položeni u zagrebačkoj Prvostolnici, današnji posjetitelj u njoj uzalud će tražiti njegovu spomen-ploču ili spomenik, jer ga njegovi „časni“ nasljednici nisu prepoznali i još ga ne prepoznaju u njegovim djelima kojima je obilježio svoju i njihovu Zagrebačku biskupiju, jer treba ipak znati da je Vrhovac osnovao sto novih župa u toj biskupiji.

Ovo skromno podsjećanje u prigodi Vrhovčeve 270. obljetnice rođenja smatram da bi trebalo probuditi današnje dostojanstvenike Prvostolnoga kaptola zagrebačkoga i u njima zapaliti iskru svijetle želje da se zagrebačkom biskupu Maksimilijanu Vrhovcu podigne spomenik i spomen-ploča, jer on i danas zavređuje da ostane zapamćen u našoj memoriji i onih generacija koje će doći!