Križanić je bio genij, ali ne i svetac!

Juraj Križanić jedna je od onih važnih povijesnih ličnosti koja je kroz povijest intrigirala umjetnike, teologe i znanstvenike, no ipak nije ušao u kolektivnu memoriju na način kao što je ušao, primjerice, njegov suvremenik Belostenec, a kamoli članovi obitelji Zrinski, koje je poznavao. Ispravljanju te nepravde mogao bi pomoći novi roman Denisa Peričića, San o Križaniću, koji je povod razgovoru.

Snimio Krešimir Đurić

Juraj Križanić osoba je koja je privlačila mnoge, spomenut ću pjesnika i svećenika, profesora Ivana Goluba i Krležu, koji o njemu nije napisao roman, za razliku od vas. Odakle ideja i kako je tekao proces?

Ivan Golub bio je upravo hodočasnički posvećen Križaniću. Bez njega ne bi bilo mog romana, kao ni bez Vatroslava Jagića i Jevgenija Paščenka, pa sam ga svoj trojici i posvetio. Kako bi, da su kojom srećom živi, na njega reagirali, to je drugo pitanje… Oni su bili znanstvenici, a ja sam – iako se ne odričem svoje znanstvenosti – u ovom slučaju ponajprije pisac, pritom i prilično neobuzdan pisac!

Ideju nosim još od rane mladosti, otkad sam pročitao Krležin esej o Križaniću. Tad još nisam imao definirane književne ambicije, ali bio sam fasciniran Krležom. U međuvremenu sam od Krleže u mnogočemu reterirao, osobito od tog eseja, koji jest bio važan za približavanje Križanića javnosti, ali je u osnovi pogrešno postavljen. Kao ateist, Krleža nikad nije razumio Križanića, stoga je, umjesto obećavanog romana o njemu, napisao svoje najlošije djelo, dramu Aretej. Zato nigdje u svom romanu ne citiram taj esej, ali citiram Krležina remek-djela, poput Balada Petrice Kerempuha, gdje u dvije-tri kajkavske riječi ocrtava kontekst onog vremena. Zašto da to kvarim svojim „prepričavanjem“? Otud i mnogi drugi citati inkorporirani u tekst Sna o Križaniću.

Stil je i dalje prepoznatljiv, peričićevski, intermedijalan i intertekstualan, gdje je sve moguće, s citatima iz Križanića, ali jednako tako i stihovima koje pjevaju Jasna Zlokić, Gibonni, TBF…

Hvala vam na tvrdnji da je moj stil prepoznatljiv kao „peričićevski“; ima nešto u toj kvalifikaciji što me čini gordim. U vezi s estradnim i rokerskim citatima, mogu navesti tri njihova tipa. Prvi se odnosi na „uobičajene“ citate, ravnopravne, primjerice, onim Krležinim, u tzv. pripovjedačevu tekstu. Drugi tip takvih citata svojevrsni je soundtrack romana; ako filmski Thor i Hulk mogu rasturati neprijatelje uz zvuke Immigrant Song Led Zeppelina, zašto ne bih čitatelju neke situacije ocrtao asocijacijama na svima znane stihove? Treći tip citata su moja invencija, književna konstrukcija: naime, pretpostavio sam da je Križanić, u osobitim stanjima svijesti, mogao čuti skladbe iz budućnosti. Ne zaboravimo da je Križanić bio iznimno talentiran glazbenik, skladatelj i muzikolog, ali usto i – vizionar. Naravno, s tim je u vezi i problematika vremena kao fizikalne i filozofske ili, ako hoćete, fizičke i metafizičke kategorije; ona je jedna od prikrivenih tema romana.

Izd. Hena com, Zagreb, 2022.

Vaš Križanić nije idealiziran, plastično ocrtavate njegove mane. Gubi novac na kartama, ima želju opsovati, pije, zbog čega ga ogovaraju, izgubio je nevinost s jednom Marijom.

