Preoblikovanje perceptivne u kozmološku i poetsku zbilju

Gordana Benić desetljećima je u vrhu hrvatskoga pjesništva, što je potvrđeno s nekoliko nagrada za poeziju, među kojima su i one najvažnije – Tin Ujević (1998), Goranov vijenac (2014) i Nagrada svetog Kvirina (2021). Njezin opus od 21 zbirke pjesama karakteriziraju, ugrubo, dva temeljna razdoblja. Ona je u prvim zbirkama pjesama (a tomu se na drukčiji način vratila i u višeknjižju o splitskoj Dioklecijanovoj palači) odmjeravala vidljivo i nevidljivo, konkretizirani prostor spomenute palače i njegova utonuća u labirintnu onkrajnost, polifoničnost simultanih povijesnih slojeva i nadrealnu preobrazbu sredozemnog imaginarija. Ili, kako je to ocrtao Tonko Maroević, imaginacija Gordane Benić u njezinu prvom razdoblju bila je „snovita i kjaroskuralna, povezana uz palimpsest i pitoresknu fantastiku kojom razgrađuje zatvoreni, klaustrofobični prostor Dioklecijanove palače“.

Kozmička poezija i svemirski romantizam

Drugo razdoblje njezina pjesništva počinje zbirkom pjesama u prozi Balada o neizrecivom (2003). U njezinim pjesmama otada se do neraspoznatljivosti združuju stvarno i virtualno, zemaljsko i nebesko, literarno i izvanliterarno, lažni optimizam i tragedija, mistifikacijska uporaba nebrojenih povijesnih sedimenata i njihovo asocijativno kombiniranje radi ukidanja stvarnog prostora i vremena te stvaranja posve virtualne zbilje. Govoreći o kasnijoj poeziji Gordane Benić, Krešimir Bagić ističe da se u središtu njezina koncepta nalazi „iznimno pokretan, inventivan razsredišteni subjekt, koji zalazi iza vidljivih prizora i tamo oblikuje svoj lirski svemir i oniričku kozmogoniju“. A za poeziju u njezinu poetskom višeknjižju o Dioklecijanovoj palači u zadnjih deset godina (svojevrsnoj kombinaciji prvog i drugog razdoblja) on dodaje da je palača za nju „sveprotežna točka u kojoj se susreću svi zamislivi prostori i sve zamislivo vrijeme; ona je povod govoru, predmet fiksacije, sredstvo putovanja u vlastitu dubinu, vidljivo mjesto u koje subjekt smješta nevidljivi svijet“.

U spomenuti kontekst višedesetljetnog pjesničkog razvoja Gordane Benić, a još uže u kontekst njezine „kozmičke“ poezije i „svemirskog romantizma“, kako sama pjesnikinja naziva svoju poetiku, može se smjestiti i njezina nova zbirka pod naslovom Zemlja nulta. Prvo što upada u oči jest konceptualnost njezine strukture. Riječ je o međusobno usko povezanim pjesmama, ciklički uvezanima, za koje bi se moglo reći i da tvore samo jedan niz poemskih obilježja. Taj niz jasno je strukturiran kao dvadeset noći i dvadeset jutara, sa zaključnim ciklusom mikroesejističkih pjesama u prozi Vrt svemirske apstrakcije kao završnim, metapoetičkim i autoprogramatskim, komentarom. Razvidna je parafraza biblijske knjige Postanka, osobito i s biblijskim inverzijama poretka riječi – Noć prva, jutro prvo. No pjesnikinja tu parafrazu ne rabi da bi potvrđivala biblijsko kozmogonijsko viđenje, već da bi takvim svečanim stilom dala veću snagu i sugestivnost vlastitom viđenju – kozmološkom i poetičkom. Također, dok je biblijskoj Genezi cilj stvaranje čovjeka kao „slike Božje“ pa pravocrtno i intenzivno napreduje u razinama nastajanja i postojanja, kozmologija Gordane Benić sva se zbiva u simultanitetu zbijenog i izvrnutog prostora i vremena. Stoga je dominantan njezin intenzitet u svakome od tih tekstova, a cilj je „spoznata vječnost“, odnosno „beskonačnost“ kao „izlazak iz dimenzije“. Zato tih dvadeset noći i jutara treba prije shvatiti kao produbljenje i proširenje onoga simultanog negoli kao nekakav organski, razvojni proces pa su stoga i pjesme uvelike poetički i stilski slične bez znatnijih razvojnih preobrazbi tijekom knjige.

