Ni jackpot ni promašena srećka

Male povijesti ispripovijedane kroz osobne, životne priče koordinate su estetike dramatičara, a u novije vrijeme i sve češće redatelja vlastitih drama Ivora Martinića poznate još od njegovih prvih širih uspjeha, Drame o Mirjani i ovima oko nje (praizvedena 2010) te Moj sin samo malo sporije hoda (praizvedba 2011). U međuvremenu, Martinić je uvijek na sličnom, motivski neiscrpnu tragu, što potvrđuju i dvije predstave postavljene po njegovim tekstovima (i u autorovoj režiji) u zagrebačkom KunstTeatru. Prva, koja je premijeru imala 2019, bila je Bilo bi šteta da biljke krepaju, a tematski se naslanja na prekid duge veze dvoje partnera te posljedično sabiranje emocionalnih krhotina. Tri godine poslije Martinić se u Kunst vraća novom predstavom, ostavši na istom tragu. Naslov je Jackpot, produkcija KunstTeatra i Umjetničke organizacije T25, redatelj sam autor, dramaturginja Jelena Kovačić. Igraju Sanja Milardović, Iva Jerković i Silvio Vovk, a na videoprojekciji pojavljuje se i Ksenija Marinković. Premijera je održana 17. studenoga, a ovaj osvrt odnosi se na prvu reprizu dan poslije.

Dosjetkom o dobitku na lutriji kao okidaču promjena, Martinić je ostvario filigransko profiliranje uvjerljivih likova / Snimila KARLA JURIĆ

Goran i Sara ljubavni su par koji je upravo dobio na lotu. Iznos je pozamašan, suočavanje s njim slijedi, a u tom im se procesu pridružuje dugogodišnja prijateljica Sanja, glumica po profesiji. U nastavku, predstava oko sat vremena prikazuje trenutke iz njihova zajedničkog suočavanja s promjenama u životu koje dobitak donosi. Kako to već biva, nenadani je događaj samo okidač za propitivanje nataloženih problema svakog od njih, a ponajviše Sanje, koja s dobitkom ima naoko najmanje veze.

Cijela ta storija o prijateljstvu, odnosima i frakturama koje se pod utjecajem nenadane promjene izvrću u pukotine, samo da bi bile popravljene kako god, jer je strah od raspada odnosa veći od snage za suočavanje, formalno je zaodjenuta u kontekst snimanja filma. Time je stvoren metaumjetnički, postmodernizmu toliko drag okvir, što i nije neka novost, ni u Martinićevu radu (osobito otkad se prihvatio režije), a još manje izvan njega, jer je metafikcija u suvremenom teatru od očuđujućeg postala gotovo sasvim konvencionalan postupak. No u Jackpotu to rješenje pragmatično dobro funkcionira, omogućujući dijalogiziranje između prizora odigranih na sceni i onih na videu, koji uvelike proširuju i objašnjavaju postupke likova, a povremeno funkcioniraju i kao simpatičan ironijski odmak.

Sanja Milardović svoj je lik, glumicu Sanju, ostvarila u vrlo uvjerljivim potezima, bez namještenosti ili rješenja koja bi prenaglašavala emotivni raspad oko kojeg se gradi karakter. Slično se može ustvrditi za Gorana, kojeg je Silvio Vovk precizno ocrtao kao naoko mirna i staložena, a zapravo duboko nesigurna čovjeka. Sara, Goranova partnerica, nešto je manje profiliran lik, ostaje uglavnom u jednoj dimenziji karaktera koji najotvorenije prihvaća novonastalo stanje pomalo uživajući u njemu, no Iva Jerković uspjela ju je učiniti snažnom i životnom.

Spretno iskoristivši dosjetku o dobitku jackpota kao okidača promjena, Martinić je još jednom ostvario filigransko profiliranje uvjerljivih likova. Nisu oni junaci ni gubitnici, nema u njima mnogo značenja koja bi im trebalo pridavati. Umjesto toga, pred publikom je troje ljudi sa svojim sasvim stvarnim, životnim problemima. S druge strane, životnost i uvjerljivost na neki način u Jackpotu nadomještaju snažan osjećaj već viđenog u, formalno nedvojbeno spretnim, redateljskim i dramaturškim postupcima. Zaključno, ova predstava možda nije jackpot za kazališnu sredinu u kojoj nastaje, ali definitivno nije ni uzalud uplaćen listić.