Glazbena utvrda i spirala vječnosti

U hramu hrvatske kulture, hrvatske znanosti i umjetnosti, susreli smo se kako bismo odali počast skladatelju, profesoru i akademiku Rubenu Radici.

Ispunjavajući tu prvu dužnost prema pokojniku, kao i prema hrvatskoj kulturi, vjerujem da smo budućim generacijama sugerirali propitivanje vlastitih razloga postojanja, jer zašto bismo inače tako snažno podcrtavali ime tog glazbenika u knjigama o hrvatskoj glazbi 20. stoljeća.

Osim sjećanja i odavanja počasti, glazbenicima ipak ostaje i ona daleko složenija zadaća, pronicanja u smisao poruka koje su ostale iza golemog stvaralaštva Rubena Radice, kao i potreba zaokruživanja njegova opusa, smještanja u ovozemaljske kategorije vremena i prostora. Paradoksalno je da bi se takvoj potrebi usprotivio najprije sam Ruben Radica. Iz jednostavna razloga, jer nije volio krugove, zatvorene sustave, nego je radije govorio o beskrajnim spiralama vječnosti i na taj način pristupao i skladateljskom pozivu.

Rijetka fotografija mladog Rubena Radice s njegovim djedom Josipom Hatzeom, hrvatskim glazbenim velikanom

Oni rijetki i povlašteni glazbenici koji su imali priliku zaviriti u pozadinu njegova stvaranja, odškrinuti vrata njegove radne sobe, sa stolom prekrivenim „plahtama“ papira ispunjenih tajnim, mističnim simbolima, ostajali su redom zbunjeni i fascinirani količinom truda, vremena, ozbiljnosti i sustavnosti koje je ulagao u pripremne radnje, kako bi njegove unutarnje glazbene ideje zaživjele u zvukovnoj stvarnosti.

Fotografija iz mladosti iz Pariza u klasi O. Messiaena (mladi Ruben Radicačetvrti zdesna)

Potraga za cjelovitim rješenjima

Postavlja se pitanje nalazi li se razlog takvoj velikoj posvećenosti samo u zahtjevnosti skladateljske zanatske vještine koja je bila potrebna da bi se odgovorilo na veliku kompleksnost stanja materije u drugoj polovici 20. stoljeća, ili za takvu posvećenost postoje neki dublji razlozi kojima još nismo kadri odgonetnuti smisao? Možda su ti razlozi bliži onom poznatom odgovoru kojim je Arnold Schönberg sumirao vlastiti credo skladateljskog puta. Naime, kad su velikog skladatelja i začetnika Nove glazbe 20. stoljeća jednom prilikom pitali (u smislu pukog prepoznavanja): „Arnold Schönberg, jeste li vi onaj skladatelj Arnold Schönberg?“, on je mirno i ozbiljno odgovorio: „Jesam, znate, nitko drugi nije to htio biti!“ Doista, nikad nije bilo teže biti skladateljem nego u dvadesetom stoljeću. Ruben Radica bio je duboko svjestan zahtjevnosti i odgovornosti svojega zvanja prema samoj glazbi. Znao je, također, i da je istina koju glazba može dosegnuti beskompromisna (može li istina biti drukčija?!), i da za nju često u okolini nema dovoljno sluha ni bilo kakva drugog senzibiliteta.

Jedanput je rekao da je „njegovo stvaralaštvo u većem dijelu inspirirala potreba za reagiranjem na neka neuspjela ili polovična rješenja“. Cijeli je njegov život obilježila potraga za cjelovitim rješenjima. Upravo takvim, polemičnim odnosom njegova skladanja prema brojnim novim glazbenim pojavama i fenomenima, koji su često nestajali podjednako naglo kao što su i nastajali, Rubenu Radici je uspjelo izgraditi glazbenu utvrdu u kojoj su sačuvane sve trajne glazbene vrijednosti, sve drevne tehnike i postupci skladanja. Odoljela je ta utvrda i najgorim napadima na glazbeni identitet, a uspjela je sačuvati (kako bi rekao akademik Nikša Gligo), i „glazbenost“ same glazbe.