Izd. Hena com, Zagreb, 2022.

Slobodna mašta stvara oniričke svjetove

I u knjizi Zemlja nulta Gordana Benić nastavlja svoju kozmičku poetiku u kojoj joj svemirski, astronomski, naturalni, kozmogonijski, mitološki, ezoterijski imaginarij služi za potpuno preoblikovanje perceptivne zbilje u onu duševnu, oniričku i poetsku. Ona uspostavlja najtješnju korelaciju između nezamislivoga svemirskog beskraja, neistraživih duševnih dubina, nebrojenih načina ljudske konceptualizacije kozmosa i kaosa te neiscrpnih mogućnosti umjetničkog stvaranja, i to toliko nerazmrsivo da su sve nabrojene perspektive u njezinoj poeziji jednako važne. „Svemirski romantizam“ Gordane Benić smjera na potpunu slobodu mašte koja s pomoću svega vidljivoga, spoznatog i intuiranog stvara oniričke svjetove nadahnute onim najdaljim, najteže shvatljivim, katkada jezovitim, rastrojstvenim, katkada mističnim i sveprožimajućim. Najnovije pa i najzačudnije fizikalne i astronomske teorije služe joj za munjevita povezivanja unutarnjeg i vanjskog života, za oblikovanje pjesničke svijesti koja ne razlikuje putovanje prema (ne)postojećim rubovima svemira od introspektivnih sondiranja u kojima se višeperspektivni subjekt stapa s kozmičkom sviješću.

Astronomskom se i kozmološkom motivikom, po količini koje se u hrvatskom pjesništvu može usporediti jedino s kasnijom poezijom Nikole Šopa, naša pjesnikinja u prvom redu koristi radi poetske intenzifikacije i mistifikacije, osobito kad se ta (pseudo)znanstvena motivika u slikovitim i metaforičkim grozdovima kombinira s onom mitološko-religijskom (Atis, Oziris, Ra, sablasni vilenjaci, mandala, alkemijski kamen), popkulturnom i tehnološkom (Lucy in the Sky with Diamonds, „živi brzo umri mlad“, zemaljski monitori, laserske zrake), prirodnom i animalnom (vjetar, jorgovan, lastavice, kornjača, medvjedi) te apstraktnom (hiperprostor, obzor, praznina svijeta, zvjezdano tajanstvo). Upravo takve kombinacije vrlo različitih značenjskih polja i područja stvarnosti glavni su alat za stvaranje novoga, gustog fantazijskog prostora u kojem se najveće „prikazuje“ u najmanjem, nebesko u zemaljskom, nevidljivo u vidljivom.

Kombinacija kozmičkih i zemaljskih slika

U ovoj „kozmičkoj“ zbirci Gordana Benić, u skladu s naslovom Zemlja nulta, svemir uvelike dovodi na Zemlju. To čini tako da povremeno dočarava zemaljske krajolike i atmosfere (vegetacija, životinje, sunčeva svjetlost na predmetima, spektar boja), da u istim sintagmama metaforički kombinira kozmičke i zemaljske slike, da subjekt iskaza (onaj koji stvara tekst, a u njemu se ne izriče) duševne sadržaje izražava i slikama neposrednog okoliša. Ipak, i naša poznata Zemlja i sve njezino, ionako ugroženo svakovrsnom destruktivnošću i već apokaliptičnom dekadencijom, uvelike se fantazijski preobražava, prožima kozmičkim dimenzijama pa subjekt već dugo traga za „drugom Zemljom“ koja bi bila posve prožeta svemirskim energijama kozmosa ili kaosa. Zbog toga je ta poezija natopljena patosom istodobne destrukcije i novog stvaranja, kozmogonije i apokalipse, Zemlje nulte kao ishoda uništenja i Zemlje nulte kao početka novog stvaranja.

