Glagoljaške početnice, izniman spomenik hrvatske kulture

U sklopu ciklusa Večeri obljetnica Odjela za hrvatsko glagoljaštvo 18. listopada održano je predavanje akademika Stjepana Damjanovića Najstarije hrvatske početnice u povodu 495. obljetnice prve hrvatske tiskane početnice. Predavanje je slušalo mnoštvo ljubitelja glagoljice i hrvatske kulture, a prednjačili su mladi iz nekoliko zagrebačkih srednjih škola. U uvodnom dijelu predavanja akademik je predstavio ozračje u kojem su stvarali hrvatski glagoljaši te se pritom osvrnuo na zajedničke zapadnoeuropske vrijednosti kršćanskih naroda, istaknuvši da ih ponajprije baštinimo od benediktinaca, reda koji je njegovao kulturu na latinskome jeziku. Istaknuo je da je nekada bilo 250 benediktinskih samostana na hrvatskom jugu, a na sjeveru šezdeset, a prepoznavši vrijednost glagoljaške kulture na hrvatskome prostoru, taj je red dao golem doprinos njezinu širenju i očuvanju (primjerice izradom Baščanske ploče) odmaknuvši se tako od usmjerenosti na latinski jezik. Govoreći o pravilima benediktinskoga reda (u hrvatskom prijevodu Regula svetog Benedikta, iz 14. stoljeća), akademik je istaknuo da su prvi prijevodi originala bili na aramejskom, hrvatskom i anglosaksonskom jeziku. Posebno se osvrnuo na to da je čitanje imalo važnu ulogu te istaknuo da su redovnici prije svakog obroka nešto pročitali. Božju riječ nije čitao bilo tko, već redovnik koji je bio određen za taj tjedan, uz uvjet da zna lijepo čitati, a čitalo se u potpunoj tišini.

Prva stranica najstarije tiskane hrvatske početnice

Središnji je dio predavanja bio posvećen trima najstarijim tiskanim hrvatskim početnicama. Premda nisu sačuvane rukopisne glagoljske početnice, zasigurno ih je bilo te se iz njih učilo u seoskim kaptolima i gradskim katedralnim školama. U rukopisnim glagoljičnim tekstovima nalaze se upute o učenju slova za početnike, primjerice u neliturgijskom staroglagoljskom Petrisovu zborniku (1468) u kojem se nalazi poglavlje Istlmačenja azbukovanja (Azbučno tumačenje). To je poglavlje prepisano iz starije matice, što je dokaz, kako je istaknuo akademik, da su postojali stariji bukvari koji su bili koncipirani tako da imaju dvojaku svrhu, odnosno da služe učenju čitanja i pisanja te za vjersku pouku. Prva cjelovito sačuvana hrvatska tiskana početnica, kojoj je ime nepoznato, tiskana je 1527. u tiskari Andrije Torresanija, glasovitoga talijanskog tiskara. Jedan originalni primjerak čuva se od 2007. u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu, a na njezinim je stranicama dostupan i u digitalnom obliku. Najljepša je među starim hrvatskim početnicama, a njezin tiskar, Andrija Torresani, smatrao je da je glagoljica pismo koje je izumio sveti Jeronim te mu je objavljivanjem početnice odao počast. Nije poznato tko ju je priredio, ali jasno je da je bio s hrvatskih glagoljaških prostora. Akademik se osvrnuo i na drugu hrvatsku glagoljsku početnicu, koja je tiskana 1530, a poznata je pod nazivima Kožičićev bukvar, Kožičićeva početnica i Kožičićev psaltir. Otisnuta je u riječkoj tiskari Šimuna Kožičića Benje. Treća hrvatska početnica, glagoljična Tabla za dicu, otisnuta je u protestantskoj tiskari u Urachu 1561, a godinu poslije otisnuta je i ćirilična početnica (u objema je kao mjesto tiskanja naveden Tübingen, budući da se kao mjesto tiska uvijek navodio najbliži sveučilišni grad). Protestanti su nastojali pomoći svima koji su željeli naučiti čitati i pisati, stoga je ta početnica bila dragocjen doprinos opismenjavanju hrvatskoga naroda u 16. stoljeću. Na kraju izlaganja akademik Damjanović je istaknuo: „Tri najstarije hrvatske početnice izniman su spomenik hrvatske kulture a ono što ih međusobno snažno veže jest i ćirilometodska tradicija, stajalište slavenskoga prvoučitelja Konstantina, svetog Ćirila, da se čovjek Bogu i čovjek čovjeku najprirodnije i najprisnije obraća na materinskom jeziku.“ U razgovoru s publikom koji je uslijedio akademik je, između ostaloga, naglasio da nije važno kako se drugi narodi odnose prema našoj baštini i kulturi, već je važno kako se mi sami prema njima odnosimo, počevši od toga kako se i što poučava u školama. Istaknuo je da je dovoljno učenicima dati najvažnije informacije o hrvatskoj glagoljaškoj baštini, a da ih se pritom ne opterećuje s previše podataka.

Mladi su naša budućnost, a u budućnost treba ulagati, kao što su i naši preci glagoljaši nesebično i požrtvovno obrazovali brojne mlade, omogućivši tako opstojnost hrvatskome jeziku, kulturi i narodu.