Jednakost, tolerancija i prijateljstvo u kazalištu od papira

Stotinu se ljudi okupilo u subotu, 5. studenog, u Etnografskom muzeju da bi čulo desetak pripovjedača koji su nastupili na reviji kamišibaj-priča. Dvoranu na drugom katu Muzeja do zadnjeg su mjesta popunila djeca željna saznati što je kamišibaj. A kamišibaj je japanska forma pričanja priča uz pomoć ilustracija. U malenom drvenom okviru ručno se izmjenjuju velike slike dok pripovjedač ili pripovjedačica priča priču. Upravo je tom jednostavnom formatu bio posvećen cijeli Festival kamišibaj kazališta zgodna podnaslova Priče iz(van) okvira. Festival je inicirala i organizirala Udruga Kozlići u suradnji s Etnografskim muzejom Zagreb.

Kazališna forma iz dalekog Japana kao pozornica za pričanje priča s Banovine

Riječ kamišibaj na japanskom znači „kazalište od papira“ i riječ je o spletu raznih umjetnosti. Pripovijedanje se zasniva na književnosti, ali je forma izvedbena, a važni su i elementi likovne umjetnosti te stripa. Početkom 19. stoljeća bio je vrlo raširen u Japanu te su brojni kamišibaj-majstori stavljali drvene kutije na stražnji dio svojih bicikala te jednostavno obilazili sela i gradove i djeci pričali priče. Ono dijete koje je od kamišibaj-majstora kupilo slatkiš moglo je stajati u prvom redu. Ako se uzme u obzir da tada još nije bilo televizora, jasno je da je interes za pokretne slike bio vrlo velik. Zanimljivo je da su u Japanu televizor, kad se napokon pojavio, u prvo vrijeme nazivali „električni kamišibaj“. S pojavom televizora zanimanje za kamišibaj pada, ali u 21. stoljeću opet se budi. „Ovim se formatom bavi mnogo umjetnika, ali i pedagoga u Europi. Primjerice, susjedna Slovenija ima kamišibaj-festival u svakom većem gradu, a ove je godine održan i deseti po redu nacionalni festival. Na manifestaciji koju su nazvali Zaigraj kamišibaj u jednom je danu odigrano 750 kamišibaj-predstava koje je pogledalo 35.000 ljudi“, ispričao je za Vijenac Relja Dušek iz Udruge Kozlići.

Sa svrhom populariziranja kamišibaj-umjetnosti organiziran je i prvi zagrebački Festival kamišibaj kazališta. Na festivalu je bila organizirana i edukacija za učitelje i pedagoge o primjeni kamišibaja u svakodnevnom radu, zatim su organizirane i kamišibaj-radionice za djecu osnovnih škola, a sve vrijeme trajanja festivala mogla se razgledati mala izložba ručno rađenih drvenih okvira za pričanje priča koje je izradio riječki grafički dizajner Bojan Đorđević.

Udruga Kozlići bavi se kamišibaj-pripovijedanjem dugi niz godina, a s formatom su se članovi upoznali u Japanu. Tamo su kupili svoje prvo drveno kazalište te nekoliko japanskih priča. Ubrzo su počeli stvarati i hrvatske priče pa se tako u „kamišibaj-biblioteci“ Kozlića može naći i Duga Dinka Šimunovića s ilustracijama akademske slikarice Ive Višošević, zatim Ptica rugalica i Plavi grad, žuti grad Ljerke Rebrović koje je ilustrirala likovna umjetnica Ivana Pipal ili pak ovogodišnja hit-priča Mačak Džinkiskan i Miki Trasi Vesne Parun, za koju je ilustracije napravila svestrana umjetnica Nikolina Manojlović Vračar. Džingiskan je u jubilarnoj stotoj godini rođenja velike hrvatske pjesnikinje obišao Hrvatsku od Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku do Festivala kamišibaj kazališta u Zagrebu. „Kroz izbor priča pokušavamo djeci približiti velike hrvatske spisateljice, poput Vesne Parun ili Ivane Brlić Mažuranić, a kroz sadržaj progovaramo o važnim stvarima kao što su jednakost, tolerancija, prijateljstvo i obitelj“, objašnjava Dušek te kaže da često priču prati i radionica da bi se djeca aktivno uključila u kreativni rad.

Etnografski muzej u svojim programima već niz godina njeguje pripovijedanje kao bitan dio nematerijalne kulturne baštine. Osim toga, muzej čuva i vrijednu Zbirku izvaneuropskih kultura u kojoj se nalaze i predmeti iz Japana. Posjetitelji su stoga prije slušanja priča iz Japana pogledali opravu samuraja te se upoznali s kulturom te zemlje. Udruga Kozlići pričala je i narodne priče iz Banovine u formatu kamišibaja, a one su pak izvedene u muzeju tik do narodnih nošnji iz Sisačko-moslavačke županije. Nakon te priče posjetitelji su bojili uzorke čipke toga kraja u likovno-edukativnoj radionici koju je priredio još jedan partner festivala – Interpretacijski centar baštine Banovine.

„Kamišibaj je uvršten u redovne muzejske edukativne programe i već je bio poznat dijelu publike Etnografskog muzeja“, izjavila je za Vijenac Silvia Vrsalović, muzejska pedagoginja Etnografskog muzeja te dodala: „Radi njegovanja baštine pripovijedanja te radi bogatog programa usmjerena obrazovanju djece na polju kulturne baštine, Etnografski se muzej pokazao kao idealno mjesto za održavanje ovog festivala, za koji se nadamo da je samo prvi u nizu.“