Snaga bosiljevačkog baziliska

Situacija nikako nije povoljna za Habsburšku Monarhiju. Sve otkako je Auguste Marmont rekao nizozemskim političarima: „Vi, gospodo, imate svoja pera i tinte, ja imam svoje bajunete“, revolucija se prelila Europom poput požara. Posvuda odzvanja Marseljeza, vijori se trobojnica, a Marianne otkrivenih grudi vodi masu u dronjcima u bolje sutra. Mletačka Republika više ne postoji, kao ni Dubrovačka, Ilirske su provincije stvarnost, opipljivo je nestajanje drevne prošlosti. Taj nesvjesni uteg prošlosti Francuzi, došavši nadomak Zagreba, svjesno brišu. No sudbina će ubrzo, uz veliki napor bratskih kruna Europe, i velike žrtve njihovih podanika, odlučiti drukčije. Napoleonov poraz kod Leipziga 1813. otvorio je vrata proturevoluciji.

Francesco Beda, Laval Nugent kao vitez reda Zlatnog runa, 1874. / Izvor: Hrvatski povijesni muzej

U svojevrsnom alea iacta est trenutku, podmaršal Radivojević prelazi zagrebački most preko Save 17. kolovoza. Prethodnica, kojom zapovijeda general-bojnik Laval grof Nugent od Westmeatha, kasni dva dana, i tako postaje svojevrsna zahodnica. Relativno malu skupinu vojnika prati odlučnost i glasine da je cijela austrijska vojska prešla Savu. Habsburški je dvor računao s odanošću krajišnika koje samo „privrženost časnika francuskim idealima“ drži, takoreći, potlačenima u službi Francuza.

Spasiteljski dolazak irskog Francuza

Dojam koji se stječe iz dokumenata jest da je krajišnicima – svejedno. Jedan tren su u službi „našega kralja i cara“ Franje Habsburškoga, a nužda je u tim dramatičnim ratnim trenucima tražila i od trinaestogodišnjaka da navuku ratnu manduru i uzmu pušku, kadšto veću od njih samih, u ruke i krenu u boj; drugi tren u službi su revolucionarnog cara Napoleona kao da nisu tren prije pucali po njegovim vojnicima. Kolebanja se zbivaju ponajprije u časničkim redovima. Tako Heinrich Liebrich, koji je ostao služiti u Ilirskim pokrajinama, širi glasine da nadire austrijska vojska, koja je već osvojila Petrinju, i općenito, čini sve što može da osujeti Francuze. U Karlovcu je glasine proširio Mirko Lopašić, na što se grad podijelio u dva tabora. Na koncu je prevladala strana odana Austriji, pogotovo nakon što su se Francuzi počeli povlačiti na valu glasina.

Laval Nugent naposljetku, nakon dva dana, sa svojim husarima sustigao je zapovjednika i konačno zauzeo poziciju koju je njegov odred trebao imati otpočetka, onu prethodnice. Odmah je produžio do Karlovca, 21. kolovoza. Pet dana poslije već je u Rijeci, a do 12. rujna zauzeo je čitavu Istru i nastavio prema Mlecima. Već i prije tog strelovitog pohoda suvremenike je zapanjio mobilnošću u diplomatskoj službi Habsburške Monarhije, kao da je istovremeno posvuda i nigdje. Pod pseudonimom trgovca Louisa Nellyja raznosio je diljem „okupirane“ Europe trostruko šifrirana diplomatska pisma u kojima je car Franjo bio „Legrand“, Engleska „Anna“, a Bonaparte „Bonelli“. Na cestama su vrebali Napoleonovi „Mirmidonci preobučeni u obične bandite“, koji su često otimali poštu i kurire te ih odvlačili u „hrvatske i češke tamnice“. Nugent ih je nekako izbjegao sve. U Ilirskim pokrajinama teren mu je pripremio Liebrich varkama i nagovorima regimenti da se priključe Austriji, tako da je Nugent povratio teren u sastav Austrije bez ispaljena metka. Bitke su ga dočekale u Italiji, gdje je porazio Napoleonova šogora Joachima Murata, poznata i po imenu koje je uzeo kao napuljski kralj 1808, Gioacchino Napoleone. Za svoje zasluge dobio je od pape titulu rimskog princa. Bilo je to neobično doba u habsburškoj vojsci jer se prvi puta moglo strelovito napredovati po zaslugama. Tako je napokon i Liebrich dočekao svoju medalju, koja ga je do tada tri puta mimoišla, jednom doslovce „zbog štednje“.

Tko je bio grof Laval Nugent-Westmeath?