Svoj skladateljski jezik nije smatrao avangardnim, iako su mu drugi često pripisivali ovu odliku, nego se u svom izričaju radije nazivao „radikalnim“. Znao je i da dosegnuti stupnjevi radikalnosti u glazbi, ne konveniraju uvijek s onim, tzv. „običnim“ životom te nije uvijek nalazio načina da uskladi te dvije putanje.

Putanja suvremenog skladatelja

Jednom je prigodom nama studentima na Muzičkoj akademiji u Zagrebu, na kolegiju koji se tada zvao Aspekti suvremene glazbe (u moru digresija kojima je obogaćivao predavanja), prikazao jednostavnim grafikonom, kako izgleda putanja suvremenog skladatelja. Ona kreće najprije ravno i mirno, uronjena je u tradiciju i obilježena glazbenim obrazovanjem. Potom, negdje u 30-im i 40-im godinama skladateljeva života, događa se veliki odmak, pobuna, putanja na grafikonu doseže sam vrhunac svog pohoda, da bi se u zrelijem dobu ponovo smirila, u potrazi za nekom novom ravnotežom, vrlo često povratkom na ono početno i ishodišno. Mi studenti nismo u tom trenutku postavljali pitanje govori li profesor i o vlastitom skladateljskom putu, ali spomenula sam mu tu putanju mnogo godina kasnije, pred sam kraj njegova života, kad smo ga njegov sin i ja nastojali otrgnuti od teških misli, privoljeti ga da se prisjeti glazbe, da se vrati još jedanput temama koje je toliko volio i koje su, čini se, bile stvarno izvorište njegove vitalnosti. Premda nije rado govorio ni o svom životu ni o svojoj glazbi, u kratkih ali lucidnih desetak minuta bacio je još jedan, posljednji pogled na vlastiti opus, odredivši s velikom preciznošću godine, faze, skladbe i ključne prijelaze koji čine glavne obrise njegove velike i kompleksne glazbene ostavštine.

Veliki hrvatski skladatelj, profesor i akademik Ruben Radica
(Split,19. svibnja 1931–Zagreb, 28. srpnja 2021)

I površnu poznavatelju njegove glazbe razumljivo je da krivulja toga jedinstvenog skladateljskog puta nije ni približno tako jednostavna. Ne odlikuje se ona tek jednim velikim odmakom, nego sadrži niz vrhunaca i teško dosegnutih glazbenih iskoraka. U njegovu skladateljskom opusu ni nema polazišta u tonalitetnoj tradiciji, što je vrlo neobično, i moglo bi se reći riskantno, budući da zauzimanje tako „visoka“ atonalitetnog polazišta na samu početku skladateljskog puta može djelovati neautentično i neiskreno za mladu osobu, koja najčešće još nije kadra generirati svu kompleksnost glazbenog materijala iz (prethodne) duge povijesti strukturiranja tonskih umjetnina.

U slučaju mladog Rubena Radice ipak nije bilo tako, a razlog ne leži samo u velikom i neospornom glazbenom talentu, odvažnosti ili mediteranskom temperamentu. Razlog ne leži ni u činjenici da je studij kompozicije diplomirao kod tada najmlađeg i „najprogresivnijeg“ mladog profesora na Muzičkoj akademiji u Zagrebu Milka Kelemena (i osnivača Muzičkog biennala). Razlog početne skladateljske autentičnosti nalazi se u Radičinim stvarnim obiteljskim skladateljskim korijenima. Njegov je naime djed i prvi glazbeni učitelj Josip Hatze, glazbeni velikan čiji je opus hrvatska muzikologija odavno okarakterizirala kao jedno od ishodišta novije hrvatske glazbe. Mogao je Ruben Radica tako daleko odskočiti upravo zato što je imao tako duboke i čvrste korijene! Mogao se otisnuti i do „sama ruba ponora“, da bi se, kako je jednom rekao, „imao kamo vratiti“!

