Mraku unatoč, dobra zabava zajamčena!

U hrvatskome teatru posljednjih dvadesetak godina renesansu doživljava autorsko kazalište, zapravo nikada dokraja definirana sintagma koja uključuje sve što čini odmak od tradicionalnog u sadržajnom i/ili formalnom smislu; od predstava koje su proizvod kolektivnih napora autorskog tima, preko inovativnoga redateljskog čitanja klasika, do različitih autorskih problematizacija suvremenosti u komadima uglavnom bez jasne dramske strukture. Autorsko kazalište poseže za demokratizacijom umjetničkog procesa, u čijem je središtu improvizacijski potencijal glumačke suigre koja se gradi oko ideje, ili labavo zadana teksta, i redateljski oblikuje u specifičnom interpretativnom ključu. Drugim riječima, autorsko kazalište može biti sve što nije klasično kazalište. Ali kako definirati što je dobro autorsko kazalište? Matrica je široka, a svaka pojava inovativnog osvježenja u domaćem autorskom repertoaru važan je događaj.

U životu, kao i u umjetnosti, važno je zadržati gard / Snimio LUKA DUBROJA

Jedan se takav važan događaj zbio u ponedjeljak 21. studenoga u Teatru &TD, s premijerom predstave Gard dramaturško-redateljskog dvojca Filipa Rutića i Dražena Krešića, dobro promišljen, slojevit i kreativno oblikovan autorski pothvat, precizno ispisan, redateljski vješto konstruiran, glumački snažan i vizualno atraktivan, koji umjetnički zanimljivo, svježe i originalno pristupa scenskoj umjetnosti kombinirajući odbacivanje konvencija i klasičnu estetiku. Treba li reći da se komad enigmatična naslova bavi ponajprije čovjekom, pa tek onda i društvom, a iznad svega prirodom umjetnosti? I čini to na iznimno ozbiljan i vraški duhovit način istodobno.

Student sarajevske i zagrebačke akademije Dražen Krešić u teatru je prisutan od 2017. Nakon dvije značajnije produkcije u varaždinskom HNK-u i jedne u mostarskome, ove godine šira zagrebačka javnost upoznala ga je kao redatelja nove produkcije Teatra Erato, Zagrepčanke Branislava Glumca. Rutić je, pak, još student dramaturgije na zagrebačkom ADU-u. Piše prozu, dramske tekstove i scenarije, od kojih su dva ekranizirana u dugometražne filmove amaterske produkcije. Objavljuje i kratke priče, za što je dobio i nagradu Kritična masa 2020.

Njih dvojica potpisuju tekst, dramaturgiju (Rutić) i režiju (Krešić) svoje prve suradnje s Teatrom &TD, predstave koja bi se možda najjednostavnije mogla opisati kao stilsko-tematska kombinacija žanrovske boksačke drame, crnohumorne dramedije i magije linčovskog poetskog pogleda na ljudsko postojanje, uz nešto indie Weltschmerza.

Nikola je bivši juniorski boksački prvak – nakon trzajne ozljede vrata u automobilskoj nesreći koju je skrivila njegova sada već bivša supruga morao je odustati od karijere u koju je uložio sve. Upoznajemo ga kao redatelja i glumca filma u kojemu se kroz vlastiti lik – za koji je ulogu povjerio „pravom“ glumcu Bernardu – bavi unutarnjim slabostima fizički superiorna muškarca razapeta između društveno zadanih normi, vlastitih očekivanja i ugrađenih mehanizama emotivne samoobrane. U filmu glumi i njegova bivša, Lana, glumica karijere s usponima i padovima, koja mu se tom ulogom želi iskupiti. Bernard je „glumačka zvijezda“ sa stavom glumačke zvijezde i producentska uzdanica filma.

Predstava je uobličena jezikom multimedijalne igre filma i kazališta, gdje umjetnost zrcali život a život umjetnost u izmjenjivanju i preklapanju snimljenoga materijala kao simboličnog prostora unaprijed utvrđenih pravila, i igranog materijala, gdje se odvija ono što nije moguće ugurati u okvire. Na tankoj i povremeno posve zamagljenoj liniji koja dijeli emocionalno indiferentan filmski set od psihološki prenapregnutih pauza između snimanja, u fantazmagoričnoj snomorici, odvija se prava drama ove predstave.

Sve to – i kompleksna psihološka drama, i kombinacija klasične glumačke suigre s improvizacijom, i poigravanje formalnim kazališnim konceptima – tako je majstorski razrađeno i realizirano uz toliko mašte i humora da se publika sve vrijeme strašno dobro zabavlja, iako je tema mračna. Nikolu, Bernarda i Lanu glumi izvanredno uigran glumački trojac Nikola Nedić, Bernard Tomić i Lana Ujević. Četvrti lik u filmu je bik, kojega Ivan Jurković utjelovljuje uz zvučnu kulisu dostojnu pravoga bika. Na setu ih prate Lana Meniga i Luka Stilinović (koji se pojavljuju u više uloga), s briljantno inventivnom rekvizitom koja „glumi“ kameru i mikrofon: naopako okrenutim stolcem i hokejskim štapom.

Pokret Damira Klemenića besprijekorno kombinira montipajtonovsku estetiku i patos i sve nijanse između; svjetlo Martina Šatovića precizno ugađa atmosferu snovitog nadrealizma, hladnog realizma i meke sentimentalnosti. Scenografija Mateja Kniewalda domišljato uplovljava i isplovljava sa scene, emocionalnim nabojem i pozornice i gledališta manipulira eklektična glazba Antuna Alekse. Zatim, jezik: besprijekorno su duhoviti beogradski ulični žargon Bernarda Tomića i imitacija dubrovačkoga dijalekta Lane Meniga.

Gard se u osnovi bavi pokušajima i pogreškama, i mogućnostima naknadne korekcije. Dok film dopušta nebrojena ponavljanja, u kazalištu, kao i u životu, pogreške ostaju pogreške. Ali u kazalištu, kao i u životu, vlada stalna mijena. Sutra, sve je moguće. A u životu i u umjetnosti, kao i u boksu, sve je u gardu, zar ne?