Jedno od važnijih obilježja „svemirskog romantizma“ Gordane Benić jest i to da se u pjesmama vrlo rijetko pojavljuje subjekt u iskazu, koji bi u tekstu bio izražen kao lirsko „ja“ ili lirsko „mi“. S time je povezana i gotovo posvemašnja odsutnost ljudi, osim po nekim tragovima njihova djelovanja, te personificiranje kozmičkih sila i božanstava koji, uz bujnu i smjelu slikovitost i asocijativnost te ponekad i oštru „montažu atrakcija“, postaju istinski akteri pjesama u knjizi Zemlja nulta. Čitatelj prisustvuje gomilanju i smjenjivanju brzih pa i spektakularnih slika i apstraktnih pojmova koji su, među ostalim, svojevrsni psihogrami subjekta (pjesnikinja kaže: psihonauta) posve prožeta svemirskim zbivanjima. Stoga se ljudska perspektiva više očituje u subjektovu selekcioniranju neosobnih, a personificiranih sila i njihovom kozmogonijskom „božanskom boju“, negoli u psihološkim nijansama društvenosti između raznih osobnosti.

U stilu Gordane Benić vidljivo je neprestano nastojanje intenzifikacije izraza, i to mnogim pojmovima i epitetima za neodređeno i negativno (nevidljivi, beskrajni, nezemaljski, tajanstveni, mistični, bezdan), koji nadilaze vidljivu zbilju i mistificiraju novu zbilju teksta, zatim stalnim korištenjem raznovrsnih boja radi spektakularizacije i izražavanja emotivnog kolorita, dominantnim figurama kao što su metafore, personifikacije, poredbe, kontrasti, epiteti, aliteracije, te montažnim jukstaponiranjem ili gomilanjem motiva iz međusobno udaljenih značenjskih područja. Njezine su pjesme u ovoj knjizi osobito zanimljive i žanrovski i grafostilistički. One su prema sadržajnom i stilskom karakteru bliske i pjesmama u prozi (koje su uvelike dominantne u dosadašnjem opusu Gordane Benić), a četiri teksta u završnom ciklusu Vrt svemirske apstrakcije formalno i jesu takve pjesme. No ostale pjesme, koje su odreda astrofične, pisane su u redcima, dakle, ipak pripadaju poeziji slobodnoga stiha, u kojoj se u odnosu na pjesmu u prozi daje nešto veći naglasak na sam položaj pojedinih riječi i sintagmi u tekstu.

Sinergija sadržajnog, izraznog i vizualnog

Baš se to i zbiva u lomljenju stihova koje se često izvodi na sintaktički nelogičnim mjestima. Time se i grafički naglašava tehnika naglih montažnih i asocijativnih preskoka ili motivskih gomilanja (čemu pogoduje i potpuni izostanak interpunkcije), a intenziviraju se i značenjske disonance koje pojačavaju tenzičnost teksta. S druge strane, česta opkoračenja i prebacivanja pjesnikinji su nužna kako bi u ovoj knjizi postigla osobit grafički izgled pjesama. Riječ je o poravnatim redcima uz lijevu marginu, a valovitom obliku koji redci čine uz desnu marginu, čime se tekst dinamizira i sadržajno i izrazno i vizualno. Ako bismo gonetali semantiku takve grafostilistike, ona bi nam mogla asocirati valoviti grafički prikaz nekog svemirskog zračenja, kozmološku predodžbu o disanju svemira ili kardiogram ljudskog srca, što dodatno osnažuje semantički kapacitet pjesama.

Gordana Benić u svojoj novoj knjizi Zemlja nulta ne donosi većih promjena u svojoj „kozmičkoj“ poeziji, dapače, ističe kako je ta knjiga završni dio „petoknjižja svemirskog romantizma“. Njezina samosvojna kasna poetika doduše danas više ne može imati karakter onako velike novosti kao što je to bilo prije dvadesetak godina, kad se pojavila. No naša pjesnikinja iz knjige u knjigu ne ide ispod visokih poetičkih i izvedbenih standarda koje je sama postavila. Tako je i Zemlja nulta još jedna vrsna, intrigantna knjiga Gordane Benić i njezine iznimne poetike s apartnošću koje se malo što na hrvatskoj pjesničkoj sceni može usporediti.