Živimo u novoj vrsti krize čovječanstva

Njemački filozof, pisac i publicist Wolfram Eilenberger (1972) zanimljiva je pojava suvremene filozofije; svojom životnom misijom vidi popularizaciju filozofije i pronalaženje njezine praktične primjene u svakodnevnom životu, čemu je podredio i sveukupnost svojeg rada – kolumne u mnogim uglednim medijima, televizijske emisije koje godinama uređuje i vodi te dva fikcionalizirana publicistička naslova; Doba čarobnjaka, podnaslovljeno Veliko desetljeće filozofije 1919–1929, postiglo je neobičan komercijalni uspjeh, a prokušanu formulu ponavlja i u izdanju Frakture i prijevodu Ines Meštrović, nedavno objavljenoj knjizi Plamen slobode: spas filozofije u mračnim vremenima 1933–1943. U njoj Eilenberger četiri velike filozofkinje Hannu Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Ayn Rand pretvara u protagonistice djela na rubu fikcije i fakcije (zbog njihove ih iznimnosti naziva junakinjama), a njihove biografije i filozofsku misao neodvojivo povezuje, kako bi i u životu trebalo biti.

Snimila Annette Hauschild

Za prošlog ste mi razgovora kazali kako o filozofiji ne promišljate kao primarno političkoj. No mnoge su se okolnosti otad promijenile. Kako politička situacija danas utječe na filozofiju?

Očito sam revidirao mišljenje jer je i Plamen slobode drukčiji, knjiga se bavi političkom situacijom pa ni o slobodi postavljena pitanja nisu samo etička nego i politička. No naravno da prije tri i pol godine, počevši s radom na knjizi, nisam mogao predvidjeti da će doživjeti takvu aktualizaciju. Budući da sam pisao u doba korone, nije mi moglo promaknuti, kao što sad ne može čitatelju, da se naš osjećaj i pristup slobodi, naše poimanje odnosa moći između pojedinca i države, za vrijeme pandemije promijenio.

Ta je tema i u središtu djelovanja mojih četiriju filozofkinja; one promišljaju o pravima svakog pojedinca s obzirom na stanje u kojem se nalazi. Naravno, tu je i pitanje rata u koji smo uvučeni – posebno Ukrajina, ali ni druge europske zemlje nisu pošteđene posljedica, a raste i zapadnjački strah. Tako su i osnovne teme mojih filozofkinja dobile na aktualnosti jer i one su često razmišljale o ratu, neke su se uključile u Građanski rat u Španjolskoj i borile na fronti. Stoga mislim da ste u pravu; nisu samo vremena postala obojena politikom nego i teme o kojima pišem, posebno usporedimo li ih s temama i junacima moje prethodne knjige Doba čarobnjaka.

Možemo li doista izbaciti političko iz rada filozofa poput Martina Heideggera?

I da i ne. Odbacio bih pomisao da je Heidegger bio politična osoba, svoj je rad nazivao metapolitičkim, što ne uključuje bavljenje politikom na svakodnevnoj razini. Iako je točno da se 1933. pridružio nacističkoj stranci i dao zavarati iluzijom o mogućnosti svojevrsnog utjecaja na uži krug Hitlerovih suradnika. No ne bih rekao da je Heidegger politički mislilac u konvencionalnom smislu jer njegova ideja politike umnogome se razlikuje od onoga što nude Hannah Arendt, Simone de Beauvoir, Simone Weil i Ayn Rand, političke filozofkinje u konvencionalnom smislu.

U objema se vašim knjigama kriza prikazuje i kao prostor prilike za razvoj novih ideja. Slično su nam govorili i za vrijeme zatvaranja u pandemiji. No ima li naše vrijeme, i društvo na globalnoj razini, snagu potrebnu da iz ove krize stvori novu, pozitivnu mogućnost?

Istina, termin kriza prečesto se, i ne uvijek posve točno, rabi. Od početka modernosti, dakle posljednjih 250 godina, svaka generacija prolazi kroz krizu, što upućuje na samozavaravanje i određeni generacijski narcizam prema kojem je svakoj generaciji najgore i najteže.

