Između dva zalogaja jabuke

SUKA

Sjedim u sjenici na balkonu

sred Zagreba, na minutu, dvije

od Velikog kazališta.

Začudno mi je što dolje prolaze

automobili, čuje se kočenje tramvaja

i glasovi zidara s limenim kantama koje

vise pune pijeska na pročelju kuće.

Snebivam se, a ja sam sama najveći

apsurd u gradskom saobraćaju dok

sjedim u sjenici na blagdan Sukot kao

u nekom ekskluzivnom Elohimovu

odmaralištu.

BOG GOVORI JIDIŠ

Kada bi barem priznao

da ti je sa mnom zabavno.

Ponekad noću šuškaš okrećući

stranice Biblije i ostavljaš je

otvorenom tamo gdje piše

Pravednici sedam puta padaju

i sedam puta se dižu. Je li to

poruka za mene?

„Sedam puta“, kažeš. Sedam

stotina puta!

Pa ja sam Ti maratonac u padanju

i dizanju. I kad jednom stignem Gore

do Tebe, bez daha, sa slušalicama u

ušima i novim tenisicama, Ti ćeš se

odjednom okrenuti i progovoriti na

jidišu: „Azoi!“ „Ma daj!“

Kobajagi začuđen pitat ćeš me: „Zar

ne trčiš više? Ti, baš ti što još mirišeš

na snijeg i kišu.“

JAŠA

U mašinicu za mljevenje oraha

danas ću staviti Globus, Nacional

i Jutarnji s dvije tri jezgre oraščića

i prstohvat štapića vanilije. I kad

se sve to samelje, bit će to divan

recept za luzere.

Samo će moja nona Levi

prevrnuti očima. I čujem

joj glas: „Jaša, Jaša, što

će biti od tebe?“

ODLUĐIVANJE

Ako misliš doći daj se požuri.

Baš jutros odlučila sam baciti

svoje pjesme i pomisao na tebe

poderati.

Baš jutros mogla bi se odjenuti

u gadno sivo i crno i umjesto šeširom

nakititi se vijestima CNN-a i BBC-a.

Daj požuri se, ako misliš doći, jer

ako se odludim takva nikakva prvog

ću tebe sluditi.

IZMEĐU

Baš mi je došlo između dva

zalogaja jabuke i dosadnog

filma da bih se trebala resetirati

na razinu zero. Pa dokle stignem

ili ne stignem mijenjajući svoje ime,

grad, zemlju i podneblje.

Baš mi je nešto došlo između dva

zalogaja jabuke zamisliti sebe kao

Deboru Rabinowitz koju na aerodromu

Ben Gurion zovu da se hitno javi na šalteru

za informacije.

UGOVOR

Ja nemam ugovor sama sa sobom

nego s Njim.

I Onaj Gore zacijelo se za vrućeg

ljetnog dana njime hladi

kao lepezom krijući da se

smije dok ja ne mogu i ne znam

mirovati i svoj um u nirvanu spustiti.

I poslije iznajmiti ga fakultetu zajedno

s teglom u formalinu da ga čudeći se,

zapanjeno gledaju studenti.

A zapravo htjela bih se opustiti grickajući

indijske oraščiće plivajući u sapunici

i sakupljajući plosnatom žličicom ostatke

sladoleda po kutiji. Sve bih ja to mogla da

nisam potpisala s Njim onaj nesretni ugovor.

I sada sam kao i oni što imaju u bankama dug

od sada pa do vječnosti.

ONI TO NE VOLE

„Muškarci ne vole pametne žene“,

rekao mi je čovjek koji je znao

sadašnjost i vidio budućnost.

„Zašto mi to govori?“, zapelo mi

je u grlu.

Pred njim mudrim pravila sam se blesava.

Zabludjeti-poludjeti ovdje raste najbolje.

Zalupila sam nogom vrata uma i otvorila

svih pet razina židovske duše. Ali i njih sam

zeznula. Pojavila se umotana u mističnu tišinu

kao u mađioničarski frak i svi su se razbježali.

Onog čovjeka iz prvog stiha nema više.

Ali kada ga nađem u edenu ili gehinomu

loše mu se piše.