Westmeath je okrug u Irskoj a u Ballynacoru se rodio spomenuti grof 1777, gdje su Nugenti imali brojne posjede. Po drugim izvorima, rodio se u Pragu, gdje mu je otac služio habsburškog kralja. Taj grof, rimski princ, pripadnik takozvanih divljih irskih gusaka – prema nazivu za sporazumni odlazak irske jakobitske vojske 1691. u Francusku, koji je poslije postao sinonim za irsku vojnu dijasporu – inzistirao je da se njegovo prezime čita Nižan jer su njegovi preci iz Francuske stigli u Irsku. Dakle, Laval Nugent bio je irski plemić francuskoga podrijetla, nevjerojatne životne energije, koji je većinu života proveo u službi austrijskoga cara i pritom se zaljubio u Hrvatsku, kupio brojne posjede i sebe smatrao Hrvatom i ilircem! Popis njegovih titula i ordena uistinu je pozamašan – feldmaršal, rimski princ, doživotni član carevinskog vijeća, vitez Reda zlatnog runa, nositelj tri austrijska ordena, četiri ruska odlikovanja, nositelj napuljskog, sardinijskog, hanoverskog, toskanskog ordena, između ostalih. Očito je da je njegov život vezan uz vojnu službu.

Kako i zašto baš Hrvatska, ostaje nejasno. Možda su mu se svidjeli ti Barbari Croati kako ih je nazivao talijanski tisak nakon poraza, vojnici kojima se divio i Napoleon. Možda mu se svidio krajolik, Plitvička jezera, Lujzijana koju su taman izgradili Francuzi. Kupio je Bosiljevo 1820. i započeo njegovu obnovu. Šest godina poslije kupio je i Trsat nad Rijekom, koji će biti i njegovo, kako je mislio, konačno počivalište. Dubovac je također bio njegov posjed: „Što no mi je dati svakom diku / I kreposti smiljem ovenčati: / To je meni garlit’ Kosmajkinje, / Kosmajkinje posestrime mile, / S njimi dizat vele piramide / Na razkrstju kod Dubovca grada / Il na Ime Lavala Nugenta, / Od starine kneza i viteza, / I na njima pisat jeroglife, / Tko prolazi nek’ mu slavu čita…“

Bio je sakupljač umjetnina, numizmatike, a vjerojatno nije mario kako će povjesničari umjetnosti ocjenjivati njegovu obilnu kolekciju koju je pretvorio u muzej. Bio je čovjek trenutka koje je dao zamrznuti u statičnu dinamiku slike – poput narudžbe za sliku koju je predao u Mlecima profesoru Karlu Blaasu, njegov susret s papom Piom VII. na Ticinu. Njegovu zbirku umjetnina na Trsatu posjetio je i sâm kralj Saske Fridrik August II. Grof Nugent nipošto nije bio besposlen bez rata, izdvojen iz okoline. Postoje zapisi kako je, vraćajući se s napornog putovanja sa sinom, odmah pohitao gasiti požar u selo „Boszanczy, poput običnoga muža“. U drugoj prilici u selu Pribaincih, poslao je žito, drva za kuće i srebro ljudima koji su ostali bez svega. Njegov sin Albert, u dokazu da „jabuka ne pada daleko od stabla“, stavio se na raspolaganje otomanskoj vojsci u Siriji, gdje je i dobio medalju za iznimnu hrabrost. Za to je vrijeme njegov otac postao članom Društva čitaonice ilirske pod predsjedanjem grofa Janka Draškovića (Trakošćanskog) i Horvatsko- slavonskog gospodarskog društva. Donirao je i određenu svotu za dogradnju zagrebačke Normal Schule.

Kad nema rata, ostaju nam rituali. „Nek se hrusti šaka mala / Dušmaninov, neka jala / Ružne vu nas baca strěle, / Volje već i nam dozrěle, / Udrit’ će i za nas sat! Još v Horvatěh ima kervi, / Nit’ ko slabi v prahu červi / Dadu gazit’ narodnosti, / Stare svoje slobodnosti, / Nit’ zatrěti slavski rod!“ Orilo se iz junačkih grla što stupaše pred Albertom, tim „slavnim junakom od Saide“ koji je došao u Zagreb na „umestjenje (instalaciu) našega uzvišenoga bana“ Franje Hallera, na čelu povorke od 160 konjanika opremljenih o vlastitom trošku, „jašuć na konju … narodnom opravom odeven, a verhu ove vijaše se cerveni plašt, kao što ga bratja naša dolnji Horvati nose“. Dok je mnoštvo klicalo narodni „Živio!, krasne naše Horvatice su na otvorenih prozorih lepoj ovoj četi i njezinomu vitežkomu vojvodi mahanjem maramah svoju pohvalu očitovali“.