No složio bih se s vašom tvrdnjom jer živimo u posebnoj, vjerojatno posve novoj vrsti krize čovječanstva. I na nju nemamo odgovora. Zanimljivo je da svi moji junaci, a posebno ove četiri žene, posjeduju gotovo dijamantnu kvalitetu – što su snažniji osobni, filozofski i politički pritisci, to jače one sjaje. U tom smislu veliki filozofi posjeduju kvalitetu nošenja sa stresom na najproduktivniji mogući način. A problem je gotovo uvijek trojak. Primjerice, tri moje junakinje su Židovke, još k tome žene, žive tridesetih godina prošlog stoljeća i to je za njih trostruko neugodna pozicija, gotovo je nemoguće u njoj osigurati normalan život. U doba totalitarnih sustava, gdje je država ionako snažno opterećivala svakog pojedinca, doživljavale su trostruku marginalizaciju.

Osim toga, živjele su u vremenu podbačaja filozofskih ideja, koncepata i sustava; marksističko je nasljeđe navodilo na pitanje što se dogodilo filozofiji, kako je mogla toliko pogriješiti i kako se sve to moglo dogoditi. Onda se Heidegger pridružio nacistima kako bi se filozofijom koristio u političke svrhe. Znači, pritisci nisu bili samo životni i oni duha vremena nego i filozofije same, bila je pred pucanjem. Četiri su žene to prepoznale i o svojem vremenu promišljale i kao o vremenu filozofske krize. U srži njihova rada su kritike loših filozofskih odluka i sustava iz kojih su se pokušavale izvući. Mislim da su u tome uspjele.

No je li filozofija, koju Hannah Arendt lijepo naziva „mišlju bez ograda“,  onda bila i oblik bijega?

Naravno. S druge strane, ta se misao može tumačiti i kao odraz nesigurnosti jer u filozofiji nikad niste zaštićeni i svaki bi sljedeći korak mogao biti u provaliju. Razmišljanje je, dakle, riskantna i opasna aktivnost. Naravno, sloboda je golema jer te nitko ne drži, no s druge strane sve moraš sam. Kao plesač na žici. Filozofija je samotnjačka disciplina, nitko te ne može uhvatiti ni spasiti. Četiri su žene osuđene na samoću i našle su način kako da se s time nose, što je oplemenilo i njihova razmišljanja.

Nije li, ipak, samoća Simone de Beauvoir najsnažnije intenzivirana partnerskim odnosom?

Točno, svaka je od njih, uz iznimku Simone Weil, pronašla voljenu osobu koja će je spasiti. Ali podnaslov je knjige Spas filozofije u modernim vremenima, čime sam htio pokazati da, ma koliko mračna vremena bila, filozofija uvijek ostaje utočište. Čak i nalazite li se u logoru ili izbjeglištvu, uvijek imate filozofiju. Produžetak te misli označava i da je filozofija moje četiri junakinje spasila na osobnoj, konkretnoj i biografskoj razini. Doista vjerujem da neke od njih kroz ta vremena ne bi prošle da nisu imale snage baviti se filozofijom.

Govoreći o drugima, možemo li izbjeći poimanje slobode kakva se, za Simone Weil, ogledala ponajviše u božanskoj milosti? Je li to bio njezin oblik partnerstva i doprinos pitanju o važnosti drugog?

Posve točno, pitanje tko je drugi i što on znači za moju osobnu slobodu središnje je pitanje u knjizi. Pitanje što nama drugi predstavlja trostruko je jer drugog poimamo kroz ljubavni odnos – kao drugu polovicu koja nas može učiniti boljima, u smislu zajednice čiji sam dio sviđalo mi se to ili ne te kao anonimnu državu. I tri od četiriju filozofkinja drugost promatraju kroz ta tri sloja.

Simone Weil dodaje i posljednji sloj Drugosti, gotovo potpuno zaboravljen u našoj civilizaciji, a to je Bog kao veliki Drugi i njegova milost. Za Weil taj drugi nije, dakle, drugo biće nego božanski entitet. Može zvučati kao čudan koncept, ali u našoj je kulturi prisutan posljednje dvije tisuće godina i nemoguće je promišljati  ili razumjeti filozofiju bez njega. Zapravo, vjerojatno je vama u Hrvatskoj koncept bliži jer, iako ne znam mnogo o hrvatskom društvu, čini mi se da Katolička crkva ima dublji i snažniji utjecaj na njega no na društvo i svakodnevicu u Njemačkoj. Pitanja božanskog i institucionalizacije vjerovanja snažnije utječu na kulturu u Hrvatskoj nego u Njemačkoj, a vidimo da su religijske odrednice još primarne pri određivanju nacionalnog identiteta pa mi se čini da biti Hrvat znači biti katolik. Vaša je država povezanija s religijskim strukturama.