Radikalnost u varijabilnosti kombinacija „žive“ materije

Niz Radičinih radikalnih odmaka prisutan je u različitim skladbama i različitim fazama skladanja, a neki od najčešće spominjanih su, primjerice: varijantnost kojoj su podvrgnute intervalske i ritamske ćelije (te ogoljele jezgre glazbene materije), zatim krajnje mogućnosti vremenskih „usitnjavanja“ notnih vrijednosti (u rezultantama ritamske komplementarnosti koje nastaju pri superponiranju ritmova s različitim bazičnim notnim vrijednostima), potom iracionalne vrijednosti koje je ravnopravno uključivao u kromatizirane serije trajanja (čime je nadrastao čak i svog velikog učitelja Oliviera Messiaena). Radikalnost se očituje i u varijabilnosti njegovih, kako ih je nazivao, homogenih i nehomogenih struktura, sačinjenih od svih mogućih kombinacija umnažanja melodijskih i akordnih strukturnih jedinki, kojima je gotovo dosegnuo ispunjenje jedne od svojih opsesija: poništenje prastarog sukoba glazbene horizontale i glazbene vertikale.

Uza sve te (radikalne) postupke, njegovo je skladateljsko biće neprestano komuniciralo s tradicijom, rezoniralo s nekim od najvećih uzora glazbene povijesti, prije svega sa spomenutim Messiaenom, ali i s Antonom Webernom, i možda iznad svega s Johannom Sebastianom Bachom, zbog postojane sklonosti polifonskom izričaju. To rezoniranje, dakako, nikada nije bilo u pasivnom odnosu restauriranja prošlosti, nego u održanju uvijek žive materije koju je podvrgavao vlastitom umjetničkom izrazu.

Kada bi me netko danas pitao, što je ono najvažnije što sam naučila o glazbi, družeći se tijekom više desetljeća s Rubenom Radicom, rekla bih bez razmišljanja: to je spoznaja da je glazbena materija, „živa“ materija, da se ne prepušta svakomu podjednako podatno, da ima onih postupaka, pa čak i skladatelja kojima se opire, da ima vlastiti život i da su skladatelji, kako je rekao Igor Stravinski, „sukreatori i pronalazači glazbe“. Pronalazači „onih nepoznatih entiteta, koji već postoje, ali ih još ne razumijemo, entiteta koji se mogu uobličiti isključivo činom stalno budne tehnike“. Teško da je itko u hrvatskoj glazbi više od Rubena Radice očitovao upravo takvu stalno budnu tehniku!

Čvrsti sustav vrijednosti

Poučna su bila i njegova istančana razdvajanja pojedinih pojmova. Tako je, primjerice, precizno razlikovao umjetnički vrijednu reinterpretaciju od neplodne glazbene restauracije. Isticao je glazbi prirođenu evoluciju od pogubnih učinaka revolucije. U glazbenoj je povijesti (cijeneći podjednako umjetničke dosege pojedinih skladatelja) izdvajao glazbene protagoniste od glazbenih epizodista i još drastičnije, kako u glazbi tako i u životu, smatrao je da valja razlikovati „patuljke od divova“. U današnjem svijetu koji proklamira sveopću jednakost i u kojemu se često u isti koš stavljaju potpuno različite vrijednosne kategorije, Ruben Radica ponovno bi bio radikalan, ali ne toliko zbog kompleksnoga skladateljskog jezika, nego zbog neupitnoga sustava vrijednosti u kojemu nije bilo zabune što je umjetnost, a što umjetnost ne može biti! Sugovornike koji ga nisu dobro poznavali znao je zbuniti otvorenim i izravnim obraćanjem, dok se oni koji su bili naviknuti na njegov neobičan humorni način sagledavanja stvari ne bi iznenadili kad bi rekao, otprilike, „da ima među glazbenicima i takvih koji ne razlikuju Bacha od Offenbacha!“

