Objekti na vjetrometini suvremenosti

Sandro Đukić umjetnički se profilirao te stekao status prepoznatljive autorske osobnosti na samu početku posljednjega desetljeća prošloga stoljeća, što će reći u razdoblju dramatičnih povijesnih zbivanja obilježenih znakovitim političkim i općenito društvenim promjenama, ali podjednako i nelagodnom neizvjesnošću. Za osnovne razvojne smjernice njegove cjelokupne kreativne strategije ipak će se presudnom ispostaviti okolnost da je riječ o pripadniku – možda čak i prve – generacije umjetnika posve oslobođene bilo kakvih iskustvenih odnosno praktičnih doticaja s desetak godina prije definitivno ugaslom modernističkom paradigmom. Drugim riječima, Đukić je tijekom svoga formativnog razdoblja bio pošteđen (ili možda ipak lišen?) kušnji, a samim time i dvojbi, s kojima su se na prijelazu sedamdesetih u osamdesete godine, u kontekstu postupna ali itekako razvidna uzmicanja po mnogočemu agitatorski nastrojenih neoavangardnih umjetničkih nazora u korist osjetno neutralnijih postmodernističkih narativa, bili prisiljeni suočavati od njega generaciju ili dvije stariji umjetnici, ponajprije protagonisti tzv. nove umjetničke prakse. Nadalje, Đukić je već u najranijim radovima jasno naznačio kako će se naspram cjelokupnog modernističkog nasljeđa odnositi na izrazito evolutivan, a nipošto reakcionaran način. Kreativan razvoj u smjeru logična nadilaženja – neki će radije reći razgrađivanja – modernizma učinit će mu se, dakle, mnogo zanimljivijom i izazovnijom umjetničkom zadaćom od one koja bi, primjerice, težila njegovu radikalnom osporavanju i odbacivanju kao neuspjelog utopijskog eksperimenta. Vjerojatno u tome leži i jedan od najvažnijih razloga zbog kojih će se lucidni autor posve distancirati od klasičnih disciplina slikarstva ili skulpture, realizirajući svoje ideje ponajprije posredovanjem neutilitarnih objekata i/ili fotografija. Općenito, Đukićev pristup osmišljavanju i realizaciji trodimenzionalnih umjetničkih artefakata – napose onih spočetka njegove karijere – mogao bi se bez rizika od neke veće pogreške okarakterizirati naglašeno postskulptorski intoniranim.

Iz postava izložbe u Galeriji MH / Snimio MIRKO CVJETKO

Sekundarna replika

Za ispravno i cjelovito razumijevanje Đukićeve najnovije izložbe Arhiv kao memorijski konstrukt_02 u zagrebačkoj Galeriji MH, ovakav, povijesnim reminiscencijama prožet, uvod nipošto nije suvišan, a još manje besmislen. Znamenke 0 i 2 iz naziva nedvosmisleno, dakako, sugeriraju nastavak kreativne prakse kojom Đukić, posezanjem u vlastiti brižno prikupljan umjetnički arhiv, nastoji propitati i spoznati kakvu bi recepciju u današnjem okruženju imali neki od radova što ih je osmislio odnosno realizirao prije više od trideset godina. Prezentirajući ih te općenito tretirajući na način kako je to učinio u Galeriji MH – ali i na izložbi Arhiv kao memorijski konstrukt realiziranoj 2019. u zagrebačkoj Galeriji Spot i prošle godine u riječkom Muzeju moderne i suvremene umjetnosti – on im, zapravo, svjesno oduzima njihovu neprijepornu povijesnu dimenziju, iznova ih lansirajući na vjetrometinu suvremenosti.