I u knjizi je za barem tri od moje četiri junakinje osnovno pitanje ono religijsko jer su rođene kao Židovke, no sve se vrijeme pitaju što to znači, jesu li one Židovke i tko zapravo odlučuje o tome što one uistinu jesu. Sklizak je to teren, pogotovo u doba nacizma jer za sustav su sve bile Židovke, a njihov osobni složen odnos prema religiji nije bio važan. U filozofskom je smislu osnovno pitanje tko dobiva pravo odlučiti o tome tko sam ja. Netko je, na vrlo problematičan način, odlučio za njih iako one same nisu imale jednoznačan odnos prema tom pitanju i nisu se htjele kategorizirati.

Albert Camus nazvao je Simone Weil jedinim istinski velikim umom svojega vremena. Što, pogledate li sve četiri junakinje, njihove biografije i misli poredane jedne uz druge, mislite o tome?

Ne sramim se priznati da na početku ni sam nisam znao mnogo o Simone Weil pa je ovo i za mene bilo otkrivanje. Istina, ona je vjerojatno jedina zaboravljena, a istinska veličina 20. stoljeća. To je ujedno sramota i zagonetka, ne shvaćam zašto smo zaboravili njezinu dubinu, oštrinu njezine misli. Jer jednom kad je upoznate, ne možete se oduprijeti snazi misli Simone Weil, ona mijenja način razmišljanja, čak i život. Nadam se da će vremena koja dolaze bolje postupati prema njezinoj misli jer pitanja ekologije, religijskih uvjerenja, radničkih prava i uvjeta, odrastanja, identiteta, milosrđa, bivanja prisutnim i pažljivim velika su pitanja našeg vremena, a Simone Weil im je umnogome pridonijela i mislim da bismo bili bolja kultura kad bismo je poslušali.

Zašto je onda, svim aktualnostima unatoč, njezin rad ostao zaboravljen?

Prije svega jer je bila žena. Da se rodila kao muškarac, bila bi važna figura poput Wittgensteina. Bila je Židovka, a imala je problematičan odnos sa židovstvom. Bila je ljevičarka, a istovremeno najžešća kritičarka onodobnih ljevičara. Okrenula se katoličanstvu, ali nikad se nije pokrstila. Dakle, uvijek se nalazila u procijepu i nitko se njome nije zapravo bavio jer bi to bila vrlo neugodna zadaća; ljevičari u njoj neće pronaći ono što traže, Židovi neke njezine ideje smatraju problematičnima, a katolici je nikad nisu smatrali katolkinjom. Zapravo, ondje je gdje bi filozof trebao biti – posve je nesvrstana, ali vidimo da to otežava recepciju njezina djela.

S druge strane, važan je i poratni razvoj francuske filozofije pod utjecajem Simone de Beauvoir i Sartrea, koji joj iz jasnih razloga nisu bili skloni. Bilo je teško postići da se njezin glas čuje, no mislim da se to sad mijenja i da danas svjedočimo globalnoj renesansi Simone Weil.

Izd. Fraktura, 2022, s njemačkoga prevela Ines Meštrović

Možemo li i za jednu od vaših junakinja, uz iznimku Simone de Beauvoir, reći da je bila u središtu pažnje filozofije?

U pravu ste, ne možemo, i sama  činjenica da o njima razgovaramo kao o filozofkinjama i ne propitujemo tu poziciju velik je napredak. Kad sam, ne tako davno, prije samo 25 godina, studirao, Hannah Arendt bila je novinarka, Simone de Beauvoir partnerica Jeana-Paula Sartrea, Simone Weil nekakva luda mističarka koju nitko ne shvaća ozbiljno, a Ayn Rand poludjela spisateljica. Na mnoge je načine, dakle, njihov položaj već promijenjen, njihovo je pitanje postalo dijelom većega procesa revidiranja filozofije pa im danas priznajemo doprinose. Ipak, uvijek je opasno filozofkinje svoditi na puku ženskost pa ni u knjizi nije riječ o tome. Iako, često mi kažu da je nemoguće previdjeti kako su, osim po desetljećima, moje knjige podijeljene i prema spolu. Mnogo je toga napisano o muškarcima i filozofima u ratu, dok nema mnogo literature o ženama u ratu. Zato sam se usredotočio na vrlo različitu, žensku perspektivu. Uostalom, moje bi junakinje mrzile da ih se reducira samo na njihovu ženskost.

