Hrvatska na pragu Treće Republike

Od ustavnih promjena 1958. i prelaska s parlamentarnog na polupredsjednički sustav Francuska Republika je u svojem petom izdanju (Cinquième République). Od svih političkih sistema u dugoj i burnoj francuskoj povijesti, aktualni – poznat pod nazivom Peta Republika – tek je treći po duljini trajanja, ali će, ukoliko preživi, 2028. godine izbiti na drugo mjesto; odmah iza Ancien Régimea, koji je trajao od kasnoga srednjeg vijeka do ukidanja nasljedne monarhije 1792. Republici Hrvatskoj u bliskoj budućnosti ne predstoji nikakva veća promjena Ustava, niti očekujemo bilo kakav dramatičan društveni lom. Ipak, 1. siječnja 2023. započinje novo, treće razdoblje u njezinoj povijesti.

Logičan idući korak hrvatske politike bio bi korištenje punog potencijala članstva u ostvarivanju nacionalnih interesa – na slici predsjednik Vlade RH Andrej Plenković i savezni kancelari Republike Austrije Karl Nehammer na Markovu trgu 23. studenoga / Snimio Patrik Maček / PIXSELL

Logičan idući korak hrvatske politike bio bi korištenje punog potencijala članstva u ostvarivanju nacionalnih interesa – na slici predsjednik Vlade RH Andrej Plenković i savezni kancelari Republike Austrije Karl Nehammer na Markovu trgu 23. studenoga / Snimio Patrik Maček / PIXSELL

Prva Republika – državotvorno i državničko doba

Prva faza u političkom razvoju Republike Hrvatske trajala je nešto kraće od deset godina: od prvih višestranačkih izbora u travnju i svibnju 1990. do mirne i demokratske smjene vlasti na parlamentarnim izborima u siječnju 2000. Prvih deset godina Republike Hrvatske obilježeno je trostrukom tranzicijom – iz jednopartijske diktature u višestranačku demokraciju, iz mješovite plansko-tržišne u ekonomiju otvorenoga tipa, kao i iz multinacionalne jugoslavenske federacije u nacionalnu državu hrvatskog naroda. Jednako relevantne su i okolnosti u kojima se ta tranzicija odvijala: obrana od oružane agresije u Domovinskom ratu, borba za međunarodno priznanje, vojno-redarstvene operacije za oslobađanje okupiranog teritorija i, na koncu, mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja.

S obzirom na postignuto, kao i na presudnu ulogu prvoga predsjednika Republike Hrvatske, Franje Tuđmana, u ostvarenju temeljnih strateških ciljeva: neovisnost, međunarodno priznanje i teritorijalna cjelovitost, 1990-e su državotvorno i državničko doba. Imajući u vidu navedenu trostruku tranziciju i izrazito nepovoljne – ratne okolnosti, ne čudi da je ono obilježeno i određenim negativnim pojavama, kao što su demokratski deficit, pojava ortačkog kapitalizma i zategnut odnos vlasti prema nekim medijima i skupinama civilnog društva. Pritom valja naglasiti da to nije hrvatska specifičnost, jer su i mnoge druge postautoritarne države zahvaćene trećim valom demokratizacije prolazile kroz slične porođajne muke.

Druga Republika – euroatlantske integracije kao Sveti gral

Politički prioriteti se 2000-ih stubokom mijenjaju, ali ostaju konzistentni neovisno o tome obnaša li vlast lijevi ili desni centar. Fokus hrvatske politike, moglo bi se reći i novi smisao njezina postojanja i djelovanja, postaje integracija Hrvatske u Sjevernoatlantski savez i Europsku Uniju. Riječ je o novom strateškom cilju (Svetom gralu), kojem je sve ostalo podređeno, odnosno usmjereno ka njegovu ostvarivanju.

Hrvatska, kao rubna zemlja NATO-a i EU, koja u istočnom susjedstvu ima fragilne i revizionistički nastrojene države, morat će pratiti trendove, a svoju sigurnost nipošto neće smjeti uzimati zdravo za gotovo

Politički narativ 1990-ih o „uskrsnuću hrvatske slobode i samostalnosti“ zamjenjuje onaj o „preuzimanju i provedbi pravne stečevine Europske Unije“, umjesto o „velebnoj hrvatskoj olujnoj ratnoj pobjedi“ sve više govori u terminima „suradnje zemalja regije s Haškim sudom i individualizacije krivnje“ (za ratne zločine). Prevladavajući politički instinkt – donekle razumljivo – više nije državotvoran, nego teži tome da se svidi vanjskim promatračima i da ispuni njihove zahtjeve za reformama. Na neki način, hrvatsko društvo 2000-ih prolazi kroz četvrtu tranziciju: iz domoljubno-obrambenog u europsko-miroljubivi modus operandi; što je popraćeno stanovitom rupturom i glasnim negodovanjem dijela društva, posebno u prvim godinama nakon trećesiječanjske promjene vlasti.

