Epistolarna rekonstrukcija izgubljenog vremena

-

Pisma Ireni: rekonstrukcija izgubljenog vremena iz arhiva I. V. iznimno je zanimljiva knjiga. Priređivačica knjige, uz Nives Tomašević, Sandra Križić Roban u opširnom predgovoru iznosi motivaciju za bavljenje tom temom. S jedne strane riječ je o obiteljskoj priči, o vlastitoj potrazi za odgovorima i stvaranju cjeline identiteta, a s druge, one književno važnije, o dovršetku procesa koji je započela sama autorica Irena Vrkljan, koja je kronološki posložila i obilježila sama ta pisma, posebno pisma koje joj je pisao slikar Miljenko Stančić od 1955. do 1970. Ireni su pisali i Diana i Zlatko Bourek, Marko Ristić, Ljubiša Jocić, Bela i Miroslav Krleža, Gabrijel Stupica, Vlado Kristl, Stanko Lasić i Ivan Picelj. Pisma koja su pisali ugledni umjetnici i znanstvenici itekako doprinose tomu da se rekonstruira bogato umjetničko razdoblje od ranih pedesetih nadalje. Ta pisma pružaju nam ne samo uvid u elemente privatne prepiske, koja bi za šire čitateljstvo bila manje zanimljiva, već nam govore o odnosu svijeta i domovine, tradicije i suvremenosti, o umjetničkom stvaranju i recepciji, o tržištu i umjetnosti, ali prije svega o unutrašnjim svjetovima važnih likovnih i književnih autora.

Izd. Naklada Ljevak, Zagreb, 2022.

Ogoljivanje vlastitog života

Sandra Križić Roban posebno naglašava zanimljivost Stančićevih pisama, jer korespodencija s Irenom Vrkljan „jedan je od rijetkih slikarevih ventila, iz kojih se ponekad doslovno prašilo od strastvenih iskaza umjetnika duboko zakopana u prostorima lokalne nemoći“. Irena Vrkljan i sama je željela prirediti ta pisma jer su ona govorila o borbi umjetnika protiv siromaštva, o gorčini, snazi, o namjeri da se ne prestane s tim „pravim crnim slikama“, to je metonimija za umjetnički vrijedne slike, za razliku od slika koje je slikar morao stvarati kako bi prehranio obitelj, suprugu Melitu, koja je također autorica nekih pisama, i sina. Treba napomenuti kako je prvo Stančićevo pismo Ireni sačuvano u arhivi Irene Vrkljan datirano 18. srpnja 1955, no nije uvršteno u knjigu željom umjetnikova sina, a ni sama autorica nije željela da ton tog pisma obilježi početak knjige. I doista, kada se čitaju Stančićeva pisma, može se osjetiti impulzivnost i intimno obraćanje prijateljici od koje traži mišljenje o slikama. Pisma su puna igara riječi, grafičkih inovacija, persuazije i hipertrofije pa se ponekad čini da je slikaru „previše samog sebe“, govore i o odnosu blizine i daljine, susretima i odgodama, o knjigama koje od Irene naručuje iz Berlina. Pisma puna iskrenih emocija, svojevrsni zapisi s ruba, ogoljavanje vlastitog života, bez mistifikacije. Može se osjetiti i nelagoda koju ta žestina izaziva kod Irene jer Stančić navodi da autoricu „plaše pisma bezrazložno“, a to je istaknula i Sandra Križić Roban. Stančić naziva Irenu i preosjetljivom, no on istovremeno traži potporu, bilježeći zajedničke uspomene. U korespodenciju je uključen i Irenin muž Benno, oni već tada žive u Berlinu i ta refleksija života u bijelom svijetu posebno je važna dimenzija ovih pisama

