Mladi huligani i stari romantičari

Aktualno 22. svjetsko nogometno prvenstvo koje se održava u Kataru prilika je da se pozabavimo tretmanom nogometnih navijača na filmu i načinima na koje su oni prikazani. Već i prije početka Mundijala, a osobito dok on traje, domaći su mediji, tiskani podjednako kao i elektronski, pretrpani prilozima o „navijačkom ludilu“, barem zasad praktički isključivo o pozitivnim primjerima kako se nacionalnu repku bodri na drugom kraju svijeta, o odjevnim kreacijama i kombinacijama, o razvijanju goleme zastave u Dohi i ganutom izborniku, o djevojkama oslikanima nacionalnim simbolima i o svemu ostalom što prati veliku globalnu feštu „najvažnije sporedne stvari na svijetu“. U stankama među utakmicama i dok se nabrijavaju za bodrenje vatrenih, ljubitelji nogometa i oni koji će to tek postati možda pogledaju i poneki film koji progovara o njima samima. O nogometnim fanovima i fanaticima, o agresivnim Rominim Ultrasima i Millwallovim Bushwackersima s jedne, odnosno o sredovječnim romanticima koji navijaju za mjesni ili lokalni kvartovski klub, bez ikakvih izgleda da njihova navijačka strast ikad bude dostojno nagrađena.

Iz filma ZG80 / Izvor: IMDB

Nacionalni identitet intenzivno se iskazuje u svakom sportu, sport je bitan predstavnik i simbol nacionalnog samoodređenja, samoizgrađivanja i samosvijesti. Očekivano, nogometu kao najpopularnijem sportu u tom smislu pripada primat, i on je zahvalan ne samo kao poligon za kreiranje identiteta pojedinca u određenoj (navijačkoj) skupini nego i za stvaranje identiteta te skupine u odnosu na protivničke. Rivalstva među klubovima prelijevaju se na rivalstva među navijačkim skupinama, ponekad i na užim gradskim razinama poput Milana (Inter i Milan), Münchena (Bayern i TSV 1860) ili Splita (Hajduk i Split), a kroz jačanje osjećaja pripadnosti nekoj navijačkoj skupini jača i domoljubna i nacionalna identitetska kohezija. Dakako, ovdje je riječ o načelnim odnosima, ne o konkretnim, koji nerijetko odlaze u agresivnost, huliganstvo i vandalizam.

Više od igre...

Priče o nogometnim navijačima na filmu idu ruku pod ruku s pričama o nogometu, što je posve logično, a načini na koje scenaristi i redatelji prikazuju nogometne navijače ovise o žanrovskim predznacima pojedinih filmova i o tome kakve priče i na koje načine žele ispripovijedati te koje možebitne poruke pritom kane poslati. Ako autor/ica, primjerice nekadašnja svjetska prvakinja u kick-boxingu i karateu Lexi Alexander u filmu Huligani, želi kreirati energičan, intrigantan, autentičan i slojevit pogled na navijačku supkulturu s nasiljem, kriminalom i svime što ta supkultura podrazumijeva, zamotat će ga u ruho opore i angažirane krimi-drame s navijačima West Ham Uniteda kao protagonistima. Ako pak ugledni iranski filmaš Jafar Panahi u djelu Zaleđe odluči progovoriti o neravnopravnosti žena u iranskom društvu, inteligentno će tu temu pričom o skupini teheranskih navijačica kojima ulazak na utakmicu Svjetskog prvenstva nije dopušten zbog psovki koje bi na stadionu mogle čuti zaodjenuti u žanr feministički intonirane humorne socijalne drame. A ako pak možda najvažniji britanski, a svakako jedan od najvažnijih svjetskih redatelja današnjice Ken Loach odluči na oporo-sjetan način i s trezvenim daškom socijalnog realizma reći ponešto o položaju radnika u današnjem britanskom društvu, snimit će toplu egzistencijalnu socijalnu humornu dramu Tražeći Erica, ne sasvim ujednačenu, no vrlo duhovitu storiju o sredovječnom poštaru i vatrenom navijaču kojem u rješavanju životnih problema na neobičan način pomaže glasovit i filozofski raspoložen nogometaš Eric Cantona.

