Odmaknuti, uvrnuti Glembajevi

Branko Brezovec sustavno se, gotovo opsesivno, bavi Gospodom Glembajevima, amblematskom dramom Glembajevskog ciklusa Miroslava Krleže. Uvijek u osebujnim, nekonvencionalnim (ali, s obzirom na ponavljanja, više ne i neočekivanim) interpretacijama, Brezovec je Glembajeve doveo do svojevrsna univerzalnog simbola kapitalističke društvene dekadencije, što ta drama, u konačnici, i jest. Nakon niza varijacija u postavljanjima Krležine drame redatelj Brezovec vraća se Legendom Glembajevima, premijerno izvedenom u dvorani Gorgona zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti, u suradnji Eurokaza i Narodnog teatra Vojdan Černodrinski iz Prilepa u Sjevernoj Makedoniji. Ista je to suradnja kao i u nekim od ranijih predstava, a istost je i dojam koji prožima sve dijelove Legende Glembajevih.

Brezovčeva je studija glembajevštine bezvremenska i aktualna, esencijalna i zaodjenuta u novo i drukčije / Snimio DEMIREL PAŠALIĆ

Od scenografije (Ivana Knez) i kostima (Suzana Brezovec) s bombastičnim camp-stilskim referencijama, neprirodna i artificijelna scenskog pokreta često na granici sarkastičnog slapsticka, do slobodnog prekrajanja, prebacivanja replika od jednog drugomu i komprimiranja likova, sve pridonosi osjećaju kako se na sceni događaju odmaknuti, uvrnuti Glembajevi. Pomaknutost u Brezovčevim Glembajevima sastoji se od zahvata u sve elemente predstave. Sačuvano je ono ključno, nesmiljena kritika i kronika propasti kapitalističke obiteljske i poslovne zajednice, laži koja može opstati samo ako svi njezini članovi pristaju na sudjelovanje. Česta je zamka adaptacija kanonskih komada upravo neuspjeh u pokušaju da se iz predloška izvuče ono esencijalno i zaodjene u novo i drukčije. Brezovec to uspijeva, njegova je studija glembajevštine u istom trenutku bezvremenska i aktualna, gubitnička i opomena. Zasijeca u srž mehanizma kapitala, instrumenta koji se hrani sam sobom i svojom bešćutnošću. Kazalište možda pretencioznih zahvata i velikih gesti, no uvjerljive biti.

Glumačka podjela sastoji se od hrvatskih i sjevernomakedonskih glumaca i glumica. Zoran Ivanoski kao Leone zanimljivo je ogolio svoj lik od svake suvišnosti, čime mu je donekle i oduzeo mogućnost da prikaže kako erudicija zajedno s ludilom vodi u propast. Zlatko Burić Kićo suvremeni je, antipatični Ignjat Glembay, lišen skrupula i manira, žrtva samoga sebe koju je nemoguće žaliti. Daniela Ivanoska barunicu Castelli ostvarila je konvencionalno i korektno, dok je Suzana Brezovec plošna sestra Angelica, što je šteta s obzirom na višeslojnost toga lika. Zanimljivo, najbolje su kreacije ostvarila dvojica glumaca u naizgled manjim ulogama, Siniša Miletić kao Alojzije Silberbrandt, baruničin ispovjednik i informator malog Olivera, kojeg utjelovljuje Pavle Vrkljan. Miletićev Silberbrandt tragikomična je pojava, a Vrkljan je Oliveru dodao ironijski odmak, učinivši ga mnogo aktivnijim i zrelijim nego što je taj lik u predlošku.

Mnogi u publici koji su gledali neku od dvije prethodne Brezovčeve interpretacije Krležine drame, mogli su u Legendi Glembajevima pronaći niz ponovljenih elemenata. Iznenađenje je pak jednokratna pojava, iznenaditi nečim može se samo jednom, drugi put iznenađenje mora imati element nečeg novog. U Legendi Glembajevima ta je novost potpuno izostala, osim možda za gledatelje koji se prvi put susreću s radom Branka Brezovca. Njima će dobro doći informacija, a ostale će vjerojatno prožimati samo osjećaj zamora pred već viđenim.