Svijet otkriva Lukačića

Naš sugovornik muzikolog Ennio Stipčević, znanstveni savjetnik na Odsjeku za povijest hrvatske glazbe Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, jedan je od vodećih hrvatskih stručnjaka za renesansnu i baroknu glazbu. Vodio je više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata, predavao na Muzičkoj akademiji više od dvadeset godina, a akademsku godinu 1996/97. proveo je kao Fulbrightov visiting scholar na Sveučilištu Yale (New Haven). Dosad je objavio dvadesetak autorskih i suautorskih knjiga te publicirao brojne znanstvene i stručne radove. Inicirao je koncertne izvedbe i snimke glazbe starijih hrvatskih skladatelja. Privukao je pozornost kulturne javnosti otkrićima starije hrvatske glazbe, kao i nepoznatih tiskovina starih hrvatskih pisaca (kanconijer Nade Bunić, prva izdanja djela Marina Držića iz 1551, izdanje Zlatarićeva Ljubmira iz 1580).

Početkom rujna ove godine ugledna belgijska nakladnička kuća Brepols objavila je zbornik radova Venice, Schiavoni, and the Dissemination of Early Modern Music. Companion to Ivan Lukačić, ur. Vito Balić, Vincent Besson, Ennio Stipčević (Turnhout: Brepols). O tome i još ponečem razgovaramo s Enniom Stipčevićem, idejnim začetnikom i jednim od urednika zbornika.

Snimio Marko Lukunić / VeČernji list / PIXSELL

Možete li nam reći kako je došlo do toga da se svjetski poznat nakladnik Brepols prihvati tiskanja zbornika o Ivanu Lukačiću? Taj je skladatelj doduše istaknuta figura hrvatskoga glazbenog baroka, no – ispravite me ako griješim – izvan naših lokalnih granica ipak poprilična nepoznanica…

Izravan povod bilo je obilježavanje 400. godišnjice tiska zbirke Sacrae cantiones (Venecija, 1620), Lukačićeve jedine poznate zbirke. Kao što vidite, zahvaljujući koroni, kasnimo s tiskom zbornika dvije godine. A to što je uopće došlo do toga da se Brepols zainteresira za tiskanje zbornika moram najviše zahvaliti kolegama i prijateljima iz Centre d’études supérieures de la Renaissance iz Toursa u Francuskoj. S tom institucijom surađujem već petnaestak godina, zajednički smo organizirali nekoliko znanstvenih skupova, plod je te suradnje i moja autorska knjiga Renaissance Music and Culture in Croatia (Brepols, 2015, koju je godinu poslije Muzički informativni centar u Zagrebu objavio na hrvatskom jeziku), no posebno bih istaknuo internetsku stranicu Music in Croatia, koju u sklopu projekta Ricercar vodi Centar iz Toursa. Ta internetska stranica svojevrsni je work in progress („hrvatska dionica“, ako se tako može reći, vodimo Philippe Vendrix, Vasco Zara i ja), stalno se ažurira novim transkripcijama renesansne glazbe, koja je na različite načine povezana s hrvatskim krajevima i ljudima, bilo da je riječ o skladateljima, pjesnicima, mecenama, tiskarima muzikalija… Dopustite mi da na kraju – ali nipošto kao manje važno – spomenem kolegu Vitu Balića, profesora na Umjetničkoj akademiji u Splitu, koji se priključio radu na zborniku o Lukačiću u kritičnom trenutku, kada je usred pandemije ponudio svoje znanje, energiju i uredničke vještine, što se pokazalo ključnim za pripremanje prijeloma. U Toursu se, pak, kolega Vincent Besson pobrinuo za konačnu redakturu i dizajn.

Izd. Brepols, Turnhout, Belgija, 2022.

Možete li nam reći koliko je Ivan Lukačić poznat u međunarodnim krugovima, koliko se njegova glazba izvodi na koncertnim podijima?