Komunistički zločin prema Nugentima

Još veličanstvenija parada, povorka u Zagrebu za koju će Bogoslav Šulek ustvrditi kako „takve svečanosti nije jošte vidio!“, ni on, ni drugi, zbit će se šest godina poslije, kada komunistički bauk bude kružio Europom. Vječno nezadovoljni Mađari podići će se na noge, osedlati konje i uzeti oružje u ruke, proglasiti svoju revolucionarnu vladu na čelu s Lajosom Kossuthom i rasplamsati „tisućljetne“ budimpeštanske snove. Na to, „sa svih stranah domovine doletiše k nam ne samo narodni zastupnici nego i mnogobrojni gledaoci, da se nagledaju blaga lica naše mile majke Jelačić-bana“. Negdje usred povorke, na čiji dolazak su zagrmjeli topovi, zazvonila zvona na Gornjem gradu, zaorio se narodni „Živio!“, nalazio se i Albert Nugent, koji je nosio banski barjak. Za njim je stupao slavni ban na „belcu konju. Mudru glavu pokriva mu cervenkapa nakitjena ilirskim gerbom, srebernom čelenkom i trobojnom perjanicom.“ Paradni mimohod Zagrebom zamijenit će ubrzo ratnim kaljužama Slavonije, Međimurja i Mađarske u teškim bitkama na koncu kojih će mađarski prvaci završiti mahom u egzilu mrzeći Ruse koji su pritekli u pomoć Habsburškoj Monarhiji.

Još krepak feldcajgmajster laka koraka, kojem se „svak divio vidjevši ga kako jaši i kako pišice hodi da ga je pratnja jedva dostignuti mogla“, Laval Nugent rat je proveo i na bojištu u Italiji, i na bojištu u Mađarskoj. Na koncu rata zaslužit će četiri ruska ordena i titulu maršala austrijske vojske. Njegov ratnički duh rasplamsat će se još jednom, 1859. u Austrijsko-francusko-pijemontskom ratu, u dobi od 82 godine galopirat će zadnji put „bajunetom na ustavnu monarhiju“! Gospodar Trsata, „znani ljubitelj starinah“, kojem su „zidovi uriešeni krasnimi i dragocienimi slikami“, na svom dobru Sušici kod Ravne gore obolio je od kolere pri kraju kolovoza 1855. te je primio posljednje pomazanje na vlastiti zahtjev. Možda je vlastitu smrt tada vidio u romantičnom duhu jer mu je supruga grofica Riario-Sforza preminula pet mjeseci prije u Parizu. Godinu poslije, u listopadu, opet leži tri tjedna u Bosiljevu, pogođen „gastričnom groznicom“. Smrt će ipak dočekati u miru, tek u kolovozu 1862, u Bosiljevu. Car će poslati izraze sućuti njegovu drugom sinu Arthuru (kasnije saborski zastupnik u Zagrebu s adresom u Opatičkoj 2), papa Pio IX. će poslati očinski blagoslov po kardinalu Antonielliju. Laval će, poput slike koja je krasila njegov zid na Trsatu, usnuti nebeske ljestve i anđele te krenuti u potragu za svojim Betelom. Bit će smješten u obiteljski mauzolej, pored svoje žene. Poslije će mu se tamo pridružiti sin Arthur, koji će, poput njega, umrijeti u Bosiljevu. Vječnost će prekinuti komunističke vlasti nezainteresirane za metafiziku i duhovnost. Obrazovane na ekonomskoj doktrini, uništit će mauzolej Nugentovih, dijelove sarkofaga pobacati oko Gradine, a grobnicu će pretvoriti „dijelom u kuhinju restorana, a dijelom u javni zahod“. Za njihove se kosti samo nagađa da su pokopane na groblju Trsat. Samo će restaurirani i rekonstruirani Fernkornovi (autor spomenika banu Jelačiću) bazilisci odnedavno (ponovno) gordo stajati na trsatskoj Gradini kao podsjetnik na zaboravljenoga junaka koji je, iako Irac, „bio naš dušom i tielom“. Koji se „uvijek prijazan pokazivao naprama našim narodnim težnjama, te nikad nije on ni njegova obitelj zatajivala simpatije svoje za našu zemlju, koju su si za domovinu odabrali“, te je „jezik naš milovao i govorio kao svaki našinac“. Prethodnica, uistinu.