Ima vremena

Htio bih vam ovdje pričati o vremenu. Neću to činiti ni sa stanovišta fizike, ni sa stanovišta astronomije, ni sa stanovišta filozofije – jer o svemu tome malo znam – nego ću se držati svakodnevnoga života. Tim se životom ja stalno bavim i o njemu pišem, pa mi se čini da o njemu nešto i znam, te da možda smijem štogod i reći, barem u ovako neobaveznom obliku. Zato i kažem da ću ovdje o vremenu pričati, a ne da ću govoriti: moje će izlaganje imati oblik svakodnevne ćakule, ali se ja ipak nadam da će se i na taj način ponešto zanimljivo uočiti i zaključiti. Kao što, uostalom, i u životu biva: ono što o tom životu znamo i mislimo nismo uvijek doznali ni u školi ni iz debelih knjiga, nego često u razgovoru sa znancima i prijateljima ili sa starijim članovima obitelji. Taj bih ton htio ovdje uspostaviti.

Pixabay

E pa kad smo tako utvrdili okvir i pravila razgovora, hajde da onda promotrimo i njegovu prvu – a možda i najvažniju – temu. To je pitanje je li naš osjećaj za vrijeme – a svi ga, dakako, imamo – nešto što nam je prirođeno, ili možda nešto što nam je usađeno odgojem. To pitanje, vidite, nije ni izdaleka onako jednostavno kako se na prvi pogled čini. Jer ljudi će vam, ako ih upitate, ponuditi posve proturječne odgovore, a pritom će, što je najbolje, imati i prilično jake dokaze i argumente.

Jedni će tako tvrditi da je svijest o vremenu nesumnjivo nešto što smo dobili odgojem. Kad čovjek gleda onu sasvim malu djecu, kad ih sluša kako guču i kad ih gleda kako trpaju nožni palac u usta, dao bi ruku u vatru da su ta djeca sretna. A sretna pak mogu biti samo u slučaju da nemaju pojma o postojanju vremena. Jer, čim zna za vrijeme, čovjek postaje svjestan i njegovih negativnih učinaka, i ono mu postaje problem. Ova pak dječica taj problem nemaju.

A o tome da ona ne znaju za postojanje vremena mogu se naći i neki neposredni dokazi, kojih su svjesni svi mladi roditelji. Čega se oni najviše boje dok podižu svoje dijete? Pa boje se onoga što se u razgovoru zove okrenuo(la) dan za noć. A to pak znači da dijete jede, igra se, smije se i plače noću, dok danju spava snom pravednika. Roditelji se protiv toga bore kako znaju i umiju, i tu počinje njihov odgoj djeteta: nastoje ga naviknuti na normalni ritam života.

I to im na kraju i uspije, nekima lakše, a nekima teže. A to pak može značiti samo jedno: da dijete pomalo postaje svjesno kako postoji vrijeme, pa uviđa da ono djeluje i na njega i da mu se do određene granice mora podčiniti. Tako mladi roditelji mogu u jednom trenutku sa zadovoljstvom konstatirati da su i za njihovo dijete noć i dan došli svako na svoje mjesto. A mi u ovom razgovoru možemo konstatirati da je svijest o vremenu svima nama usađena odgojem.

Ali to priznaju samo neki ljudi, dok drugi odlučno odbacuju takvu pomisao. Pa i oni navode dokaze, koji pak nisu samo empirijski, nego koji put imaju i neku znanstvenu podlogu. Jer, nastojeći se snaći u odgoju vlastitog djeteta, mladi roditelji posežu i za stručnim priručnicima. A ondje se susreću s pojmom kolika. Kolike su grčevi od kojih mala djeca pate zato što im se tada razvija crijevna flora, a to opet ne ide bez boli. I sad dolazi ono čudesno: jedna djeca dobivaju te grčeve od dva popodne do šest navečer, a druga opet od šest do deset. Nema iznimaka, nema odstupanja, nema miješanja među tim dvjema skupinama, pa zato kolike traju koliko traju i imaju neku svoju pravilnost.

E sad, ako to nije fantastično, ja ne znam što jest. Možemo se naime upitati kako to djetetov mali organizam znade da je dva popodne (ili šest) te da je vrijeme za grčeve i deračinu? Kako to zna, ako nema pojma da postoji vrijeme i da ono ovisi o kretanju Zemlje oko Sunca? Zagovornici ove teorije odgovaraju ovako: dijete je nekim tajanstvenim vezama spojeno s osi Zemlje, s kretanjem planeta i uopće sa svemirom. Tako onda njegovo tijelo reagira na svijet oko sebe, usklađuje se s njegovim ritmom. Iz toga pak neizbježno slijedi da je osjećaj za vrijeme kod svakoga od nas zadan rođenjem te da ono što o vremenu mislimo i osjećamo i nije naše djelo, nego nam je dano u nasljeđe.

No, i to treba uzeti s rezervom. Jer, kao što se zna, crijevna se flora u djeteta razvije, grčevi prestanu i time kao da se djetetova veza sa Zemljom i Suncem, sa svemirom uopće, nekako prekida. Ono što je prirođeno sad se povlači u pozadinu, pa na scenu može stupiti odgoj: prije smo se pokoravali onomu što nam tijelo diktira, a sad se moramo pokoriti onome što diktira društvo u kojemu živimo. Pritom možemo pokušati i okrenuti dan za noć, kako bismo naglasili svoju individualnost, ali slabi su nam izgledi da u tome uspijemo. Znači li to onda da nam je osjećaj za vrijeme u jednom razdoblju urođen, a u drugome odgojem usađen? Da smo u jednom razdoblju robovi vremena, a u drugome njegovi gospodari?

E, vidite, tu ja ne bih srljao sa zaključcima. Jer iskustvo me naučilo da postoje životne situacije u kojima se pokazuje da našim životom – barem ponekad – upravljaju neka znanja za koja nismo imali ni pojma da ih posjedujemo, te da postoje neka iskustva koja nikako nismo mogli sami steći, nego smo ih morali dobiti rođenjem. Isto se tako pokazuje da ono što nam je odgojem usađeno može biti jače i važnije od onoga što nam je priroda dala, ovisno o situaciji.

Kojoj situaciji, i kakvoj? E, to vam ne mogu ovako izravno reći. Moram navoditi primjere, moram te primjere razmotriti i moram iz njih zaključiti ono što se zaključiti može. I upravo to namjeravam ovdje činiti, pri čemu obećavam da će i moji primjeri i moji zaključci ostati u sferi svakodnevnog života i prosječne naobrazbe. Polako ćemo, dakle, cijelu stvar zajednički raščlaniti, pazeći da ne budemo brzopleti, a i da ne budemo dosadni. Ne moramo se žuriti. Ima vremena.