Ako su dvadesete bile doba čarobnjaka, a do polovice je četrdesetih tinjao plamen slobode, kako biste podijelili preostala razdoblja dvadesetog stoljeća i, još važnije, u kakvu vremenu živimo danas?

Rekao bih da živimo u vremenu složenosti i duboke bezizlaznosti. Mislim da smo toga sve svjesniji, shvaćamo da smo kao ljudi planetu stvorili probleme koje, opet kao ljudi, ne možemo riješiti. I to je vrlo teška situacija za svaku kulturu. Nemamo ljudske resurse da riješimo probleme koje smo sami stvorili. Na svjetskoj je razini ta situacija nova i zatamnjuje horizonte budućnosti na načine različite od onih dvadesetih ili tridesetih godina prošlog stoljeća. Iako mi je teško ovo izgovoriti, još nismo dovoljno očajni jer mislimo da posjedujemo tehnička rješenja problema pa možemo nastaviti istim putem. No to nisu rješenja, nisu održiva, ne omogućavaju nam nastavak života i, nastavimo li se zavaravati da trebamo samo malo prilagoditi životni stil, učiniti ga samo malo održivijim da bismo izbjegli buduće katastrofe, potpuno smo izgubljeni u najgorem mogućem smislu.

Što nam je onda činiti, nalazimo li se pred zidom?

Da,  ali činjenica da vi i ja ne vidimo izlaz ne znači da ga nema. Možda postoji ili će ga netko uskoro stvoriti. No postoji i opasnost, a ona se javlja na reakcionarnom spektru filozofskih glasova, opasnost zavaravanja i pomišljanja da imamo izlaz. A opasno je jer trenutno ga nema i ako nas Greta Thunberg poziva na promjenu, ima potpuno pravo! Trebali bismo poslušati. Jer društveno zavaravanje i svođenje problema na jednostavan, tehnički aspekt, mnogo je gore od spoznaje da u ovom trenutku nemamo rješenja. Drugo će nas poimanje barem učiniti poniznijim i pomoći u pronalaženju novih rješenja.

Simone Weil – vjerojatno je jedina zaboravljena, a istinska veličina 20. stoljeća /
 Pitanja božanskog i institucionalizacije vjerovanja snažnije utječu na kulturu u Hrvatskoj nego u Njemačkoj / Koliko god mračna vremena bila, filozofija uvijek ostaje utočište

Što je uzrok pretjerane okrenutosti tehnologizaciji? Jesmo li društvene i humanističke discipline prestali shvaćati ozbiljno? Isključene su i iz korpusa znanosti, u kojoj danas ima mjesta samo za discipline iz akronima STEM.

Točno, no trend, osim što je globalan, nije nov; u određenoj je mjeri to oduvijek tako jer ni same humanističke discipline nisu bile sigurne u svoju pripadnost. Jesu li znanost? Nemaju znanstvene metode. To je posebno važno za filozofiju jer ona stoji na granici znanosti i umjetnosti. Mislite li da postoji „filozofska metoda“, nemate pojma baš kao ni ako vjerujete da se filozofija može poučavati kao druge znanosti.

Problematično je što nacionalne vlade rješenja vide i traže isključivo u tehničkim disciplinama, no još veći problem predstavlja ono što humanističke discipline čine kako bi ispunile prazninu – okreću se aktivizmu. Štoviše, na mnogim su razinama poistovjećene s aktivizmom, kao da su humanist i aktivist jedno te isto. A to je vrlo loše, pozicija se pojednostavnjuje jer, barem s filozofskog stajališta, znači biti slijep na valjane argumente sa suprotne strane. A ne možemo i ne smijemo ostati slijepi! Ne vjerujem da je, recimo, Sokrat bio aktivist. Ovi potpuno slijepi aktivisti velika su opasnost za moderno društvo!

