Staklo, metal, beton

Američki glumac i redatelj Todd Field (1964) prvim je dvama filmovima koje je režirao, U zamci (In the Bedroom, 2001) i Mala djeca (Little Children, 2006), privukao znatnu pozornost, slikopisi su, među inim, bili nominirani za ukupno osam Oscara. Razmjerno neugodne obiteljske drame bijahu usmjerene na prikaz međuljudskih odnosa kao mučna, naporna trvenja, neprestana plivanja uz struju, napora da se održi glava iznad vode, da se kako-tako sve to progura, kad smo već tu, kad se već, tko će znati zašto, mora. Temeljno ljudsko nije dobro, već zlo, neznane sile uništenja vazda djeluju i prijete, kroz tmasti oblak tek se tu i tamo, jedvice, nakratko probije sunčeva zraka.

Cate Blanchett u ulozi zvijezde klasične glazbe Lydije Tár

Do Fieldove sljedeće režije proteklo je šesnaest godina. Okolnosti, veli, nisu pogodovale ostvarenju filmova koje je nudio i predlagao. Nešto bi se od toga pokrenulo, pa izjalovilo. Njegov treći film, dvoipolsatni Tár, prvi po njegovu izvornom scenariju, dovršen je velikodušnošću producenta koji je Fieldu dao carte blanche da osmisli i snimi film kakav god želi. Premda i u njemu ima obiteljskih prizora, Tár je usredotočen na karijernu granu iznimne, snažne osobe, naslovne Lydije Tár (Cate Blanchett, nagrađena za glavnu žensku ulogu u Veneciji), ugledne skladateljice, etnomuzikologinje, glazbene pedagoginje, dirigentice i što sve ne, svojevrsne zvijezde klasične glazbe likom i imenom poznate i onima koji ni u primisli ne kane kročiti u zgradu opere ili filharmonije. Različito od svijeta srednje i radničke klase koji je prikazivao u U zamci i Maloj djeci, ovdje prikazuje elitu, ispeglan i čist svijet vrlo dobro stojećih. No probijanje životom i na tim je visinama i u toj udobnosti podjednaka muka. Čovjek je čovjeku vuk, neprestano valja biti na oprezu, pod krinkom vidljivoga nezaustavljivo ruje  nevidljivo zlo koje će neizbježno prevladati.

Novi vrhunac djelovanja Lydije Tár ravnanje je Berlinskom filharmonijom, s kojom će snimiti završni u nizu koncerata s djelima Gustava Mahlera, a iz tiska joj je upravo izišla odeblja autobiografska knjiga Tár o Tár. Umjetnici u punoj snazi, u srednjim godinama, malo se tko ne divi – darovita je, uspješna, inteligentna, privlačna. No tko je voli? Zasigurno njezina supruga Sharon (Nina Hoss), koja je i koncert-majstorica Filharmonije, i njihova kći, osnovnoškolka. Ostali je se uglavnom boje. Autoritet strahovlade. Naoko srdačna i pristupačna, Lydia je vješta manipulatorica što se do položaja i statusa vinula promućurnim, mahom bezdušnim smicalicama i potezima, doživljavajući egzistenciju ponajprije kao strateško napredovanje u ostvarivanju osobnih ambicija i nametanju svoje volje. Ne zato što bi to bilo od kakve opće dobrobiti – iako se i ona potkrade, što je njoj nevažno – nego zbog samodokazivanja, ispunjenja zamisli o tome kako oblikovati i predstaviti svoju osobu. Sliku o Lydiji Tár. Javnu i društvenu. Biće kojemu će se ostali diviti i zavidjeti mu. Postignuto joj godi, jer je postignuto, no vidimo li ikad da je uistinu, intimno zadovoljna, da u ičemu zbiljski, predano uživa, da se osjeća opušteno, spokojno, makar i nakratko, u vlastitoj koži? Spletkari obično uživaju u spletkarenju, Lydia Tár zapravo i ne, ono joj je nužno sredstvo za postizanje zamišljenoga, koje se pak manje doima njezinom vlastitom, stvarnom željom, a više ispunjavanjem očekivane društveno-civilizacijske forme. Čini se čak da (više?) istinski ne uživa ni u glazbi, nego i tu ponajprije u ostvarenju zadatka koji će pridonijeti imidžu. Field kaže da je cjelina mogla biti smještena i u neku drugu okolinu, da je svijet klasične glazbe bio jedna od mogućnosti za koju se odlučio. I dobro da jest, jer načelna nedokučivost glazbenih ljepota, o kojima se u filmu i raspravlja, ostala je negdje izvan – iako slušamo veličanstvene skladbe Mahlera (V. simfonija) i Edwarda Elgara (Koncert za violončelo u e-molu) u vrsnim izvedbama, one se ne doimaju nimalo zanosnima, već tek profesionalno izvedenima, bez zamjerke, ali i bez strasti, premda se ona u samozavaravanju (?) hini. Što nenametljivo, ali uvelike pridonosi osjećaju otuđenja protagonistice od same sebe, a isto tako i ostalih likova, koji, osim dvije-tri iznimke, također više nalikuju ljušturama, kalupima, negoli ljudima od krvi i mesa. Svatko, čini se, ima svoju drugu namjeru, skriveni plan, tajnu koju brižno krije.

Arhitektura prostranih, nenapučenih interijera, ravnih ploha i linija, stakla, metala, betona, blistavo ulaštenih i urednih, pomno namještenih dizajnerskim predmetima, svaki na svom mjestu, kojima prevladava srebrnasto sivilo – hladnoće i praznine odlično uhvaćene kamerom i osvjetljenjem Floriana Hoffmeistera – skladno se sljubljuju s onim što, pomalo zagonetno, izriče priča.