Poezija pomilovanja

Nove pjesme Jasminke Domaš, ugledne hrvatske pjesnikinje, prozaistice, profesorice, znanstvenice, ukazuje na kontinuitet poetike duhovne poezije u kojoj se propituju temeljna metafizička pitanja, a prisutna je i angažiranost, poetizirano referiranje na stanje suvremenoga svijeta. No možda bih kao posebnost novih pjesama istaknula odnos prema lirskom subjektu, ovaj put s odmakom i ironijom, sa sviješću o tome da je u svijetu poremećenih vrijednosti pozicija istinoljubiva čovjeka uzdrmana. Koristeći se vokabularom koji pripada razgovornom jeziku, a taj je govor zastupljen u više pjesama, autorica naglašava tu ironijsku svijest. O tome govori odlična pjesma Jaša, iz koje izdvajam stihove: „U mašinicu za mljevenje oraha / danas ću staviti Globus, Nacional, / i Jutarnji s dvije tri jezgre oraščića / i prstohvat štapića vanilije. I kad / se sve to samelje bit će to divan / recept za luzere.“

Nemoć se ogleda i u svijesti da se na društveno zlo ne može utjecati, te da samo možemo empatično doživljavati nesreće svijeta u kojem „bitke se biju“. Jasminka Domaš jasno naglašava mističku i proročku ulogu pjesnika koji tumači snove, znakove, interpretira stvarnost na začudan način. Pjesnik posebnim poetskim ključevima otkriva tajne svijeta, pokušava razumjeti sve okolnosti oko sebe. Sve to naglašava autoričinu potrebu da se bavi introspektivnim, da promatra odnos vlastite duše i tijela i da u tim raskoracima ponovo tumači sebe s odmakom. Ljudi su, kako ističe, sakupljači svega i svačega, a to svega odnosi se i na iskustva i znanja, ali ponajprije na taj pogled unutra, prema sebi, lišen svih suvišnih ideologija, pa čak i filozofskih znanja, jer do spoznaje se stiže pročišćenjem od svih spoznaja, koje su tek organon u procesu samospoznaje.

Pjesme su nadahnute starozavjetnom biblijskom predajom i kabalom, što i jest posebnost autoričina pisma. U odnosu s Bogom, u Jednosti s njim, otvaraju se polja spoznaje koja nekad i nije dokučiva ni objašnjiva riječima. Temeljni okvir i jest onaj između unutarnjeg i vanjskog prstena, materijalnog i duhovnog, uma i srca. Sve su te relacije sjeme za iskaz hereze ili za nemir bića. Ponajbolje autoričine pjesme upravo su one koje sjajno povezuju svagdan i mistično iskustvo. U ovom ciklusu pjesma Suka odlično povezuje sakralno i profano. Povezuju se prizori balkona na kojem se nalazi lirska junakinja te kazališta u Zagrebu s iskustvom svetog blagdana: „Snebivam se, a ja sam sama najveći / apsurd u gradskom saobraćaju dok / sjedim u sjenici na blagdan Sukot kao / u nekom ekskluzivnom Elohimovu / odmaralištu.“ U najnovijoj zbirci pjesama Šutljivi tumač snova, nedavno predstavljenoj u prostorijama Bet Israela, pjesnikinja se otvara i govori o ranjivosti vlastitog unutrašnjeg bića, iz posebnog, zrcalnog očišta promatra sebe kao Drugu, govori o suočenju sa sobom kao nepoznatom, a govori i o demonskoj strani svijeta, o vlastitoj neotpornosti na stvarnost, o raspolućenosti duše i tijela, okrenutosti unutarnjem, odbacivanju jastva i stapanju s božanskim, jer na Zemlji osjeća se kao stranac.

U novom ciklusu izdvajam pjesmu Bog govori jidiš, gdje spajaju se senzacije svijeta, osjećaja i božanskog. To je poezija preispitivanja, pomilovanja i molitve za svoje biće i za mir svijeta. Jasminka Domaš u pjesmama kao da traga za svjetlošću duše, za pokajanjem i oprostom, za spoznajem sebe same, ali i ljudskog bića u cjelini. Njezin je poetski opus izniman i jedinstven za sredinu u kojoj nedostaje poezije koja sinkretski govori o božanskom. Pritom pjesnikinja naglašava da je izvor njezine spoznaje židovska duhovna literatura. Na stilističkoj razini riječ je o pjesništvu koje kombinira pojmovno i slikovno, bujnu metaforiku i hiperbolu te metafizičku apstraktnost.

DARIJA ŽILIĆ