O poeziji, nostalgiji, teškoći objavljivanja, malograđanštini…

Poseban su dodatak knjizi ilustracije kao dio pisma, pa se ona ponekad čine kao intermedijalnima, povezivanje vizualnog i pisanog. Iz pisama koje su joj pisali Diana i Zlatko Bourek saznajemo također o prijateljstvu, crtežima, druženjima, kazališnim predstavama, a nalazimo i prvu Bourekovu pjesmu. Posebno su zanimljive Bourekove duhovite ilustracije koje nalikuju stripu. Zanimljivo je i da se u korespondenciju sa srpskim književnikom Markom Ristićem uključuje supruga, koja dopisuje rukom. Riječ je o Ševi Ristić: to se ime pojavljuje u literaturi o nadrealizmu, premda nije njezino službeno ime. U pismima se spominju i melankolični pasaži o žalosnom vremenu „u kome nema dragih prijatelja“, u knjizi su skenovi čestitki koje govore o afektivnom aspektu odnosa, Morgensteinovi stihovi itd. Nadahnuta su i pisma srpskog novinara, pjesnika, nadrealista Ljubiše Jocića, koji također pokazuje veliko poštovanje prema Ireni nazivajući je „čudesnom zemljom“. Riječ je o pohvalnom diskursu koji slavi prijateljstvo, prije svega. I ponovo se spominje umjetnikova supruga te zajednička očaranost Irenom. Pisma su to o poeziji, nostalgiji, čežnji, teškoći objavljivanja, malograđanštini. U knjizi nalazimo i razglednice i pisane poruke Bele Krleža u kojima se izražava naklonost te jedno Krležino pismo, poslovno, u vezi s nekim prijevodom. Svakako treba izdvojiti i pisma Stanka Lasića, koji izražava veliko poštovanje prema Ireninu književnom rada: „Vaša djela koja su mi uvijek otkrivala tajne koje sam u sebi skrivao, u kojima sam nalazio riječi i misli koje bih volio da sam ih sam napisao.“ Posebno ističe djelo Dora, ove jeseni: „Vjerujem da nikada neću zaboraviti sliku Dore, u listopadu, u svakoj kuhinji.“

Irena Vrkljan / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Vlado Kristl, ushićen Ireninom pjesmom, piše dio pisma na njemačkom jeziku, o odnosu diktature i slobode, o izgnanstvu i pobratimstvu umjetnika. Pisma Antuna Šoljana datirana su na sam početak Domovinskog rata, pa autor piše pomalo s nelagodom: „Malo me je sram da se u ova ratna vremena bavim literaturom, ali kad drugo ne znam, a previše sam kljakav za pušku.“ Šoljan piše i o političkim člancima koje je tad pisao, o posjetu Berlinu, kada je bio Irenin gost, o nagradama, novim rukopisima itd. Pisma su obojena prisnošću i sjetom. Na kraju, pisma prizivaju neko davno vrijeme kada su razgovori s inozemstvom bili skupi, kada se nije telefoniralo i kad nisu postojale društvene mreže. Govore o povezanosti umjetnika, o teškoj borbi svakog od njih za vlastitu egzistenciju, ali i o međusobnom pomaganju. Govore i o tome kako izgledaju neispeglani zapisi, puni strasti, otkrivaju što se zbiva iza kulisa umjetničkog života.

Vječnost važnosti pisama

Sandra Križić Roban, povjesničarka umjetnosti koja je za ovu temu vezana i obiteljski, pažljivo je odabrala pisma, ističe kako je riječ o kuriranom izboru koji govori prje svega o književnom i umjetničkom životu te o recepciji Irenina djela. Treba napmenuti i kako ništa od obiteljske korespodencije između Irene i njezinih sestara nije sačuvano. Irena je ta pisma uništila, kao i većinu obiteljskih fotografija. Naizgled čudno, no možda je na ovom mjestu potrebno prisjetiti se Franza Kafke, strastvenog pisca pisama, koji se okrenuo njihovoj negaciji, čak i fizičkoj, jer počeo ih je trgati. Naime, komunikacija pismima pretvara se u svoju suprotnost, sve ono što je bilo prednost sada se pokazuje kao mana. U pismu Mileni Kafka piše: „Ali pisati pisma znači ogoljivati se pred duhovima, što oni jedva čekaju. Napisani poljupci ne stižu na svoja mjesta, nego ih na putu ispiju duhovi. Zahvaljujući toj obilatoj hrani, oni se nevjerojatno razmnožavaju ... Duhovi neće poskapati od gladi, ali mi ćemo propasti.“ I to možda jest smisao tog odmaka. Da se sačuva bit, da se izbjegne iznevjeravanje, ali unatoč svemu, važnost pisama ne nestaje. Zato ih je Irena i sačuvala. Pisma svojih prijatelja u čijim je stanovima kao podstanarka živjela i svih onih drugih s kojima se družila, i koji se dive ženi koja su usudila izaći iz tobože skladna Heimata, umjetnici koja se okreće životu, odlazi u Berlin, što znači novu bol, ali i spremnost da se reže svila djetinjstva, da se rade pomaci kad jezik biva domovina tamo gdje stojimo. Stoga je ova knjiga Pisma Ireni ujedno nagovor da se posvetimo čitanju i novim interpretacijama iznimnog djela Irene Vrkljan. Jer kako nam poručuje, treba izaći iz vremenitosti i otkriti neko drugo vrijeme, drugi život, i onaj unutrašnji sat, da se možemo kretati raznim vremenitostima. Kao uostalom i junakinje Ireninih autobiografskih knjiga.