Postoji li rješenje?

Filozofija bi trebala biti manje institucionalizirana. Zapazit ćete da ni jedna od mojih filozofkinja nije bila dio akademskog kruga, one nisu bile akademski obrazovane filozofkinje. Kao piscu i publicistu važno mi je podsjećati da filozofija nije trebala akademiju, da je nekad bila i bolja zbog toga što se izmicala institucijama. Kad govorimo o akademskoj krizi filozofije, dobro je podsjetiti se da filozofske aktivnosti kao kulturne sile ne ovise o akademskoj filozofiji. A moje su četiri junakinje zvjezdani primjeri čiji bi nam životi trebali ulijevati nadu. Oko nas postoje filozofi, još važnije ljudska bića, u traganju za izlazom, glasovi spremni napisati važna djela. Jer ne mislim da će filozofija budućnosti, kao ni danas napisana djela koja će se čitati i za stotinu godina, dolaziti iz akademskih krugova.

Nismo li, ipak, danas mnogo opterećeniji akademskim titulama no što je društvo to bilo u vrijeme vaših junakinja?

Naravno, naša je kultura slijepa na neakademski napredak pa će prednost radije dati akademskim titulama, ljudima iz akademskog diskursa. No ovako bih to rekao: mnogo je mladih filozofa koji ne pišu jer ne dobivaju stipendije, koji kažu da ne mogu propisno razmišljati zbog velika opsega posla na fakultetima. Pogledajte Simone Weil, Hannu Arendt i ostale u tih deset godina! Ne treba ti stipendija jer, ako imaš energije i želje, pronaći ćeš vremena. Problematično je što mladi humanisti očekuju da im država financira studije, stipendije… Filozofija mora ostati slobodna, a njezina moć i energija ne bi trebale ovisiti o tome. Mislim da i ne ovise.

Ponovno spominjete slobodu, u knjizi prikazujete četiri vrlo različita poimanja slobode. Koje je od njih, ako ijedno, blisko vašem određenju tog pojma?

U sebi čujem sva četiri njihova glasa i vjerujem da bi tako odgovorila većina ljudi. Svi u sebi nosimo glas Ayn Rand i, premda njezino razmišljanje nije prikladno za izgradnju društva, postoje situacije kad bismo trebali biti hrabri i držati se njezinih stajališta, osobito kad se nekakvo imaginarno mi postavlja iznad svega. S druge strane, Simone Weil nas oslobađa razbijanjem nekih krajnjih iluzija o vlastitom ja, a razmišljanja Hanne Arendt i Simone de Beauvoir o drugome jako su važna. Imamo, dakle, polje ideja i nekoliko staza i slobodno bi ljudsko biće trebalo barem zakoračiti svakom od njih.

No koristimo li tu slobodu ili u modernosti, što smo posebno mogli vidjeti za vrijeme pandemije, živimo u doba velikoga Ja Ayn Rand?

I da i ne. Sjetite se samo kako se razumno društvo u globalu ponijelo. Razumljivo je da uvijek postoji tih deset posto ljudi kojih devijantno ponašanje odstupa. No mislim da smo u koroni pokazali visoku razinu brige o drugima. Nemojmo zaboraviti da i drukčiji glasovi imaju pravo izraziti svoje strepnje. No ne bih se tu odavao pesimizmu jer vidjeli smo da se društvo može brinuti o drugima, i to ne samo u financijskom ili institucionalnom smislu nego i na svakodnevnoj razini. Ljudi su ograničili svoje slobode zbog drugog kojeg ne poznaju, štoviše, nikad ga nisu susreli. To budi nadu. Čak devedeset posto ljudi ponijelo se razumno da bi olakšali drugima, to nije zanemariv broj! I to bez primjene sile. Mnogo je nade u toj činjenici, a nada nam je u ovim trenucima jako potrebna. Zato sam knjigu nazvao Plamen slobode, tu vatru nosi i Kip Slobode, ali orijentirao sam se prema mitu o Prometeju – čovječanstvo od bogova krade vatru jer ih ona oslobađa. Živimo u mračnim vremenima, teško je objasniti ih i pronaći nadu. No ove četiri žene dokazuju da mogućnost uvijek postoji!