Križanić je bio genij, ali nije bio svetac. Moramo znati da u Rusiju odlazi bez Papina dopuštenja, što je nečuveno! Da, Križanić želi opsovati, ali se suzdržava. Je li kao mladac izgubio nevinost s lijepom Marijom? Nigdje to ne tvrdim; to tvrdi jedan drugi lik. Ali bio sam slobodan natuknuti taj erotski odnos, koji je bio moguć jer je Križanić zaređen s 25 godina. Zašto dotad ne bi „volio sve što vole mladi“? Slično je i s kartanjem: takvi prizori u romanu doslovce su transponirani iz Carmina Burana, gdje sjemeništarci opisuju kako se kockaju – petsto godina prije Križanićeva doba! A je li doista pio previše? Navodim da o tome ima naznaka, ali i da su mu možda „smjestili“.

S druge strane, Križanić poslije žestoko rogobori protiv opijanja i bluda, čak i rezolutno odbija tjelesnost sibirske mu družice, dok lijepa Marija dobiva svoj specifičan kontrapunkt u jednom drugom biću… ne smijem otkriti kojem jer to je kraj romana.

Naravno. Ovo ipak nije klasični roman lika. Iako pratite Križanićevu biografiju, zahvaćate šire nizom političko-povijesnih pa čak i jezičnih analiza, koje bismo mogli nazvati analizama post festum jer se nerijetko tiču razdoblja od tristo godina nakon vremena radnje pa se njima ponekad u prvom redu i ne može objasniti Križanić, nego ono što je od njegovih ideala ostalo?

Križanić je jednostavno – neobjašnjiv. Kako ste i rekli, roman (uz nekoliko „kvantnih skokova“) koncipiram prateći biografiju, želeći isprva čitatelja zavesti: uvući ga u naoko posve realističnu priču. No ubrzo uvodim lik gospodina Kobasinića, svojevrsna Mefista, i prelazim u prostor koji volimo nazivati fantastikom. Koliko god će čitatelji biti iznenađeni, ne vjerujem da će ih to odveć zbuniti jer ih dovodim na prepoznatljiv književni teren, literarni krajolik u kojem će se s veseljem (s)naći svi koji su čitali Goethea i Bulgakova. (A oni koji nisu čitali Goethea i Bulgakova, teško da će se latiti Sna o Križaniću.)
Gotovo sve što znamo o prošlosti znamo iz knjiga ili rukopisa. A te knjige govore i o nadnaravnim događajima kao neprijepornima. Mi književnici možemo se itekako pozabaviti time. Kad Križanić spominje mnoštvo „čarobnjaka i vještica“, moramo razmisliti i o tome kao sastavnici njegova svijeta.

No što li se sve događalo što nije zapisano?! Zato postoje pisci da daju „meso“ faktografiji: kolorit! Jer ako ostanemo samo na primarnim izvorima, tad nam ne preostaje drugo nego vjerovati da su Franjo Josip i moja prabaka živjeli u svijetu u kojem nije bilo boja… jer je bio sniman isključivo u crno-bijeloj tehnici.

A što je ostalo od Križanićevih ideala? Sigurno – ekumenizam. Panslavizam? Teško. U dijelu ruske historiografije Križanić slovi kao ideolog ruskog imperijalizma, čak i suvremenog ekspanzionizma, gotovo kao neki Garašanin velikorustva. Ovaj roman njegova nagnuća stavlja u tadašnje okvire, posve pozitivne, i biva jasno da se Križanić ne može zloporabiti kao što su nacisti zloporabljivali Nietzschea ili Wagnera. No zlikovci uvijek rade po svom.

Kao uvijek kod povijesnih romana, pogotovo kad se bave ovako važnom osobom, još k tome svećenikom, gdje prestaje fakcija, a nastavlja se imaginacija, i gdje su granice?