Između izložbe u Galeriji Spot i riječkom MMSU-u i one u Galeriji MH postojale su i stanovite razlike. Ponajprije, u Muzeju moderne i suvremene umjetnosti Đukić se morao poslužiti naknadno izvedenom replikom – na određeni način čak i sekundarnom replikom – dok je za potrebe izložbe u Galeriji MH raspolagao originalima. O čemu je točno riječ? Rad s riječke izložbe premijerno je u Hrvatskoj bio pokazan na izmaku zime 1991. u prostoru Gliptoteke JAZU (danas HAZU), da bi po okončanju izložbe, zbog skandalozne nebrige te institucije, zajedno s preostalim tada izloženim radovima bio „pohranjen“ na dvorištu  i uništen. Nekoliko mjeseci poslije jedan od tih radova Đukić je trebao izložiti na Bijenalu mladih jugoslavenskih umjetnika u riječkoj Modernoj galeriji (danas Muzej moderne i suvremene umjetnosti), pa će u tu svrhu biti prinuđen izraditi njegovu repliku. Štoviše, isti je rad na toj manifestaciji bio i nagrađen, ali se otvaranje izložbe poklopilo s izbijanjem rata u Hrvatskoj te će u ratom izazvanu metežu nepovratno nestati i ta replika. I tako je prošle godine, na tridesetu godišnjicu tih zbivanja, Đukić izradio još jednu repliku, ovaj put za potrebe izložbe Arhiv kao memorijski konstrukt, kojom će započeti opisano propitivanje. Ali također je doznao kako u Njemačkoj – studirao je na Kunstakademie u Düsseldorfu – još postoje dva objekta koja nisu bila među onima prikazanim u Gliptoteci JAZU (HAZU), ali neprijeporno datiraju iz toga vremena te zrače nadasve srodnim poetsko-intelektualnim sklopom. Nakon što ih je dopremio u Hrvatsku Đukić, dakle, i njih odlučuje podvrgnuti testu suvremenosti, pa će u tu svrhu za prostor Galerije MH osmisliti izložbu Arhiv kao memorijski konstrukt_02.

U Galeriji MH izloženi objekti identičnih su oblika i dimenzija. Riječ je o dvjema drvenim kockama obloženim ultrapasom, a svaka od njih postavljena je na plitki, također drveni, crno obojen i po tlocrtnim dimenzijama apsolutno identičan okvir u ulozi postamenta. Ali u takvoj konstelaciji promatrač u postamentima više ne vidi pomoćna sredstva za dodatno isticanje objekata, već ih počinje percipirati kao njihove integralne dijelove. Drugim riječima, utilitarnost okvira-postamenata na određen je način dokinuta zbog njihova svojevrsna stapanja s primarnim umjetničkim artefaktima, koji pak u tom slučaju gube svoj izvorno kockasti oblik te poprimaju karakteristike stanovite dvodijelnosti. Na prednjim površinama obaju objekata postoji i oveći otvor kvadratnog oblika, čime je omogućena dubinska penetracija prostora u njihove mase. Zahvaljujući spomenutim otvorima izloženi objekti nisu, dakle, apsolutno zatvorene statične forme, već posjeduju vizualnu dinamiku osnaženu činjenicom da su njihovi unutrašnji prostori obloženi olovnim limom, dakle materijalom posve različitim od drveta. Iz svega opisanog razvidan je Đukićev inventivno ambivalentan odnos naspram modernističkoga nasljeđa; on ga na elementarnoj formalnoj razini afirmira – itekako su razvidni odjeci suprematizma i minimalizma – ali u koncepcijskom odnosno idejnom smislu teži njegovoj postmodernističkoj razgradnji.

Ideja kao izloženi sadržaj

Osim spomenuta dva objekta, na izložbi u Galeriji MH Đukić je prezentirao i niz slika ili crteža na papiru. Oni, dakako, također datiraju iz prijelaza osamdesetih u devedesete godine, a formalnim karakteristikama nedvosmisleno asociraju na izložene objekte. Riječ je, zapravo, o posve kompatibilnu, dokraja razrađenu te nadasve osviještenu promišljanju jedne te iste formalno-asocijativne problematike. A treći dio postava u Galeriji MH sačinjava obilje Đukićevih skica za realizirane i nerealizirane objekte ili instalacije. Zahvaljujući njima posjetitelji s nešto istančanijim promatračkim darom mogli su se izravno suočiti s umjetnikovim rukopisom, ali i osjetiti vizualnu potentnost skice kao posrednika između prvotne ideje i njezine eventualne realizacije.

Prošlogodišnjom izložbom Arhiv kao memorijski konstrukt održanom u Galeriji Spot riječkom MMSU-u, kao i ovom aktualnom Arhiv kao memorijski konstrukt_02 u zagrebačkoj Galeriji MH, Sandro Đukić na originalan je i autentičan način proveo aktivnu rekontekstualizaciju vlastitih radova izvorno realiziranih još u prošlome stoljeću. Učinivši to ne u formi konvencionalnih retrospektivnih pregleda već na način kao da je riječ o prezentaciji novih radova, svojim starim idejama podario je novi umjetnički potencijal. Ideja o načinu prezentacije te izboru eksponata poprimila je, zapravo, karakter izložena sadržaja.