Poetični retrospektivni portreti

Prva slika koja mi se ukaže kad se spomene književnik Pavao Pavličić stručni je skup Let s Gavranom u Novoj Gradiški 2015, odnosno večera koju je organizirao za sve sudionike tadašnji gradonačelnik. Tom prigodom prvi put sam vidio Pavla Pavličića i Julijanu Matanović kao par, kao dvoje sretnih ljudi koji su se povezali emocionalno u književnosti i oko nje. Sedam godina poslije oni su i dalje vjerojatno najuspješniji (i najsretniji!) književni par u Hrvatskoj. Toliko vjerujući jedno u drugo, pokrenuli su i Lađu od vode, nakladnika svojih knjiga. Ne znam koliko je to mudro u vremenu kad ljudi nevoljko kupuju knjige, ali poštujem njihov idealizam. Ovaj uvod je tu zato što je novu knjigu Pavla Pavličića – koji ih je objavio više od stotinu – izdala Lađa od vode. Intuitivno pokriće za izdavačke napore krije se u činjenici da su njih dvoje, godinama, među najčitanijim piscima u Hrvatskoj – uz Miru Gavrana i Sanju Pilić. Zanimljivo je da su knjige njih četvero činile prvo kolo 2011. pokrenute biblioteke Knjiga na dar Mozaik knjige. Izabrana djela Pavla Pavličića, pak, objavljena su u deset svezaka (2016–2018), kod istog izdavača, a svaki svezak bio je popraćen pogovorom Julijane Matanović.

Izd. Lađa od vode, 2022.

Galerija je elegantna i sentimentalna knjiga, prigušeni žal za mladošću, no u osnovi niz portreta osoba iz kulture. Pavličić se prisjetio Ivana Slamniga, Zlatka Crnkovića, Antuna Šoljana, Laze Goluže, Milivoja Solara, Ante Peterlića, Nikole Batušića, Mirka Tomasovića, Zorana Tadića, Tonka Maroevića, Borisa Senkera, Gorana Tribusona i Zorana Kravara. Meni su najzanimljiviji potreti osoba vezanih uz književnost. Možda se Pavličić trebao ograničiti upravo na te ljude, pa bi knjiga dobila još malo na homogenosti. Dva portreta koja su mi se najviše svidjela su onaj Zlatka Crnkovića – jer mi se čini da je kroz priču o tom prevoditelju, uredniku i izdavaču najbolje uhvatio duh vremena – i Tonka Maroevića, kojeg su svi znali pa tako i ja, te mogu uspoređivati autorove impresije s mojim vlastitim.

Uvijek je tako u književnosti: najviše nam se sviđaju oni pisci koji progovaraju o našim vlastitim dvojbama – sve dok to ne rade toliko dobro da nam se čini da je pisanje poslije njihovih tekstova zapravo posve besmisleno. Tada nam od bliskih prijatelja postaju otvoreni neprijatelji. Nikoga ne mrzimo kao uzore koji su nas ponizila (čak iako oni uopće ne znaju za to). „Jer do tog ožujka (1975) kad smo se nas dvojica prvi put rukovali Crnković je već bio izrastao u neku vrstu institucije, i to institucije kakva prije naprosto nije bila poznata. Pa kad čovjek retrospektivno promotri sve ono što mu se tada događalo – a govorim o kraju šezdesetih i početku sedamdesetih godina – čini mi se da je Zlatko Crnković bio i instrument sudbine, ili barem povijesne nužnosti. Tekao je tada, naime, velik i važan proces mijene u našoj književnosti, a Crnković je bio idealna osoba da taj proces ubrza, da ga učini djelatnim i da mu dade smisao. Proces bi se jednostavnim riječima mogao opisati kao približavanje knjige čitateljima i približavanje čitatelja knjizi. Pojavili su se pisci koji su spremni pisati za publiku i pojavila se publika koja je voljna čitati njihove knjige. I pojavio se Zlatko Crnković, koji je umio i htio spojiti ta dva svijeta koji su do tada uzaludno čeznuli jedan za drugim. Pokrenuo je, dakle, biblioteku HIT i dao joj odmah ona obilježja koja će je u idućim godinama i desetljećima učiniti slavnom: bile su to prevedene svjetske uspješnice, a u svakom kolu morao je biti barem po jedan domaći pisac.“

Crnković je potpisao kao urednik 260 naslova u biblioteci HIT. Tu biblioteku nastavila je poslije njegova odlaska u mirovinu uređivati Julijana Matanović.

