Knjiga o glazbi (i svemu ostalome)

Najprije nekoliko suhih činjenica, za one koji još ne znaju: Bob Dylan napisao je zbirku eseja posvećenu tuđim pjesmama i dao joj je naslov Filozofija moderne pjesme (The Philosophy of Modern Song, Simon & Schuster, 2022). Hrvatske čitatelje osobito će obradovati podatak da se bogato opremljena knjiga u izdanju nakladničke kuće Vuković & Runjić (u prijevodu Vlatke Valentić) na domaćem tržištu pojavila istovremeno s inozemnim izdanjem. Riječ je o prvom Dylanovu pisanom izdanju nakon nagrađenog i doista impresivna (pseudo)biografskog štiva Kronike: prvi dio (2004).

U skladu s autorovim božanskim statusom uslijedila je poplava panegirika. „Jedna od najboljih knjiga ikad napisanih o popularnoj glazbi“, piše o Filozofiji moderne pjesme kritičar tjednika Variety. Neki će se recenzenti ipak požaliti da im Dylan u sadržajnom smislu nije isporučio ono što su očekivali. No potpisniku ovih redaka taj zaključak zvuči poput konstatacije da će sutra osvanuti novi dan: sama bit Dylanove strategije ogleda se u ideji otklona od očekivanog. Kad se 1960-ih od njega očekivalo da potvrdi status ikone folka, uključio je gitaru u struju; kad su svi očekivali da ostane u rock and rollu, povukao se u prirodu i snimio country-ploču; kad je dovršio kršćansko preobraćenje, svi su opet ostali zatečeni... Pod stare dane stao se oduševljavati šlagerima iz sredine prošloga stoljeća pa je nanizao albume na kojima krkljajući raspuknutim glasom pokušava oponašati Franka Sinatru.

Prev. Vlatka Valentić, izd. Vuković & Runjić, Zagreb, 2022.

Možda iz tog oduševljenja proizlazi „neočekivan“ Dylanov izbor od 66 pjesama o kojima je želio nešto reći. Većina ih potječe iz 1950-ih i ranih 60-ih (Perry Como, The Platters,   nezaobilazni Sinatra...) i nema nikakve veze s modernom glazbom – među „novijima“ su Pump It Up Elvisa Costella i London Calling The Clasha, obje s kraja 70-ih. Uz iznimku Dirty Life and Times kultnog kantautora Warrena Zevona, Dylanov izbor pjesama čvrsto je ukorijenjen u dvadeseto stoljeće.

Svaka od njih dobitniku Nobela poslužila je kao nadahnuće za ogled, dulji ili kraći – o Tutti Frutti Little Richarda (jednog od troje glazbenika s fotografije na ovitku) sročio je svega petnaestak redaka zaključivši da je živopisni rock ‘n’ roll inovator „majstor dvosmisla“ (aludirajući na homoseksualne aluzije u stihovima), a spomenuta pjesma „poziv na uzbunu“.

U knjigu je ušlo malo folka (njegov heroj Woody Guthrie hladno je zaobiđen), ali je zato u njoj pristojna količina countryja od Hanka Williamsa nadalje, zatim nešto staroga soula (The Temptations), jedan prividno šokantan izlet u radikalni underground 60-ih (The Fugs!?), porcija klasičnog rocka (The Allman Brothers, Eagles, Grateful Dead) i prava poplava vokalnog milozvučja u stilu Deana Martina. Tu je i Volare, pjesma koja „huji i fijuče i ide do kraja, razvija brzinu i zalijeće se u Sunce, odskakuje od zvijezda, živi u oblacima i gradi kule u zraku“.

Katkada autor čitatelju o samoj glazbi ne kazuje ništa, već proširuje kontekst i na krilima imaginacije odlazi u širinu bez vidljiva povoda, izlažući vlastite stavove o pojedinim životnim situacijama, o poligamiji, vjeri, ratnim strahotama, generacijskim sukobima, ili o odnosu prema ženama-vješticama (to će ga očito uvaliti u nevolje, prije ili poslije). Soul-biser Cheaper to Keep Her Dylan koristi za frontalni napad na odvjetnički „gangsteraj“ koji bogatstvo zgrće na brakorazvodnim parnicama: „Naravno da je jeftinije ostati u braku. Kako ne bi bilo? Razvodi su industrija koja na godinu okrene deset milijardi dolara.“ Na izvođača pjesme, Johnnyja Taylora, nije potrošio više od dva retka. Slično tomu, u eseju o klasiku Jacksona Brownea The Pretender Dylan (osim u prvoj rečenici) Brownea uopće ne spominje, a zatim na dvije stranice nudi definiciju „opsjenara“, čovjeka kojega ne možeš uhvatiti ni za glavu ni za rep, pohotnika koji se „vječno sprema u Kaliforniju“, nevoljnika koji bi se „prodao za mrvicu američkog sna“.

Dylan je neuhvatljiv i nikada ne znate misli li ozbiljno, počevši od naslova knjige nadalje. Često odluta od teme, zanima ga emocionalni ili društveni odjek pojedine skladbe i podsjeća na najvažniju lekciju: „kao i bilo koji drugi oblik umjetnosti, pjesme za pjevanje ne traže da ih shvatiš“. Ponegdje iz njega progovara glazbeni kritičar. Pjesma Mack the Knife, napominje Dylan, „ima toliko modulacija da ti se čini da će eksplodirati“. Dubinski poznaje pop-povijest pa će, raspetljavajući priču o autorskom podrijetlu evergreena Strangers in the Night, uz ostale spomenuti i „hrvatskog pjevača Ivu Robića“. U tekstu o Plattersima sastavit će popis pop-pjesama zasnovanih na djelima klasične glazbe. Širinu mu nitko ne može osporiti.

U uvodnim dijelovima pojedinih eseja – ispisanih u drugom licu – Dylan se čitatelju obraća izravno, u slobodnoj formi: „U ovoj te pjesmi ljudi hoće šamarati, hoće ti opaliti pljusku, sipaju drvlje i kamenje“ (My Generation, The Who). Ili: „U ovoj si pjesmi razmetni sin“ (Detroit City, Bobby Bare). U knjizi je zanemarivo malo žena (samo četiri), pa Dylana u rijetkim negativnim osvrtima u svjetskom tisku dodatno optužuju za mizoginiju –nedostaju mnoga ženska imena koja su mu nekada očito mnogo značila... ali zato je u tipično ekscentričnu stilu ubacio Cher i pjesmu Gypsies, Tramps & Thieves: „Ovo je pjesma o životu u pokretu, bez mirovanja – kad si u pokretu rođen“, piše čovjek kojemu bi se te riječi, kad za to dođe vrijeme, mogle uklesati na nadgrobni spomenik.

Protkana autobiografskim elementima, Filozofija moderne pjesme ne sadrži mnogo filozofije, a još manje modernih pjesama. S mnoštvom naoko nepovezanih referencija i još više digresija, ona je sve samo ne konvencionalna knjiga o glazbi. No u njoj je i pregršt ne slučajno odabranih fotografija koje tu ludo neobičnu cjelinu čine još luđom, čudnijom i zanimljivijom.