Pogled na današnju Europu

Nakon romana u kojima je dominirala tema o ratu i njegovim razornim učincima na pojedinca i društvo – Prodajem odličja, prvi vlasnik (2008), Kad jaganjci utihnu u Zdihovu (2011) i Krletka za glinenog goluba (2019) – Robert Međurečan odlučio se na tematski iskorak: u svom novom, četvrtom romanu, Domovina to go, pozabavio se gastarbajterskom problematikom, jednim od ključnih pitanja suvremenoga hrvatskog društva. Istini za volju, taj tematski rez nije radikalan; u središtu je romana priča o sudbinama emigranata, i to ne samo hrvatskih nego i onih s daleko širih prostora, sve do bliskoistočnih zemalja, ali premda su posrijedi uglavnom ekonomski motivirane migracije, nije zanemariv udio ni emigranata koji su zbog rata u svojoj zemlji izbjegli u Njemačku (Sirijka Ajša kojoj je cijela obitelj stradala) ili u tu državu dospjeli zbog ratnih užasa davno minulih oružanih sukoba koji ih još progone (Bošnjakinja Nusreta koja je u ratu silovana kao djevojčica, a muž je poslije otjerao kad je to doznao; ili Bošnjak Tetak, jedini preživjeli muškarac u svojoj lozi).

Izd. Sandorf, Zagreb, 2022.

Međurečan naime smatra da je u Hrvatskoj rat i danas jedna od najvažnijih tema, jer ga mentalno nismo ni završili. „Pljačkaška pretvorba, pogibije, invaliditeti, psihička oboljenja, neutažen očaj onih koji još traže svoje poginule, sve nas to još drži u ratu. Odlazak iz domovine također je jedan od pokušaja da se pobjegne od ratnih demona i krivo nasađene ekonomije. Ali, kako kaže jedan lik u romanu, ‘što ti vrijedi da ikud odeš, kad svoju glavu nosiš sa sobom’, tako i rat u našim glavama putuje s nama na kraj svijeta.“ S tim u vezi vrlo je zanimljivo i ovo piščevo predviđanje: „Iz književnog kuta, kako vrijeme prolazi i povijesni je odmak sve veći, očekujem sve kvalitetnije tekstove vezane uz rat. Za nekih trideset godina, kad generacija nas koja je ratovala siđe sa životne scene, tad će biti vrijeme da naša djeca napišu najbolje knjige o našem ratu.“

Gastarbajterska tema u hrvatskoj prozi nije, naravno, novost, a Međurečan u intervjuima o svojoj novoj knjizi opravdano ističe razliku između generacija onih koji su 60-ih i 70-ih 20. stoljeća išli na privremeni rad u stranu zemlju i generacije koja posljednjih desetak godina, otkako je Hrvatska članica Unije, odlazi iz domovine u potrazi za poslom. Ova nova generacija, kaže on, neće ljeti graditi kuće u svojoj zemlji – oni su otišli i uglavnom se neće vratiti. Znatno su obrazovaniji, znaju jezike i s više će samopouzdanja i šansi tražiti svoje mjesto u inozemstvu. U tom smislu onda i žargonizam gastarbajter ne odgovara novom stanju stvari i valja se njime pažljivo koristiti; nema više „privremenosti“, najčešće je to odlazak zauvijek. Objašnjavajući naslov svog romana, autor ističe kako se fraza „to go“ („za van“) udomaćila u svakodnevnom govoru, „proširila se s kave i peciva praktično na sve što se može kupiti“. Tako je našim ljudima koji su otišli u inozemstvo i domovina „to go“; pa dodaje, ne bez note opore ironije, kako stariji, kojima engleski nije toliko blizak, tu frazu „čitaju ‘Domovina tugo’“.

Glavni junak romana je Zagrepčanin Šimun, četrdesetogodišnjak, profesor hrvatskoga koji u svom gradu nikako ne uspijeva dobiti stalni posao na školi. Odluči otići u München, gdje se uz pomoć prijatelja zaposli kao fizički radnik na baušteli, a sobicu nalazi u velikoj zgradi u kojoj su se smjestili došljaci iz mnogih krajeva svijeta. Na taj se korak odlučio kako bi zaradio dovoljno novca da ponovo podigne tužbu protiv vozača kamiona koji je u prometnoj nesreći skrivio smrt njegove supruge i sinčića i plati najbolje odvjetnike. U zgradi u kojoj stanuje sprijateljuje se s pazikućom Bosancem kojega svi zovu Kafka, upoznaje mnoge stanare i radnike na poslu, uglavnom iz republika bivše zajedničke države, ali i došljaka sa svih strana svijeta – ljudi različitih rasa, religija, kultura, običaja, mentaliteta, stupnja obrazovanja. Sveznajući narator prati sve vrijeme glavnog junaka, prikazuje njegov unutarnji svijet i reakcije na zbivanja, te uvodi u igru nekolicinu likova koje uspijeva uvjerljivo individualizirati. Slažući svoj roman od mnoštva kratkih poglavlja, u kojima često realizira dvije-tri slike s istim ili različitim likovima, vremenom i mjestom zbivanja, a integrirajući u strukturu drugog dijela romana npr. „pronađena pisma i fotografije“ mladog Židova Jakoba što ih je slao svojoj izabranici Izabeli u vrijeme najžešće nacističke hajke, te uvodeći elemente kriminalističke proze, autor svoj tekst dinamizira i čini zanimljivijim, a dobiva i na njegovoj protočnosti.

U ovoj prozi Roberta Međurečana još je niz dojmljivih likova, čiji nas karakteri i sudbine nečim fasciniraju – dobrotom, zloćom, dubinom patnje, pokušajima da ulove sreću, ustrajnošću u borbi s nerazrješivim dvojbama: Nijemac Heinz, vlasnik kabareta i njegova glavna zvijezda, koji ostaje nepokolebljiv i nakon što su mu neonacisti demolirali klupske prostorije, a potom ga i pretukli; Milan Eckl, minhenski policijski istražitelj, čiji je otac u službi jugoslavenske tajne policije likvidirao političke emigrante; Nijemac Sepp, zadrti 90-godišnji esesovac koji je preživio Staljingrad i sibirske logore; Ukrajinac Sergej, čiji je otac Rus, a majka Ukrajinka iz Donjecka, nije se mogao odlučiti na čiju bi stranu stao pa je otišao u München.

Roman je pogled na današnju Europu, svakako ga vrijedi pročitati.