...a ponekad i od života

Među najpoznatije filmove koji se bave nogometnim navijačima i navijačkim skupinama pripada britanska romantična komedija Nogometna groznica, ne sasvim uspjela adaptacija romana Nicka Hornbyja u režiji Davida Evansa, u kojoj je romansa Colina Firtha i Ruth Gemmell potpuno u drugi plan potisnula navijačku strast. Tijekom posljednjih dvadesetak godina izdvojio se niz intrigantnih ostvarenja s temom manje nogometnog navijanja a više huliganizma. Tu je tako vrlo zanimljiva sportska krimi-drama Navijačko ludilo redatelja Nicka Lovea, na istoimenom romanu britanskog prozaika Johna Kinga temeljena priča o pripadnicima nasilne navijačke skupine londonskog Chelseaja, u kojoj su sklonost predrasudama, agresivnost, besperspektivnost i mržnja u miljeu navijačke supkulture koja pruža svojevrstan otpor svakodnevnom građanskom životu, prikazane na razmjerno dojmljiv način i s izraženim pesimizmom. Isti redatelj 2009. potpisuje i pričom te ugođajem sličnu dramu Navijači, koja se također odigrava u ozračju huliganske nogometne supkulture 80-ih, prije no što je Margaret Thatcher nakon pogibije 39 navijača većinom kluba Juventus na stadionu Haysel objavila rat huliganima. U tom ostvarenju, koje pričom donekle slijedi onu iz filma Lexi Alexander, dosta je pozornosti posvećeno navijačkoj modi i što vjerodostojnijem prikazu hijerarhije i odnosa među navijačima. Kad se govori o bavljenju nogometnim navijačima i huliganima na filmu, ne smiju se zaobići također britanska krimi-drama I. D. Phila Davisa, storija o policajcu koji se infiltrira u skupinu huligana da bi ga postupno privukla „tamna“ protivnička strana te ruska drama Okolofutbola Antona Bormatova, opet priča o nogometnom huliganizmu, ali na ruskoj navijačkoj sceni, s navijačima moskovskog Spartaka i s efektno dočaranim kaosom i neredima u navijačkim tučnjavama.

Predestinirani gubitnici

A da i hrvatski film povremeno obradi temu nogometnog navijanja i huliganizma, mogli smo se uvjeriti i na temelju nekoliko ovogodišnjih naslova dugog i kratkog metra, kao i na temelju nekoliko filmova snimljenih tijekom posljednjih dvadesetak godina. Nakon što se u posljednjem segmentu omnibusa Seks, piće i krvoproliće obiteljsko-socijalnim ali i (psiho)patološkim zaleđem skupine Bad Blue Boysa pozabavio Antonio Nuić, koji će sličnu skupinu, ali u drukčijem kontekstu, pratiti u filmu Mali, patologijom navijačkog „ludila“ na impresivan su se način pozabavili Branko Schmidt i Ivo Balenović u adaptaciji Balenovićeva romana Metastaze. Taj je film pak svojevrsni prednastavak s kojim je realno povezan tek likom Krpe, dobio u zabavnoj populističkoj komediji ZG80 redatelja Igora Šeregija, koja se u prikazu navijačkog miljea dijelom oslanja i na skatološki humor i na poetiku srpske populističke komedije iz 80-ih godina prošlog stoljeća.

Romantični pogled na nogometne navijače i kibicere luzere dao je Dražen Žarković u TV-filmu Ajmo žuti, u kojem danas pokojni Slavko Brankov i Žarko Potočnjak tumače sredovječne navijače amaterskog kluba kojima se entuzijazam nasuče na spoznaju da je vlasniku momčadi na pameti jedino profit. Napokon, ove smo godine osim u kratkim filmovima Kazneni udarac Roka Bičeka, preludiju za skoru prilagodbu romana Črna mati zemla Kristiana Novaka u Bičekovoj režiji, Mali libero Mladena Stanića, minijaturi o odnosu oca i malodobnog sina kroz prizmu nogometnog treninga i bodrenja, i animiranog filma 11 Vuka Jevremovića, koji sjajno kolažirajući različite izvedbene tehnike nudi uspio prikaz „nogometnog ludila“ tijekom jedne utakmice, motiv nogometa ali i navijača pronašli i u dugometražnim naslovima Divljaci Darija Lonjaka i 4:2 Anđela Jurkasa. Dok u prvom filmu trojica predestiniranih gubitnika pljačkom pokušavaju doći do novca kojim bi platili putovanje na završnicu Mundijala u Moskvi 2018, u drugom se odnos otuđenih žene i muža kristalizira tijekom slušanja radijskog prijenosa te završnice. Motivi nogometnog navijanja u obama filmovima čine tek usputni dramski kontekst, ali nisu zanemarivi.