Prizemna eksploatacija humora

U vrijeme nastanka ovog teksta broj gledatelja komedije Marginalci u domaćim kinima prešao je 36 tisuća. Doda li se tomu podatak o više od 18 tisuća gledatelja (post)ratne drame Šesti autobus tijekom prvog (produljenog) vikenda kinodistribucije, može se zaključiti da se povjerenje gledatelja u hrvatski film postupno ali sigurno vraća. Razmaženi holivudskim blockbusterima, eskapističkim adaptacijama superherojskih stripova i moronskim komedijama koje to nisu (komedije, ne moronske), ovdašnji su gledatelji zahvaljujući i navikama stečenima tijekom pandemije i ekspanzije internetskih platformi i specijaliziranih kanala počeli zaobilaziti hrvatski film. Sad se to čini se mijenja, i već sami navedeni podaci bude umjereni optimizam kod onih koji profesionalno prate ono što se pretenciozno naziva „domaćom filmskom industrijom“, iako je nerijetko, kao u dvama spomenutim filmovima, riječ o obiteljskim i prijateljskim manufakturama.

Jan Kerekeš i Ljubomir Kerekeš / Snimio BOJAN ZIBAR

U slučaju komedije Marginalci broj gledatelja nažalost ne govori automatski i o kakvoći filma. Štoviše, upravo suprotno, posrijedi je prilično slabo ostvarenje u kojem humor dominantno situacija a u maloj mjeri i karaktera ponajviše izvire iz vulgarne eksploatacije skatološkog humora u praktički svim njegovim oblicima. Naime, neki od likova svako malo ili sjedi na WC-u, ili ima proljev, ili pušta vjetrove... ili pak jednostavno govori o izmetu. Drugi zajednički filmski projekt oca Ljubomira i sina Jana Kerekeša najveći broj gledatelja privukao je u njihovoj matičnoj varaždinskoj županiji, u kojoj obojica uživaju status zvijezda. Pretpostavljivo i kao glumci u domaćim filmovima i humorističnim serijama, a nedvojbeno i kao ključni autori i glumci u njihovu Kerekesh Teatru, kojim već dulje od desetljeća i pol zabavljaju publiku u kazalištima, domovima kulture i na improviziranim pozornicama najvećim dijelom u sjeverozapadnoj Hrvatskoj.

Već niz godina Ljubomir Kerekeš na filmu i televiziji, a kako se čini i u kazalištu, primarno djeluje kao ne osobito ambiciozan komičar koji redovito tumači pijance, lokalna spadala, ne baš bistre osobe ili Rome, kao u slučaju filma Marginalci, odnosno predstave Skupština Kerekesh Teatra na kojoj se film temelji. No svi su ti likovi u njegovoj izvedbi stereotipni i pojednostavnjeni, svedeni na najmanje i nažalost najprizemnije zajedničke nazivnike. Kerekešov tip komike naglašeno je populistički, a u skladu s tim su profilirani i svi likovi koje tumači. Oni su redom sirove, vulgarne i budalaste osobe koje su s druge strane u osnovi dobričine i ljudi iz naroda, pa bi ih to načelno trebalo iskupljivati. Stopama Ljubomira Kerekeša praktički od prvog dana ide i njegov sin, također komičar Jan Kerekeš. Međutim, kod njega je ipak dosta drugačiji slučaj, jer za razliku od oca koji u dosadašnjem glumačkom portfelju ima niz manje ili više uspjelih ozbiljnih dramskih uloga, Jan Kerekeš ih nema.

Autor ovog osvrta predstavu Skupština nije gledao i ne može o njoj govoriti. Ali ako se može suditi na temelju nagrada koje je osvojila, od dviju nagrada na festivalu Gumbekovi dani 2010. do također dviju nagrada Zlatni lav na Međunarodnom festivalu komornog teatra Umag 2013. godine, posrijedi je sasvim solidan komad pučke zabave. Formalno je riječ o satiričnoj komediji koja se odigrava u izmišljenom selu Črevu negdje u varaždinskoj županiji, a najvažnija glumačka podjela identična je i u predstavi i u filmu. U selu postoji seoski odbor koji se sastaje jednom godišnje kako bi donio važne odluke za zajednicu, a sastanak se održava pod sloganom „Ni desno ni levo, samo Črevo“. Predsjednik odbora je Dragec (Draško Zidar), a članovi su animator kulture Ivek zvani Tarzan (Mijo Pavelko), tajnica Đurđa (Marija Krpan) i Trpimir Oršuš (Ljubomir Kerekeš), koji je kao Rom predstavnik nacionalnih manjina. Dok se predstava čitava svodi na sastanak seoskog odbora, pri čemu se na komičan i satiričan način progovara o apsurdima u domaćem društvu i politici, za potrebe filma priča je proširena. Dodan je segment, nazovimo ga zapletom, makar je to pretjerano, o reporterskoj ekipi Naše Najnovije Televizije koja predvođena novinarom Silviom (Jan Kerekeš) među mještanima radi reportažu o tome kako se živi u selu Črevu, odnosno općenito u selima u tom dijelu Hrvatske.

U filmu u kojem se ljudske izlučevine eksploatiraju do maksimuma svi su likovi karikature, svedeni na stereotipe u kojima se često ide ne samo preko ruba pristojnosti nego i šovinizma, rasizma i seksizma. Trpimir Oršuš je tako ne baš simpatična karikatura Roma, reporter Silvio je gej i također odbojna karikatura, a tu su i sve zamislive varijacije prizemnih dosjetki na temu Roma i homoseksualaca. Od prve do posljednje minute na krajnje doslovan, banalan, prvoloptaški i izrazito vulgaran način nižu se stereotipi i o mentalno hendikepiranim osobama, seljacima i Zagorcima kao takvima. Sve to pak postiže vrlo dobar uspjeh u kinima, pa se čini da kritičarska zanovijetanja o boljem ukusu i većim autorskim ambicijama nemaju previše smisla.