Ako je Crnković bio veliki mag izdavaštva u vremenu koje je poštovalo knjige – što danas nije slučaj – Tonko Maroević bio je veliki mag predstavljanja knjiga (i otvaranja izložbi). „Ali ne radi se tu samo o radu, radi se i o životu, pa bi se moglo odlučno ustvrditi kako je Maroević uložio u hrvatsku književnost i umjetnost dobar dio svoje biografije. O tome može posvjedočiti svatko tko ga poznaje: svi smo ga vidjeli kako hita sa sastanka na sastanak, kako brza iz muzeja u galeriju, iz galerije u izdavačku kuću, a iz izdavačke kuće u časopisnu redakciju. Svi smo se već iščuđavali kako mu uspijeva da se u istom tjednu pojavi u Dubrovniku, Zagrebu, Puli, Trstu i Koprivnici, i to samo zato da bi pohvalio nečije slike ili prikazao nečije stihove. A pri tome smo znali da to podrazumijeva sate i sate mukotrpnih putovanja, gnjavažu po neudobnim hotelima, neurednu prehranu, a što je najgore, stalan strah od zakašnjenja, pa čak i osjećaj krivnje.“ O tome zašto je Tonko Maroević tako opsesivno predgovarao, pogovarao i otvarao imam svoje mišljenje. On je od svojih najranijih dana, kad je (malo) razočarao suotočana Grgu Gamulina, uvijek sumnjao u svoje krajnje dosege. Te sumnje nastojao je potisnuti mahnitom radišnoću. Bio je vrhunski kozer, diskretno zabavan, ugodan, kazališno uvjerljiv, širokih interesa, načitan i naputovan, razumio je vrhunce svjetske umjetnosti i volio je biti blizu njih. Ukratko, Gamulina je malo tko volio (osim mene), a Tonka su svi voljeli (uključujući mene). O važnostima njihovih ostavština nekom drugom zgodom.

Pavao Pavličić rodio se u Vukovaru 1946. U tom gradu na, uglavnom, smeđem Dunavu vjerojatno je stekao slavonsku strpljivost i pomirljivost. Studij komparativne književnosti i talijanskog jezika završio je 1969. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, gdje je 1974. i doktorirao temom iz područja metrike. Od 1970. bio je zaposlen na Odsjeku za komparativnu književnost, gdje je od 1985. bio redoviti profesor, a od 2017. profesor emeritus. Od 1997. redoviti je član HAZU. Pavličić je u književnost ušao s naraštajem fantastičara. Lađa od vode, naslovna priča njegove prve knjige iz 1972, programatski je tekst te generacije. U kratkim pričama Dobri duh Zagreba (1976) povezao je fantastiku i krimić i tako stekao najveću popularnost. Dodatno su tomu pripomogle uspješne ekranizacije, od kojih je najvažnija, kao prva, upravo ekranizacija Dobrog duha Zagreba. Film, redatelja Zorana Tadića, postigao je priličan uspjeh pod promijenjenim naslovom Ritam zločina.

I Zoran Tadić dobio je portret u knjizi. „Poslije sam sa Zoranom radio još. Najprije je došao Treći ključ, pa San o ruži, pa Osuđeni, pa Orao, pa na kraju Treća žena... Suradnja je tekla glatko, i uvijek na isti jednostavan način: sastajali smo se doma ili u bircuzu, pa se sjećam mnogih stanova i mnogih lokala, jer obojica smo se tih godina mnogo selili. Zoran bi mi izložio ideju, a ja bih napisao tekst. Poslije bi se to još malo dorađivalo, jer je prije početka snimanja sve moralo biti jasno na papiru. Sjećam se da je bilo ugodno, sjećam se da nije bilo ni svađe ni međusobnog tapšanja po ramenu. Ali pojedinosti su mi iščezle iz pamćenja, tek što pamtim da sam u Snu o ruži čak i statirao, ali ako trepnete u času kad se ja pojavljujem, nećete me vidjeti. Ni jednog se filma ne sjećam tako dobro, kao Ritma zločina, što je, pretpostavljam, i logično.“ Tadić je vrlo spretno vizualizirao Pavličićeve romane. S ovom knjigom to bi bilo jako teško – osim možda u obliku nekog poetičnog dokumentarca. Osnovni je problem što Galerija pripada nekom posve drugom vremenu i što nije baš jasno kako će komunicirati s današnjim svijetom blistave površnosti. Naravno, Pavličić je mogao napisati i knjigu (samo) po svojoj mjeri i zbog svog zadovoljstva, no takva knjiga se ne objavljuje u vlastitoj izdavačkoj kući.