Nema granica! Tim više što je Križanić bio „Hrvat koji je otišao do krajnjih granica“, kako glasi slogan urednika Krune Lokotara na naslovnici. Mi pisci možemo si dopustiti da odemo i dalje, ne samo preko prostornih nego i preko vremenskih granica. Zašto bismo se ograničavali? Iza nas je više od 100 godina romana-eseja, romana-rijeka, romana struje svijesti, filozofskih romana, svih vrsta eksperimentalnih, pa i ekscesnih romana, da ne spominjem iskustva postmoderne, od cut-upa do palimpsesta, od Borgesa do Danila Kiša… Pa što nas onda priječi da koristimo sva sredstva koja su nam na raspolaganju? Naravno, ako njima možemo iole baratati.

Križanić živi u doba baroka i, prema Golubu, eklatantan je izdanak tog doba. Stoga se o Križaniću ne može pisati kumičićevski ili šenoinski. Moglo bi se, ali takav pristup ne bi odrazio baroknost Križanića i njegova doba. Upravo zbog toga utječem se baroknosti izraza u transpovijesnom smislu G. R. Hockea.

Da sam preuzetan, rekao bih da je San o Križaniću pokušaj inauguriranja koncepta totalne proze, proze koja polivalentno baštini tradiciju, no korespondira i s razbarušenošću našeg doba, odnosno traži smisao u kaosu besmislenih informacija ujedno i ilustrirajući i anatemizirajući taj kaos. Ima to veze i s „četvrtim licem jednine“, koje spominje Olga Tokarczuk. U svakom slučaju, vjerujem da od mene nitko nije očekivao klasični realistički povijesni roman. I drago mi je što sam ta očekivanja ispunio.

Na koncu, možda će netko porazmisliti i o naslovu, o njegovoj prvoj riječi…

San o Križaniću zapravo je svojevrsni povijesno-futuristički roman, i ne samo zbog pozicije pripovjedača. I sam Križanić zamišlja stvari koje će se dogoditi mnogo kasnije, poput automobila i bicikla?

Tako je, i dobro je što smo se vratili na temu vremena. Križanićevi „zamišljaji“ koje ste spomenuli, odnosno moji „izmišljaji“, imaju dvostruko opravdanje. Jedno je, nazovimo ga, „izvanknjiževno“: ako je osmislio gradnju složenih orgulja, a što pretpostavlja i zahtjevan sustav pedala, zašto mu ne bi pala na pamet i zamisao o biciklu? Književno je pak opravdanje to što on – u romanu – doista vidi i čuje segmente budućih vremena. Ali je li to puka fantastika? Igram li se pritom Bo(r)g(es)a?
No što je luđe, fantastika ili stvarnost? Jamčim da su najnevjerojatniji dijelovi romana oni koji su se doista dogodili: pokolji i strahote nezamislivih razmjera.

Osim toga, još 1908, kad nitko nije imao pojma o internetu i mobitelima, Nikola Tesla je napisao: „Jeftin uređaj, ne veći od ručnog sata, moći će svom nositelju omogućiti da bilo gdje, na moru ili kopnu, sluša glazbu ili pjesmu, govor političkog vođe (…) Na isti će način bilo koja slika, zapis, crtež ili ispis moći biti prenijeti s jednoga na drugo mjesto.“

Otkad sam to pročitao, nemam problema i Križaniću pripisati uvid u budućnost, pa bio to i heseovski Blick ins Chaos!

Luka Bekavac romane temelji na temi transtemporalne komunikacije, fluidnosti vremena. Ne bih se stoga začudio da nam sutradan, nekom greškom u već odavna nam nepojmljivu sustavu, na portalima osvanu vijesti iz 2043. godine. Autentične. Doduše, vjerujem da 2043. više neće biti portala, nego da će nam se taj sablasni infotainment upucavati izravno u mozak.

Dakle, već živimo dojučerašnju (distopijsku) znanstvenu fantastiku, pa dopustimo i vizionaru poput Križanića da je prije četiristo godina mogao naslutiti budućnost, što se i očekuje od ljudi za koje s pravom govorimo da su bili – „ispred svog vremena“.