Tim pitanjem zagrabili ste in medias res. Moglo bi se reći da proučavanje Ivana Lukačića i njegove glazbe seže u same početke suvremene hrvatske glazbene historiografije. Godine 1935. Dragan Plamenac priredio je u dvorani Hrvatskoga glazbenog zavoda koncert naslovljen Iz hrvatske muzičke prošlosti, na kojemu su se, nakon više stoljeća, mogla čuti djela Andrije Patricija, Julija Skjavetića, Tomasa Cecchinija, Vinka Jelića i Ivana Lukačića. Tom je prigodom bilo promovirano i notno izdanje Ivan Lukačić, Odabrani moteti, 1620, (Zagreb, 1935; 2. izd. 1975). S Plamenčevim odlaskom u Ameriku 1939. nastala je u domaćoj muzikologiji velika praznina. Godine 1970. Josip Andreis objavio je notno izdanje Ivan Lukačić; Šesnaest moteta. Nažalost, i Plamenčevo i Andreisovo izdanje rijetko su dospijevali do glazbenika diljem svijeta. Mali pomak učinjen je izdanjem kompletne zbirke Sacrae cantiones, koja je u mojoj redakciji objavljena u ediciji Centro Studi Antoniani u Padovi 1986, u međuvremenu je rasprodana, a sada je u pripremi drugo izdanje. Vrlo korisnim pokazao se pretisak originala zbirke što ga je objavio Muzički informativni centar 1998, kao i dokumentarni film U potrazi za Lukačićem (2000; redatelj Davor Šarić), film koji je osim u Hrvatskoj prikazan više puta i međunarodnoj muzikološkoj javnosti.

Na koji su način okupljeni autori priloga u ovom zborniku, u, čini mi se, prilično koherentnu cjelinu?

Nagovorio sam ih! No, šalu na stranu, tu se ključnim pokazao upravo spomenuti MIC-ov pretisak originala. Unikatni, jedini poznati sačuvani primjerak zbirke Sacrae cantiones, pohranjen je u Jagiellońskoj knjižnici u Krakovu, a zahvaljujući MIC-ovu reprintu, kao i suvremenim mogućnostima skeniranja, Lukačićeva glazba praktički je dostupna svima.

Nego, zahvaljujem na procjeni da je zbornik „koherentna cjelina“. To mi ipak nipošto nije bio najvažniji cilj pri izboru autora. Valja ovom prigodom podsjetiti da o Lukačićevu životu znamo razmjerno malo. Recimo, ne znamo precizno kod koga je učio glazbu, o njegovu dugogodišnjem školovanju i uopće boravku u Italiji naprosto nemamo dovoljno sačuvane arhivske građe. Pouzdano znamo da je bio povezan s hrvatskim zajednicama u Rimu i Veneciji. Stoga sam u zborniku dosta prostora pružio povjesničarima, crkvenim povjesničarima i kulturolozima.

Koje biste istaknuli?

Moja uvodna razmatranja donose niz „fragmenata o Lukačiću“, tu su otvorena pitanja, među kojima ima i takvih koja su s relevantnim odgovorima zastupljena u zborniku. Josip Vrandečić pružio je konciznu, jasno predočenu sliku o povijesnim okolnostima u Dalmaciji u Lukačićevo doba. Lovorka Čoralić pisala je o Lukačićevim sunarodnjacima i suvremenicima u Veneciji. O tim Schiavonima povjesničarka Čoralić ispisala je niz važnih znanstvenih radova, pa je za ovu prigodu obogatila zbornik produbljenim uvidima. Vjerujem da će podjednako tako međunarodnoj javnosti biti zanimljiva i studija Ivane Prijatelj-Pavičić o hrvatskim slikarima, koji su djelovali u „gradu na lagunama“. Crkveni povjesnik fra Ljudevit Maračić upozorio je na niz dosad ili slabo uočenih ili potpuno nepoznatih podataka o Lukačiću i suvremenicima, glazbenicima u njegovu redu, franjevcima konventualcima. Muzikolog Paolo Alberto Rismondi upustio se u potragu za nepoznatim arhivskim izvorima, prateći Lukačićev životni curriculum od Loreta, preko Rima do Venecije. Njegov „lov“ po arhivskim vrelima izvanredno je poučan, bogat podacima i novim hipotezama, koji reafirmiraju niz kontakata, interakcija, široj javnosti slabo poznatih.

