MLADI GLAZBENICI U MATICI HRVATSKOJ, NOAMI KONFORTA, VIOLINA, 7. STUDENOG

Jesenski dio 19. sezone ciklusa Mladi glazbenici u Matici hrvatskoj započeo je 7. studenog koncertom violinistice Noami Konforta. Violinu je počela svirati rano, već s četiri godine, prema svjetski poznatoj Suzuki-metodi. Osnovnu i srednju glazbenu školu pohađala je u Glazbenoj školi Pavla Markovca u Zagrebu u klasi prof. Nenada Merlea, a sa samo petnaest godina upisuje studij violine na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, gdje je diplomirala 2021. u klasi prof. Leonida Sorokowa. Umjetničko usavršavanje na toj instituciji nastavila je u klasi profesora Gorana Končara. Dobitnica je više od petnaest prvih nagrada na regionalnim i državnim natjecanjima, što joj donosi pet uzastopnih državnih priznanja Oskar znanja Agencije za odgoj i obrazovanje i Ministarstva znanosti i obrazovanja, a najviše nagrade osvaja i na natjecanjima Etide i skale, Daleki akordi u Splitu i brojnim inozemnim natjecanjima.

Noami Konforta / Snimio MIRKO CVJETKO

Uz izvrsnu glasovirsku pratnju Petre Gilming, na koncertu u Matici Noami Konforta predstavila se pretežno djelima hrvatskih skladatelja, što zaslužuje svaku pohvalu. Slušali smo 1. sonatu za violinu i glasovir u D-duru, op. 26 Dore Pejačević, Canzonettu Ive Josipovića, Scherzino Franje Krežme i 1. sonatu za violinu i glasovir u A-duru Césara Francka, jedino djelo izvan repertoara hrvatske glazbe. Mladenačka trostavačna sonata Dore Pejačević s klasičnim rasporedom stavaka i izravnim oslanjanjem na romantičarske uzore ne postavlja veće zahtjeve pred izvođača te je poslužila kao idealna uvodna skladba, izvedena ovaj put s lakoćom. Kao i većina djela suvremenih autora, Josipovićeva Canzonetta je s druge strane donijela veći broj tehničkih zahtjeva bez kojih bi se neprikrivena nostalgičnost zasigurno istaknula kao slabost djela. Brza izmjena raznih guslačkih gesti koje uvijek podsjećaju na one iz tonalitetne glazbe posložene su u Canzonetti u narativni slijed čija završna uređenost ovisi o odlukama izvođača mnogo više nego kod starijih tonalitetnih djela. Hoće li količina pričljivosti takva načina skladanja uspjeti, pada na leđa izvođača, ali mlade umjetnice taj su dio prilično uvjerljivo iznijele. S povratkom na četverostavačnu sonatu Césara Francka vratili smo se i u okvire u kojima je započeo koncert jer spomenuti uzori Dore Pejačević mogli bi se pronaći i u Franckovu djelu. Njegova je izvedba zaslužila najdulji pljesak i odobravanje publike, koja je još iščekivala zaključno virtuozno djelo Franje Krežme. Njegov kratki Scherzino donio je puni sjaj virtuoznih komada 19. stoljeća kojima je glavna uloga bila trenutačno očarati publiku. Instant-uspjeh na koncertu u Matici ipak nije spao na taj dio već je cijeli koncert ostavio dojam kako je sve unaprijed bilo dobro promišljeno i stavljeno na pravo mjesto.