Humanost i pravda na djelu

Profesor Ruben Radica nije imao dlake na jeziku, a izazivao je kod studenata, u pravom smislu riječi, strahopoštovanje. Oko njega se osjećala „aura“ sačinjena od nečega drevnog, posvećenog i znalačkog. Bio je profesor staroga kova, jedan od onih čije se riječi trajno pohranjuju u memoriji i kojega se studenti rado i često prisjećaju. Profesorskom je poslu pristupao s jednakom ozbiljnošću kao i skladateljskom. Nikada nije spuštao kriterije, a bio je velik izazov slijediti njegovu misao i ispunjavati visoke glazbene zahtjeve. Zbog početnog dojma strogosti nama koji smo studirali u ratnim 1990-im bilo je pravo iznenađenje doživjeti da upravo taj strogi profesor, pokazuje živi interes i brigu za sve one studente čije su obitelji u tom trenutku proživljavale prognaničke tragedije, ratna stradanja i razaranja. Ruben Radica imao je veliko srce i ono je ponajviše došlo do izražaja upravo u tim odsudnim trenucima mlade hrvatske države. Malo je poznato da su njegova supruga Nada i on, u najtežim mjesecima razaranja istočne Slavonije, primili u svoj dom prognanicu iz Vukovara. Malo je poznato i zaboravilo se da je u tim teškim vremenima imao potrebu reagirati i kao intelektualac te da je uputio dva otvorena pisma: francuskom predsjedniku Françoisu Mitterrandu i generalu JNA Veljku Kadijeviću. Dobro se sjećam kako smo mi studenti, akademske godine 1990/91, čitali na oglasnoj ploči Muzičke akademije pismo izrezano iz dnevnog tiska i otkrivali još jedan skriveni sloj našega strogog profesora, koji tako žustro i tako oštro poziva na red neke „velike“ ljude, kreatore mučne stvarnosti i gospodare rata.

U pismu Veljku Kadijeviću, nakon što je apelirao na njegovu postojeću ili možda nepostojeću savjest, u postskriptumu navodi: „Nakon isteka povijesti, nakon rasplinuća galaksija iznurenih lutanjem kroz beskraj, kada se zagonetna pustolovina ljudskog roda u svemiru svede na šaku zvjezdane prašine, božanski dodir ozarit će čestice mučenika i moje Hrvatske kao konačno obličje dokučenog smisla.“

Glazbena posveta ratnoj hrvatskoj stvarnosti

U tim su godinama nastale neke od njegovih najpotresnijih, možda i najboljih skladbi, jer Ruben Radica nije rezonirao samo s glazbenom prošlošću nego i s duhom vremena. Njegov veliki Prazor, misterij u deset slika na stihove Jure Kaštelana, u kojemu je središnja tema žrtva, gotovo da zloslutno 1990. predviđa velika hrvatska stradanja. Skladba Skrušeno, dvanaest harmonijskih izraza korala Herzlich tut mich verlangen, glazbena je posveta vukovarskom križu. Njegova grandiozna XIII. ura, vizija majke nacije s križem iz Matoševih stihova, isprepleće se sa srednjovjekovnom tužaljkom Stabat Mater, da bi se kroz skladateljev jezik sublimirala u nešto što je samo Ruben Radica mogao proćutjeti, u pojam hrvatske žalosne majke, ili kako ju je skladatelj nazvao, Mater Dolorosa Croatica.

Tako se oni radikalni vrhunci na njegovu skladateljskom putu ne iskazuju samo u strukturnoj kompleksnosti nego i u velikim emocionalnim koncentracijama.