Vama kao da je bilo posebno stalo do toga da istaknete Schiavone. Uostalom, stavili ste ih i u naslov zbornika….

Da, upravo tako. Svatko tko je makar nakratko posjetio Veneciju čuo je za Rivu dei Schiavoni, no malotko zna da ta najljepša i najduža venecijanska šetnica, koja se proteže duž obale od crkve sv. Marka, pa sve do Arsenala, duguje ime Hrvatima, koji su u „gradu na lagunama“ imali svoju crkvu, bratovštinu, svoj kvart, čak i dijalekt (lingua schiavoncesca). To da smo Riva dei Schiavoni mi Hrvati nazivali Riva od Hrvatov znaju, vjerujte mi, samo vrlo rijetki stručnjaci.

Ovaj zbornik ipak nije posvećen samo Schiavonima i talijansko-hrvatskim kulturnim, trgovinskim i političkim kontaktima. Tu kao da se cilja na širu recepciju…

Drugi važan aspekt, na koji upozorava zbornik, jest pitanje diseminacije Lukačićeve glazbe i njegovih hrvatskih suvremenika u onodobnim antologijama. Tu su se izvrsnim prilozima pridružili podjednako predstavnici mlađeg i starijeg naraštaja talijanskih i hrvatskih glazbenih komparatista. Lucija Konfic minuciozno je analizirala zastupljenost Lukačićevih moteta u dvije velike i važne antologije, tiskane u njemačkim zemljama. Chiara Comparin i Gabriele Taschetti, oboje sa Sveučilišta u Padovi, zahvatili su duboko u prepoznavanje uporišta Lukačićeve glazbe kod raznih sjevernotalijanskih majstora. Vrlo poticajnu komparatističko-stilističku analizu ponudio je Aurelio Bianco, stručnjak za instrumentalnu glazbu u Veneciji s početka 17. stoljeća. Iz njegove studije postaje razvidno da skladateljski utjecaji ne moraju biti prepoznatljivi na razini preuzimanja ili variranja glazbenih motiva, nego da ih je moguće detektirati na poetičkoj razini. O traktatu Dialogo (Venecija, 1619) Splićanina Jurja Albertija pouzdane i precizne uvide pružila je Jelena Knešaurek-Carić, a o interesima za glazbu našega velikog renesansnog filozofa Frane Petrića pisala je Jacomien Prins, danas jedna od najupućenijih stručnjaka u tu problematiku. Studijom o sačuvanim libretima i zagubljenim opernim partiturama Ivana Šibenčanina pridružila nam se u zborniku Anna Laura Bellina, jedna od ponajboljih stručnjaka za venecijanska barokna operna libreta. Prinosi najmlađih autora zaključuju zbornik.

O kojim je autorima riječ?

O izvođačkoj praksi Sacrae cantiones vrijedne, svježe opservacije pružio je Dario Poljak, dok je o recepciji Lukačićeve glazbe kod hrvatskih skladatelja 20. i 21. stoljeća zanimljiv tekst napisao Tomislav Bužić. I ovako ukratko nanizani autori, odnosno naznačeni tematski krugovi, pokazuju raznovrsnost metodoloških uporišta. Naposljetku, bilo mi je stalo do toga da za ovaj hommage zainteresiram i domaće i strane autore, podjednako one mlađe, kao i seniores. Zborniku mogu samo poželjeti dobru „diseminaciju“! Mislim da je iz svega rečenoga jasno, ali vrijedi na kraju ponoviti: promociji hrvatske kulture, kako baštinske, tako i suvremene, potrebno je čim više publikacija na velikim svjetskim jezicima, i to kod uglednih nakladnika. Companion to Ivan Lukačić, u izdanju nakladnika Brepols, mali je korak u tom smislu.