Iznimna folkloristička monografska studija

Opsežna monografija Tanje Baran Usmena književnost križevačkoga kraja u sedam poglavlja s različitih istraživačkih i metodoloških polazišta tematizira usmenu književnost križevačkoga kraja: kao dio povijesti hrvatske književnosti 19. stoljeća, kao rezultat križevačke kulturne i društvene klime pa utoliko i probuđenoga zanimanja za usmenoknjiževnu i vinsku tradiciju koja je oprimjerena u znanim Križevačkim štatutima. Izvori su ponajviše iz arhiva Odsjeka za etnologiju HAZU-a, Instituta za etnologiju i folkloristiku u Zagrebu te vlastitih zapisa. Arhivska i terenska istraživanja bila su nužna podloga i izvori primjera za teorijski i metodološki okvir doktorske disertacije prije desetak godina, koja je bila ishodište knjige. Knjiga pak nije tek dopisana i prerađena doktorska disertacija, već nova folkloristička monografska studija upotpunjena u deset proteklih godina novim podacima i spoznajama te prva sinteza i analiza povijesti usmene književnosti križevačkoga kraja s fokusom na zanimljivom i građom obilatom 19. stoljeću. Na kraju knjige su, prema slijedu navedenih zapisivača, prvi put objavljeni dijelovi istražene rukopisne građe.

Važan dio cjelokupne hrvatske usmene književnosti

Autorica uvodno obrazlaže ključne poticaje za skupljanje usmene književnosti u križevačkom kraju, koji dolaze tek nakon ilirskoga preporoda, premda su brojni ilirci djelovali u Križevcima (Antun Nemčić, Mirko Bogović, Ljudevit Farkaš Vukotinović, Franjo Marković). Na temelju kritičkoga i usporednoga čitanja (s onodobnim rukopisnim i objavljenim gradivom hrvatske usmene književnosti) i proučavanja građe – u kronološkome nizu i po autorskim imenima – pokazuje i argumentirano dokazuje da je usmena književnost u križevačkom kraju veoma važan, a do ovoga istraživanja gotovo nevidljiv dio toga toka cjelokupne hrvatske usmene književnosti. Prikupljeni zapisi posvjedočuju kontinuitet tog korpusa s dijakronijskim izbojima u 18. stoljeće kao i njegovu neodvojivost od cjelokupne hrvatske kulture – ne samo književnosti – posebice u zapisima lirskih pjesama, usmenih priča i u Križevačkim štatutima. Rad istodobno vjerodostojno pokazuje da Križevci u drugoj polovici 19. stoljeća ni u kojem pogledu nisu bili provincija, nego poticajna sredina u kojoj su živjeli, družili se i djelovali znameniti hrvatski intelektualci. To dokazuje opsegom golema i žanrovski raznolika prikupljena građa (od opisa običaja, povijesnih događaja, usmene proze, basmi i zaklinjanja, poslovica, usmene lirike do građanskih pjesama), koja očito nije mogla nastati odjednom i ni od kuda, slučajno, ali ni marom pojedinoga ljubitelja narodnih starina, već kao rezultat dinamičnoga društvenog života. Križevci se raskrivaju kao relativno malen ali važan grad s autentičnim, živim kulturnim zbivanjima, a ne tek lokalnim kopijama ili djelomičnim odjecima intelektualnih strujanja iz metropola (Beča, Zagreba).

Premda neki od zapisivača – Tomaš Mikloušić, Ivan Kukuljević Sakcinski, Đuro Deželić, Franjo Ksaver Kuhač – da spomenemo samo najpoznatije, pripadaju najznamenitijim osobama hrvatske književnosti, historiografije, kulture i politike u 19. stoljeću, njihova je križevačka djelatnost ostala do ovoga istraživanja gotovo potpuno nepoznata, neistražena i znanstveno vrednovana. Ne smije se nikako preskočiti skupljački i istraživački rad često zanemarih i preskočenih mjesnih učitelja, liječnika, gimnazijalaca, žena uglednih i obrazovanih ljudi. Jesu li se i koliko družili i razgovarali o svojim istraživanjima i razmjenjivali zapise, ostaje zagonetkom. Ostale su nam rukopisne zbirke kao svjedočanstva toga doba i njihovih života. U tome vidim veliku važnost knjige i podržavam autoričin prijedlog da bi trebalo napraviti nov pregled istraživanja hrvatske usmene književnosti u 19. stoljeću u kojem bi mjesto morale dobiti i dosad nevidljive zbirke.

Iznimno bogata djelatnost intelektualaca u manjim gradskim sredinama (ali čak i velikih imena hrvatske povijesti, književnosti, etnologije i muzikologije) često je izostala u pregledima i interpretacijama povijesti istraživanja usmene književnosti ili je tek usputno spomenuta u bilješkama. S većim vremenskim odmakom i uvidom u istraživanja iz svojega doba čini se da je katkad lakše shvatiti i obuhvatiti vrijeme koje se udaljuje od nas, važnost postignuća koja nasreću i zahvaljujući upravo zaljubljenicima u svoju struku nisu zgasnula, već trepere kroz sada već više od jednoga stoljeća i vraćaju se kao jeka u današnje znanstvene prosudbe. Autorica upravo tako gradi zaključke: razmatra onodobne metodološke postupke pojedinih zapisivača i rezultate u prikupljenu gradivu. Oni su uvijek uokvireni vremenom u kojemu su nastali.

