Božić i djeca u nama

Previsok je zid cinizma i zlobe izgradio oko sebe Oscar Wilde, pa mu je ponestalo materijala, tako da su mu u zidu ostale goleme rupe kroz koje su curile nježne misli, poput priznanja da je sanjar, i da svoj put nalazi samo po mjesečini. Mjesečina nam zbilja otvara čudesnu srebrnu cestu, kako je to rekao Krklec, ili tiho pleše na grobu, kako je to napisao Matoš, ili može biti krvava i crvena, kako je to u zloj slutnji napisao Galović. Pod mjesečinom se trebaju čitati hrvatske narodne priče koje je priredila Neli Mindoljević u knjižici za djecu pomalo nespretna naziva Od Batine do Žminja. Hrvatski krajevi u usmenim pripovijetkama i predajama, predstavljene prošli tjedan u Zagrebu. U njoj je skupljeno točno 130 priča, anegdota i legendi s raznim prepoznatljivim toponimima, od kojih su neke vrlo poznate, poput Legende o Picokima, a neke nažalost nepoznate, poput morbidne šale s Punta na otoku Krku, kad je za vigilije jedan obijesni Puntar legao u lijes da prepadne druga.

Ovi dani pred Božić najviše su posvećeni djeci, ali i djeci u nama; možda su me zato dvije knjige začarale / Izvor: Pixabay

Knjiga je namijenjena djeci, za njih su pripovijesti i prepričane i prevedene s narječja, kao što je priređivačica učinila i u prethodnoj svojoj knjizi, Hrvatske narodne pripovijetke, ali našle su u meni pravog čitatelja, osobito one jezive, poput one kad su vještice mladiću iščupale srce, ili one o grabancijašu koji je stvarao kišu, ili one o svećeniku koji je iz groba izašao čitati misu. Pretežu u knjizi vedre priče, recimo poruga Bračanima koji su u Mletke pošli kupiti pamet, ili vic o tri fratra koji su se nadmudrivali oko jednog jajeta, ali što mogu kad mi maštu rasplamsavaju svatovi na Vidovu groblju i vile koje tkaju; zadnje slično zadovoljstvo osjetio sam prije čak tri desetljeća, kad je bila objavljena Vražja družba Joze Vrkića, zbirka hrvatskih predaja o vilama, vješticama, vrazima i drugim nadnaravnim bićima. Jer mjesečevo je svjetlo, pisala je Sylvia Plath, svjetlo uma, hladno i planetarno, i na njemu je drveće crno; Mjesec ne predstavlja vrata, kaže ona, nego vlastito lice. „Ako Mjesec ima sestru, onda si to ti“, pjevao je Cohen svojoj ljubavi; Mjesec ne bi izašao, a da Poeu ne bi donio snove o lijepoj Annabel Lee.

Ali ima još nešto u narodnim pričama osim snovitosti, a to je svjedočenje o drukčijem i prošlom. Možda je iskorijenjenost moje obitelji utjecala na moju fascinaciju tradicionalnom kulturom, i u tome nisam prvi. Moj djed je na sudu bio zastupnik za sirotinju, a njegov brat ljekarnik; seljaka su poznavali samo službeno, kad bi ga gledali s druge strane kancelarijskog stola ili apotekarskog pulta, ali su imali potrebu nabaviti umjetničke slike s prikazima seoskog života, koje danas vise na mojim zidovima. Građanin može seoski život vidjeti samo estetiziran, kao što su nam i priče puka danas dostupne samo u prerađenu izdanju, a na tom je tragu još jedna simpatična knjižica za djecu, Priča o jednom Kaju Bojane Schubert uz ilustracije Grge Petrova. Riječ je o relativno ambicioznu približavanju problema kajkavskog najmlađima, i to izvan klišea sladunjave zavičajnosti i idiličnosti.

Autorica Kaj prikazuje kao jedno drvo – crno, poput onog umnog drveća Sylvije Plath – koncentrirana na njegovo najbogatije kulturno razdoblje, barokno. Ona pokazuje taj nestali jezik kao sumu napora raznih poslenika, od kojih je svaki obogatio jedan vid njegove polifunkcionalnosti: Ivanuš Pegošić i Imbrih Domin pravo, Ludwig Mitterpracher gospodarstvo, Ivan Krstitelj Lalangue gospodarstvo i medicinu, Mihalj Šilobod Bolšić matematiku i astrologiju, Josipa Oršić i Aleksa Vancaš veterinu, Franjo Josip Kosednar astronomiju, Juraj Mulih bonton, a leksikografe, gramatičare i pisce nemoguće je pobrojati. Možemo saznati da je novčana kazna bila kaštiga penezna, dudov svilac svilni črv, krumpir jabuka zemaljska, babica pupkorezna žena, razlomak drobiš, množenje povekšanje, veterinar živinvračitel, a lav u zodijaku oroslan. I tu sam našao Mjesec, u opisu znaka Vodenjaka, to jest Vodenara: „Kada je Mesec vu znamenju Vodenara neje dobro daleko na put pojti. Dobro je z staremi se ljudi prijateliti, ženiti, po ledu hoditi, ptice loviti, podbrivati…“ (ovo zadnje znači brijati se, a ako se čudite tome da su ljudi konzultirali horoskop prije uređivanja brade i brkova, sjetite se koliko su britve oštre, i da nesreće, pa i smrtonosne, nisu bile neobične pri uređivanju podnosja).

Ovi dani pred Božić najviše su posvećeni djeci, ali i djeci u nama; možda su me zato obje začarale. One nam o prošlosti govore na suprotan način – Od Batine do Žminja evocira pučku kulturu, a popularno-znanstvena slikovnica Priča o jednom Kaju afirmira zaboravljenu visoku kulturu. No sve je to bilo za narod – bilo priče o živim mrtvacima i rugalice o susjedima bilo savjeti o uzgoju krumpira i dudova svilca – i to za narod koji više ne postoji u tom stanju uronjenosti u tradicionalnu kulturu, zbog čega baš tražimo dodir s njim, u ovom dobu virtualnosti i digitalnosti. Mjesečari, kaže Oscar Wilde, imaju i privilegiju da prvi vide zoru, tako da smo s tim simpatičnim knjižicama uz uzglavlje dočekali i Mlado Sunce!