Hrvatska 2008. postaje članicom NATO-a, a 2013. i Europske Unije. No to nije kraj pristupne sage. Novi cilj je europodručje, tj. monetarna unija EU, i Schengenski prostor bez unutarnjih graničnih kontrola. Stoga pristupanje ostaje glavni raison d’être hrvatske politike i nakon 2013, a uspjeh ili neuspjeh vladajućih garnitura mjeri se ponajprije prema tome koliko su približili Hrvatsku ostvarenju tog cilja. U takvu političkom kontekstu mentalitet državnika polako se gubi, a zamjenjuje ga onaj diplomata i dužnosnika. Prvi lobira za Hrvatsku u Bruxellesu i glavnim gradovima država članica, dok je zadatak drugoga u svojem resoru nadzirati usklađivanje nacionalnih pravila i propisa s onima NATO-a i EU. To je, grosso modo, političko stanje duha u kojem se nalazimo danas, na samu kraju drugog razdoblja Republike Hrvatske.

Što nakon 1. siječnja?

Ukoliko sve prođe prema planu, i Hrvatska 1. siječnja iduće godine doista pristupi i eurozoni i Schengenu, hrvatska politička elita mogla bi se naći pred egzistencijalnom krizom, u kojoj će se postaviti pitanje daljnje svrhe njezina postojanja (upravo se to dogodilo NATO-u nakon raspada Sovjetskog Saveza i ukidanja Varšavskog pakta). Ulaskom u najuži krug zemalja, kompletno integriranih u sve relevantne strukture „kolektivnog Zapada“, pristupanje Hrvatske raznoraznim savezima, unijama i sl. više ne može služiti kao glavni motor politike te se moraju pronaći novi smisao, motivacija i cilj političkog djelovanja.

Treća Republika – iskustvom
spram novih izazova

Logičan idući korak bio bi korištenje punog potencijala članstva u ostvarivanju nacionalnih interesa. Osnovni preduvjet za takav oblik političkog djelovanja jest promjena percepcije o nama samima, odnosno o hrvatskoj državi, i odmicanje od mentaliteta usmjerena ispunjavanju očekivanja i zahtjeva drugih. Nakon 1. siječnja Hrvatska će biti u prilici slobodno formulirati, komunicirati i ostvarivati svoje interese, bez straha od ucjena i blokada, kao što je to nažalost bio slučaj u protekle 22 godine. To nipošto ne treba shvatiti kao zazivanje toksične varijante suverenizma (često antizapadne i proruske orijentacije), kakvu već godinama primjenjuju neke države članice NATO-a i EU, nego kao poziv na promjenu paradigme i prihvaćanje političkog habitusa koji bolje odgovara Trećoj Republici koja je pred nama.

Pritom treba osvijestiti činjenicu da će hrvatska Treća Republika egzistirati u znatno nesigurnijem i nestabilnijem međunarodnom okruženju od svoje prethodnice. Ruska agresija na Ukrajinu dovela je do nove blokovske podjele svijeta, pri čemu najveća nepoznanica ostaje opredjeljenje zemalja u razvoju, uključujući i one najmoćnije među njima, poput Indije, Brazila i Južnoafričke Republike. Istovremeno, unutar blokova dolazi do preslagivanja moći, ali i ruptura koje se više ne daju sakriti od očiju javnosti. Velika nesigurnost glede uvoza energenata i hrane tjera države prema politici samodostatnosti, a strah od širenja sukoba (u najgorem slučaju i nuklearnog rata) na naoružavanje i općenito jačanje obrambenih sposobnosti.

Hrvatska, kao rubna zemlja NATO-a i EU, koja u istočnom susjedstvu ima fragilne i revizionistički nastrojene države, morat će pratiti navedene trendove, a svoju sigurnost nipošto neće smjeti uzimati zdravo za gotovo. Kao pozitivan primjer mogu nam poslužiti Poljska i Litva, dvije zemlje koje beskompromisno štite svoje i EU-granice od (dirigiranih) ilegalnih migracija i koje su pri samom vrhu NATO-a u izdvajanju za obranu. U širem smislu, hrvatska Treća Republika može itekako profitirati od iskustva novih (srednjoeuropskih) članica EU, s obzirom da su one, zbog svojeg povijesnog iskustva, programirane da brižno čuvaju nacionalni identitet i teško stečenu suverenost.