Ključni poticaj
Matice hrvatske

Analiza korpusa usmene književnosti u recentnim ili relevantnim povijestima hrvatske književnosti uz pregled usmenoknjiževnih zapisa u Hrvatskoj u 19. stoljeću utemeljena je na prikazu društveno-političkog i kulturno-povijesnog konteksta ne samo hrvatskoga 19. stoljeća, bez kojega je nemoguće razumjeti agilnu djelatnost navedenih zapisivača i vrijednost njihovih zapisa u Križevcima u 19. stoljeću. Ističem da je 19. stoljeće označeno kao vijek znanosti, gdje, za razliku od današnjice, ravnopravno mjesto imaju humanističke znanosti, ponajprije filologija. To je doba prvih poziva na skupljanje usmenoknjiževne i lokalne povijesne građe, primjerice biskupa Maksimilijana Vrhovca 1913, upitnice Ljudevita Gaja, Pitanja na sve priatelje domaćih starine i jugoslavenske povjestnice, koja je 1851. postavio Ivan Kukuljević u prvome broju Arkiva za povjestnicu jugoslavensku i koja su Hrvatima trebala biti poticaj za skupljanje lokalne povijesti i kulture, ali i usmenih priča i vjerovanja. Kukuljevićeva pitanja nedvojbeno označuju prekretnicu i kraj hrvatskoga preporodnog razdoblja. U prvome se redu traži prikupljanje izvorne građe na terenu, tamo gdje nastaje, ali je jednako tako važno i njezino objavljivanje i interpretiranje.

Ključni poticaj za skupljanje tradicijske građe pripada Matici hrvatskoj, koja je na prijedlog Mihovila Pavlinovića 1877. uputila Poziv za sabiranje hrvatskih narodnih pjesama. Izdavački niz Hrvatske narodne pjesme (1896–1942) nije samo trajni svjedok toga rada nego i nepresušan antologijski izbor hrvatskoga usmenoga pjesništva. Jednako je bilo ključno osnivanje Akademijina odbora za narodni život i običaje 1888. i, slijedom toga, pokretanje Zbornika za narodni život i običaje Južnih Slavena (1896). Radićeva Osnova za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu, objavljena u drugome broju Zbornika, nije bila samo pomagalo, popis pitanja i upućivanje suradnika u tu vrstu posla nego i programatski dokument novoutemeljene znanosti u Hrvatskoj. Rezultati tih istraživanja sežu isto tako duboko u 20. pa i 21. stoljeće. U tome povijesnom, kulturnom i društvenom ozračju onodobna križevačka sredina raskriva se kao važna i živa sastavnica toga doba, što materijalno potvrđuje nevjerojatan broj prikupljenih zbirki izvrsnoga usmenoknjiževnoga gradiva.

Spominjem tek neke istraživače nepoznate izvan svoje sredine: Milana Bubanovića, devetnaestogodišnjaka, koji je s potpisom Milan Dimitrev u Arkiv za povjestnicu jugoslavensku poslao rezultate svojega rada kao odgovore na pitanja Kukuljevića Sakcinskoga; Andru Štanfela, iz Fužina, ali učitelja u školi u Sv. Ivanu Žabnu. Frana (Srećka) Gundruma Oriovčanina, liječnika, rodom iz Oriovca, koji je službovao u Križevcima punih 25 godina. Maricu Križe, jedinu zapisivačicu usmene književnosti u križevačkom kraju u 19. stoljeću i jedinu koja je od svih zapisivača popisivala etnografsku i folklorističku građu prema spomenutoj Radićevoj Osnovi za sabiranje i proučavanje građe o narodnom životu. Najviše je bilježila u križevačkom selu Dubovcu kraj Velikoga Ravna. O njoj nema podataka, a pretpostavlja se da je bila učiteljica ili supruga nekoga obrazovanog čovjeka koji je živio i djelovao u Dubovcu. Sva su ta imena i gradivo dosad bili nepoznati i nedostupni osim uskom krugu istraživača. I sama sam ostala osupnuta opsegom, tekstovnim i žanrovskim bogatstvom i vrsnoćom zbirki koje je pronašla Tanja Baran.

Križevački marker identiteta

Križevački štatuti, prije svega znani kao regule o krštenju vina, u međuvremenu su postali križevačkim markerom identiteta, premda je riječ o kulturnoj pojavi koja je potonula iz europske plemićke u građansku, a potom u pučku kulturu, gdje danas živi u beskonačnim izvedbenim inačicama. Posvećeno im je cijelo poglavlje kao jedinom tematski poznatom križevačkom usmenoknjiževnom, teatrabilnom i etnografskom predstavniku iz 19. stoljeća koje neprekinuto traje sa svim složenim izmjenama žanrovskih komponenti i kodova – od elemenata folklorne drame, retoričkih oblika, običajnih regula, lirizma uz prožimanje niske i visoke kulture. Zaključno se otkrivaju i komentiraju usponi i padovi današnje skrbi za usmenoknjiževnu baštinu u križevačkoj sredini u 20. i 21. stoljeću.

Želim knjizi da bude ne samo listana nego čitana i pročitana. Knjiga jest monografski rad o križevačkome kraju, ali čitateljska publika može biti mnogo šira. Premda mjesno određena, ona istodobno neizravno ilustrira cjelokupnu onodobnu hrvatsku književnu, povijesnu i kulturnu sliku i jednako tako afirmira autoricu iz generacije mlađih terenskih i arhivskih istraživačica.