Domovinska i iseljenička književnost kao dva plućna krila zdravog organizma

Položaj hrvatskih književnika u državama u kojima žive, veze s matičnom hrvatskom kulturom i književnošću, odnos Hrvatske prema njima i izgledi za budućnost te predstavljanje brojnih djela nastalih na svim kontinentima bili su glavne teme 4. svjetskog festivala hrvatske književnosti (SFHK), koji je od 15. do 17. studenoga održan u Zagrebu i Svetom Križu Začretju uz sudjelovanje više od trideset književnika i znanstvenika, od kojih je najveći broj nastanjen izvan Republike Hrvatske, bilo da su pripadnici narodnih manjina, iseljenici ili Hrvati u BiH. Festival, u organizaciji Hrvatske zaklade, uz suorganizatore Maticu hrvatsku, Hrvatsku maticu iseljenika i Društvo hrvatskih književnika, u čijim je prostorima i održan festivalski program, i ove je godine bio posvećen Danu sjećanja na žrtve Vukovara i Škabrnje u Domovinskom ratu.

Sudionici 4. Svjetskog festivala hrvatske književnosti / Snimio Dario Juka

Svečano otvaranje 4. SFHK-a održano je u Matici hrvatskoj, a prisustvovali su mu državni tajnik Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan RH Zvonko Milas, predsjednik Hrvatske matice iseljenika Mijo Marić, predsjednik DHK-a Zlatko Krilić i u svojstvu domaćina i suorganizatora predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran. U ime organizatora nazočne je pozdravio ravnatelj Hrvatske kulturne zaklade Stjepan Šešelj ističući uvjerenost u iznimnu uspješnost festivala i doprinos još boljoj povezanosti iseljene i domovinske Hrvatske jer su oni nepresušni bazen dobrih književnih djela koja moraju biti sastavnicom cjelokupnoga nacionalnog književnog opusa.

Povezanošću nadoknađena malobrojnost

Pozdravljajući nazočne Miro Gavran izrazio je zadovoljstvo što se festival održava u tjednu sjećanja na žrtve Vukovara i na sve hrvatske branitelje koji su stvarali hrvatsku državu, kao i u okviru godine Matičine velike obljetnice osnutka. „Nadam se da ćemo na ovom festivalu još jednom osvijestiti činjenicu koliko su nam važni književnici, Hrvati koji stvaraju na drugim jezicima izvan RH“, rekao je Gavran poručivši da su im vrata Matice hrvatske uvijek otvorena.

Zlatko Krilić u pozdravnom je govoru istaknuo važnost što ju za Hrvatsku imaju kolege iz drugih zemalja, posebno prisutni 90-ih godina, kada Hrvatska još nije bila priznata, a ako i jest, onda su se uz nju vezivale razne predrasude. „A naši književnici u inozemstvu upravo su to demantirali jer književnike može imati samo narod koji ima svoju povijest, kulturu, koji ima izgrađen književni jezik“, rekao je dodajući da svi naši pisci izvan RH rade na kroatizaciji svijeta.

Zvonko Milas podsjetio je da Državni ured za Hrvate izvan RH već godinama osmišljava i provodi projekte sa svrhom održavanja i očuvanja hrvatskoga nacionalnog identiteta, a posebno se to odnosi na očuvanje hrvatskog jezika i kulture. „Književnost je stožerni čimbenik svake kulture i najzaslužnija je što imamo spoznaju o svojoj sadašnjosti i prošlosti, a mnoga književna djela nastala izvan RH itekakav su dobitak“, rekao je Milas. Mijo Marić pak istaknuo je da je festival „hrvatsko bogatstvo jer povezanošću diljem svijeta nadoknađujemo malobrojnost. Svojim djelima naši književnici izvan Hrvatske probude u nama one emocije za koje smo mislili da i ne postoje i to je neka vrsta zrcaljenja.“

Važnost očuvanja nasljedne ili baštinske kulture

Radni dio festivala otvorio je Đuro Vidmarović podsjetivši na književnika Jurja Lončarevića i njegov esej iz 1968. o „dvama plućnim krilima hrvatske književnosti“, zbog kojeg je u Subotici osuđen na dvije godine zatvora. „Zahvaljujući književnicima hrvatskog podrijetla hrvatski jezik imao je veći uspjeh u inozemstvu negoli u bivšoj državi i trebamo prihvatiti činjenicu o književnosti dviju domovina, a pravi primjer za to je Franz Kafka, koji je živio u Češkoj, a pisao na njemačkom. Trebamo osvijestiti činjenicu da se ne zbiva sve u Zagrebu, već na čitavom prostoru na kojem Hrvati žive. Neka dva plućna krila skladno dišu, a onda će i organizam biti stabilan“, poručio je Vidmarović.

