Mnogo vike – a za što?

Neovisno o tome radi li se o pučkoj jeseni 1599. ili slavljeničkom dvorskom ugođaju kasne zime 1613, premijerno uprizorenje Shakespeareova komada Much ado about nothing, kojim po shvaćanju šekspirologa započinje druga faza bardova stvaralaštva, onodobnoj je, elizabetinskoj publici bilo civilizacijski šok. Nakon tekstova usredotočenih na živote velikih vladara poput Richarda III ili, kao u Snu Ivanjske noći, konstruirane oko fantastične tematike, svjedočili su do krajnosti dovedenoj, pretjeranoj romantičnoj komediji, dočekanoj s bar onoliko javne pozornosti koliko se danas posvećuje celuloidnim ili romansama na streaming-platformama.

Bolje golub u ruci nego poso u struci ostat će upamćena kao antologijska rečenica hrvatskog teatra / Sinimila INES NOVKOVIĆ

Kad već pune kinodvorane, zdravorazumski je zaključiti kako će isti učinak postići i u kazališne publike; ono što će u narednim stoljećima biti prevedeno kao Mnogo vike ni za što postat će jednom od najizvođenijih Shakespeareovih drama. Razloga je nekoliko. Osim što pozornost neposredno privlači pučkim talijanskim humorom (Shakespeare je, spekulira se, nadahnut radom talijanskog pjesnika Lodovica Ariosta) i scenskim odlikama commedije dell’arte posebno oslikanim u prizorima maskirane zabave i upotrebi rudimentarnog, povremeno skarednog stila, podtekst komada prostor otvara i mnogo ozbiljnijim temama poput pitanja časti, javnog sramoćenja i izdaje. Naodmet nije ni dvostrukost prikazanih ljubavnih igara; jedan se par zaljubljuje djetinje nevino, na prvi pogled i uz trenutačan blagoslov svojih gospodara, dok drugome za to treba mnogo izvanjskog poticaja. Oba se klupka ljubavnih zavrzlama, naravno, raspleću u sretnom završetku.

Nevjerojatnim se stoga doima podatak da se, osim inscenacije na kajkavskom dijalektu, ta ljubavna komedija u novijoj povijesti pozornice hrvatskih teatara zaobilazila sve do 17. studenog ove godine i premijere u GK Komedija, u režiji Krešimira Dolenčića i dramaturgiji Ane Tonković Dolenčić, a na vrstan i dosjetljiv prijevod Andyja Jelčića. Njegovo promišljeno korištenje i prebacivanje, ne nužno i osuvremenjivanje, Shakespeareova jezika, možda je i jedan od najvažnijih elemenata u stvaranju ozračja pučke komedije kakva Mnogo vike nizašto i jest. Tomu zahvaljujući, jezična je karakterizacija uspješna, a šale u najvećoj mjeri duhovite i dovitljive (osobito se u pamćenje urezuje od strane stražara dvorskih luda izrečena „Bolje golub u ruci nego pos’o u struci“) čak i kad gaze po granici dobra ukusa (isti će par plemkinju Corrado prekrstiti u „plemkinju koja bi rado“). No u skladu je to s pučkim karakterom i inicijalnom Shakespeareovom jezičnom igrom budući da u onodobnom slengu nothing stoji i namjesto ženskog spolnog organa (kao referencija na to da „žene nemaju ništa među nogama“). Druga je jezična igra u riječi nothing, što je stajala i kao označitelj za „trač, glasinu ili pretjerivanje“, (ne samo) dvorske aktivnosti ovdje prikazane u dvjema svojim krajnostima.

Kad u Messinu stigne knez aragonski Don Pedro (Zlatko Ožbolt), firentinski se plemić Claudio (Ognjen Milovanović) na prvi pogled zaljubi u kćer mesinskog namjesnika Leonarda, fragilnu i kreposnu Heru (Ivona Kundert). Brak odmah blagoslivljaju njihovi očevi i, dok jedni započinju pripreme, drugi – Benedetto, plemić iz Padove (Fabijan Pavao Medvešek) i Leonardova nećakinja Beatrice (Dajana Čuljak) ne libe se jedno prema drugome otvoreno iskazati prijezir. Samoživi i samosvjesni, uvjereni u vlastitu genijalnost, sigurni su kako bi im vezivanje – nabilo rogove, a savez s drugom osobom, bila ona i romantična „druga polovica“ umanjio njihovu veličinu. Time se otvara prostor za dvostruku spletku jer, dok plemenitim namjerama vođeno društvance oružje narcisa koristi kako bi u njima zapalili ljubavnu iskru, Pedrov polubrat, sitna duša i ljiga Don Juanito (izvanredno ostvarenje Filipa Juričića) „raskrinkavanjem“ tobožnje Herine raskalašenosti, njima se služi ne bi li, iz pakosti, razdvojio sretan par.

Na sceni se tada pojavljuju dvije možda i najbolje suigre u ovom komadu; u trenutku Herina prokazivanja trojica muškaraca (Milovanović, Ožbolt i Željko Duvnjak kao Leonardo) na svim razinama iznose svoje najveće slabosti; izjedajuću ljubomoru, gotovo dirljiv osjećaj za vlastitu, ne nužno i tuđu, čast te lakovjernošću izazvan očinski bijes, a njihovo razotkrivanje izvedeno je u sveprožimajućoj sinergiji. Osim toga, opačina u Juanitovoj režiji otvara prostor za komični odmak u licima već spomenutih, svojevrsnih luda – nadstražara Drotinskog i stražara Plavca u izvedbama sjajnih Gorana Malusa i Saše Bunete.

Od igre su mnogo slabiji kostimi. Stephen Greenblatt pisao je o Willu u vremenu, a kostimografkinja Martina Ptičar istog je tog Willa ostavila u vremenskom limbu pa ženska lica u odjeći karakterističnoj za lude sedamdesete teško pronalaze zajednički (i modni) jezik s muškom formalnošću renesansne Italije. Dolenčićev je Shakespeare, dakle, ostao u vremenskom raskoraku i kao da se koleba kojoj bi se strani priklonio. Nažalost, kolebljivi su i glavni junaci ove igre; premda oboje na pozornici iznose neke od karakteristika svojih likova, između Medvešeka i Čuljakove kemije jednostavno nema pa ono što bi trebalo biti ples magnetske privlačnosti i još snažnije odbojnosti postaje „voli me, ne voli“ igrarija dvoje svadljive dječice. Šteta, jer Beatrice i Benedetto (Benedick u izvorniku) nosivi su element ove priče, kroz povijest katkad i veći od nje same, modlice po čijim su mjerama izrađeni junaci mnogih suvremeni(ji)h romantičnih komedija. Budući da žar ovog puta izostaje, pitanje se nameće – mnogo vike, a za što?