Od Diabolita do Jure Klinčića

U Tkalčićevoj ulici stanovala sam nekoliko godina i mislila da o njoj znam manje-više sve, no upravo sam listajući knjigu Željka Zorice Usnuli čuvari grada Zagreba shvatila koliko se varam. Ondje, naime, odvajkada prebiva netko koga nikad prije nisam vidjela. Nije zgorega reći da sam ondje živjela između svoje 8. i 15. godine, kad su mi interesi bili uglavnom prizemno igrajući, no to me ipak ne opravdava zašto Diabolita, to bestjelesno biće na brojevima 71 a, b i c, nisam vidjela sve do svojih sadašnjih šetnji. A te najamne kuće, na pročelju kojih stoji on sa svojim neprijateljima (vodenim konjima), s Jakobovom kapicom iznad glave te ustima razjapljenima od strave, građene su još 1912. godine, dakle debelo prije mojega dolaska u Tkalču (1950-ih), pa je doista čudo kako mi je taj Diabolito potpuno promaknuo. Da stvar bude još bolja, i stanovala sam na kućnom broju 65, dakle od Diabolita me dijelila samo jedna kuća i jedan prazni plac. A i kuća na br. 67 bila je zagonetna. Najprije je bila (kao i mnoge kuće koje su imale dva ulaza: iz Tkalčićeve i iz Kožarske ulice) „vila propuh“, izvrsna za igru skrivača, no nikakva za pristojno stanovanje. Trulež i memla svuda oko nas. A onda je došao neki „investitor“ i uredio kuću izvana vrlo lijepo, čak ju je i ogradio, što je nama govorilo da u tu kuću ulazi netko važan, valjda vojska, točnije: vojna kontraobavještajna služba. Ne znam je li bilo tako, no znam da se ondje više nismo mogli igrati, da je onemogućen svaki pristup, a nadzorne kamere gledale su u nas u ono davno vrijeme svojim špijunskim očima kao što nas danas motre na svakom uglu. Odmah do nje bio je već prije izgrađen tunel što izlazi na Dubravkin put u Tuškancu, pa smo mislili da je i on povezan kao sklonište s tom tajanstvenom kućom. Odmah nakon praznoga gradilišta nalaze se spomenute Diabolitove kuće. Znam i neke sasvim smjerne curice koje su u njima stanovale (Nada Žućko, Valerija Gledec), nipošto dijabolične. Sa Zdenkom Tkalec (prva kuća, visoko prizemlje) išla sam u pučku školu, u njezinu sam se kuhinju radije spuštala iz Kožarske kroz prozor po debelom kosom zidu kao po toboganu nego ulazila iz Tkalče, jer to je u Kožarskoj nisko prizemlje. Zdenkina međimurska baka uvijek je imala pun lonac graha i kiseloga kupusa, na koji bih ja svojski navalila, jer moja omama, Dalmatinka, nije kuhala takvu „tešku zimsku spizu“.

Osim neke djece iz tih kuća, poznavala sam i jednu od stalnih baba visilica na prozoru, gospu Štajduharicu, u stanu preko puta Zdenkina. Na najvišem katu stanovala su braća Tugomir i Romeo, nešto stariji od mene i mojih vršnjakinja, stoga i malo interesantniji. Zdenka Brckan pak stanovala je u kući preko puta Diabolita, u nekoć ruševnoj zgradi u kojoj su danas kafići, no sumnjam da je i ta Zdenka znala za Diabolita (da je znala, sigurno nas ne bi ostavila u mraku neznanja). I komfor njezine kuće bio je jednak većini naših: vaserlajtung u dvorištu, zahod na kraju ganjka, iz sobe si odmah na ulici. Kupaonice nema. Diabolitove višekatnice činile su se u ono vrijeme prema drugima komforno i moderno, iako je unutrašnjost stanova i u njima bila skromna. No bar su sve prostorije bile pod jednim ključem. Danas na tim kućama konačno vidim Diabolita, ali u njima više nema nikoga od mojih poznatih.

Diabolito je imao i bliskog rođaka u zagrebačkoj prometnoj žili kucavici Ilici (br. 31), Juru Klinčića iz Zaprešića. Obojica su mogla biti i dobra i zla, kako je tko gledao. A kako je demon Jura Klinčić dospio na pročelje kuće Ivana Stinčića u samom srcu grada? Kao zahvala za uslišenu molbu Stinčićeva pretka Franza. Preduga bi bila priča kako su se upoznali Jura i Franz. Reći ću samo da je Franz pomogao Juri da pobjegne kad su ga prokazale njegove coprnice Jaga i Margareta, koje sebe ipak nisu mogle spasiti. Spaljene su na Zvezdišču (početak Tuškanca, početak 18. st.). Jura je zauzvrat pomogao Franzu kad mu je počela ugibati stoka, što se pokazalo kao djelo zavidna susjeda, pa je demon pomogao bivšem dobročinitelju i spasio ga od susjedove zlobe i zloće.

Kuća u Ilici 31 pregrađivala se od 1898. do 1903. od jednokatnice u dvokatnicu. Kroz prolaz se išlo do pivovare i tvornice slada, nekoć popularne gradske restauracije, a na samom dnu dvorišta izgrađeno je kino Apolo (arh. Ignjat Fischer), što je nakon daljnjih preinaka 1951. prema projektu arh. Zlatka Neumanna današnje kazalište Kerempuh. Da bih našla lik Jure Klinčića, morala sam prijeći ulicu jer se on može vidjeti samo sa stanovite udaljenosti. Ta gotovo lavlja glava, silnih brkova i šišmiševih krila, nalazi se iznad spomenutoga prolaza, a ispod uskoga središnjeg erkera na prvom katu. Ne upada odmah u oči, treba ga, kao i ostali bestijarij, tražiti uzdignutim pogledom. Nije on uočljiv kao dvije zubate Psiozehe (vrsta vuka) na secesijskoj kući zubara Eugena Rada (Jelačićev trg 5, arh. Vjekoslav Bastl, 1903), koje figuriraju kao prve reklame.

Danas neki zubari meću model zuba uz svoja ulazna vrata, a pitam se što bi bilo da se tako počnu ponašati proktolozi, ginekolozi i sl.? Nije to i jedino reklamiranje vlastita biznisa u Zagrebu. I kuća Kallina (Masarykova / Gundulićeva, arh. V. Bastl, 1903) sva je obložena keramičkim pločicama, jer je njezin vlasnik, Josip Kallina, bio nekoć jedan od najvećih proizvođača keramičkih pločica u Zagrebu. No u tome Jura Klinčić iz Ilice nije imao svoje prste. Ali jest u kupnji jednoga sportskog grudnjaka. Valjda me sam demon morao uvesti u vežu iz koje sam ga gledala, pa da ondje ugledam sportski grudnjak i kupim si ga te tako zauvijek izbjegnem klizanje bretela po starački spuštenim ramenima. Hvala, Jura!