Teško je bilo nakon toga govoriti o nekoj mirnoj putanji, ona se zapravo u njegovu skladanju nikada nije ni dogodila. Glazbene ideje koje je realizirao u prvom desetljeću 21. stoljeća podjednako su kompleksne kao i one prethodne. Zanimljivo je kako je imao potrebu posvetiti te skladbe svojim prijateljima, istaknutim glazbenicima: Vladimiru Krpanu, Evi Sedak, Pavlu Dešpalju, Pavici Gvozdić, Natku Devčiću, kao i osobi kojoj se cijeloga života ustrajno divio: Ivanu Pavlu II. u skladbi Litaniae sanctorum pro Papa Ioanne Paulo.

Onkrajnosne ekspresije

Sjećam se i trenutka u 2011. godini kada mi je pokazao novotiskanu partituru i kada je jednostavno rekao: „Ovo je kraj!“ Teško je bilo razmišljati o završetku, pogotovo zbog neobična naslova skladbe, koji je opet samo Ruben Radica mogao osmisliti: Onkrajnosne ekspresije. Kako nakon takva naslova staviti točku? Možda radije tri točke…

Skladateljski luk Rubena Radice obuhvaća godine od 1953. do 2010, kada je promišljenom i čvrstom odlukom zaključio da je njegov skladateljski put završen, da nije više kadar na nekadašnji se način posvećivati glazbi, a nije znao stvari raditi polovično. Nakon toga, u godinama koje su uslijedile, izgledalo je kao da se postupno gasi, jer od onoga trenutka kad više nije imao istinski razlog bavljenja glazbom, kao da je nestalo i ono stvarno ishodište njegova bića.

Na sam dan njegove smrti, 28. srpnja 2021, kada smo u obitelji sa zebnjom iščekivali tužnu vijest o smrti oca i nona, u prvotnoj zbunjenosti i žalosti, pojavila se neobična zraka svjetlosti, jedna vrlo neobična spoznaja. U novinskoj rubrici Na današnji dan pisalo je: „Na današnji dan umro je Johann Sebastian Bach.“ Činilo se kao da se u tom trenutku i posljednja kockica složila u mozaiku njegova života, jer ništa nije bilo prirodnije od pomisli da je naš Ruben umro na isti dan kad umire i Bach i da će od sada zauvijek biti počašćen i tim velikim datumom. U istom je trenutku ta spoznaja postala još manje neobičnom, a istodobno još više fascinantnom jer je nakon 142 godine postalo razvidno zašto je zapravo Josip Hatze „morao“ biti rođen upravo na Bachov dan rođenja, 21. ožujka i prvi dan proljeća! U glazbenom Splitu, u kojemu dobri Hatzeov duh još lebdi i bdije nad glazbenicima, taj se dan već desetljećima obilježava, gotovo kao rođendan glazbe (što i jest na svaki način) i dan glazbene škole koja nosi Hatzeovo ime. Nije li se tek sada ispunio smisao i tog dobro nam poznata datuma?! Luk koji se spustio nad životom Rubena Radice nije samo luk njegova 90-godišnjeg života, nego je luk koji obuhvaća preklopljene živote djeda i unuka te povezuje početak prvoga (1879) i kraj drugoga (2021).

Spirala vječnosti

Nisu li ti lukovi samo dijelovi one spirale vječnosti koja se iz naše vremenske širi u nedokučivu bezvremensku dimenziju i može li se ikada više posumnjati da dva skladatelja čine neraskidiv kontinuitet, a da je nebeska intervencija samo puka slučajnost? Kakvo ništavno značenje imaju sve nepravde i poteškoće života, kad se, evo, Providnost na kraju pobrine da se plemenita imena na ovakav način uklešu u kamen vječnosti!

Jasan je to pokazatelj da hrvatska glazba i hrvatska kultura, i u najburnijem vremenu, zapravo u svakom vremenu, može osigurati opstojnost svog duha i svog kontinuiteta, jer znao je veliki Matoš zašto je spjevao onaj znameniti stih: I dok je srca, bit će i Kroacije!

Dragi Rubene, neka Ti svijetli nebesko svjetlo i neka Ti je vječna slava i hvala!