Prva je govorila Julienne Eden Bušić ocijenivši da Hrvatska malo ulaže u prevođenje hrvatskih djela te ističući da imamo daleko više prevoditelja s engleskog na hrvatski negoli obrnuto. „I kad sami pisci uspiju tiskati prijevod na engleski jezik, država te hvalevrijedne knjige zahvaljujući kojima se stranci mogu upoznati s hrvatskom poviješću i kulturom ne otkupljuje. Primjerice, knjiga Uskrsla lica Vukovara otkupljena je u svega 16 primjeraka“, navela je.

Književnik Vladimir Goss istaknuo je da bi hrvatsko-američki pisac bio umjetnik riječi koji živi u američkom prostoru, a u sebi nosi hrvatski duh. „U SAD-u postoje tri vrste dijaspore – oni koji su amerikanizirani, ali nisu zaboravili jezik, tzv. stara dijaspora, politički migranti koji vode stare bitke, dok su njihova djeca potpuno integrirana, i najnoviji, visokoobrazovani stručnjaci koji, ako su pisci, pripadaju u svjetske apatride.“

Drago Šaravanja u Australiju je emigrirao 1960, da bi se u Hrvatsku vratio nakon 42 godine. Govorio je o prvim hrvatskim doseljenicima oko 1800, koji su iako uglavnom nepismeni tiskali svoje novine te već nakon 80 godina stvorili i svoje pisce, a jedan od najvećih je Ivan Skračić Bodul, prvi kojem je knjiga prevedena na engleski jezik. I Šaravanja je autor dvanaest knjiga, među kojima i u Australiji nagrađivane Hrvati sa snježnih planina.

Sveučilišni profesor Luka Budak 37 je godina predavao u Centru hrvatskih studija Sveučilišta Macquarie, a na skupu je istaknuo da je svojevrsna renesansa za tamošnju hrvatsku zajednicu nastala 70-ih godina odvajanjem hrvatskog od srpskog jezika, a pravi zaokret nastao je s neovisnošću Hrvatske. „Danas se javlja novi val književnika koji pišu o dolasku svojih baka i djedova, što se može nazvati nasljednom kulturom ili svojevrsnom heritage-književnošću“, rekao je.

******

Nagrada DHK-a Lucijan Kordić za 2022. uručena Josipu Novakoviću

U okviru 4. SFHK-a ovogodišnja nagrada DHK-a Lucijan Kordić uručena je američko-hrvatskom književniku Josipu Novakoviću za knjigu priča Truplo puno meda, koju je u Hrvatskoj 2021. objavila Matica hrvatska. „Novaković je jedan od naših najvažnijih suvremenih iseljeničkih pisaca, a knjiga izvornog naslova Honey in the Carcase objavljena mu je u SAD-u 2019.“, rekao je član prosudbenog povjerenstva za dodjelu nagrade Đuro Vidmarović. Knjiga obuhvaća šesnaest priča, a među njima se svakako ističe prva po kojoj je i dobila naziv. U njoj autor isprepleće ratnu temu s doživljajima čovjeka koji se tijekom bombardiranja sela u kojem živi bavi čuvanjem svojih pčela. Zahvaljujući na nagradi Novaković je istaknuo da ga je za knjigu nadahnula sudbina muža njegove sestre, koje je rat sustigao u Mirkovcima, gdje su doživjeli strahote bombardiranja, ranjavanja, no unatoč svemu njegov se šogor sve vrijeme brinuo o svojim pčelama.

******

Darko Juka govorio je o radu hrvatskih književnika i pisaca u BiH, naglasivši da se glas onih koji sudjeluju u stvaralaštvu gotovo i ne čuje, a ako uz to nastupaju s nacionalnog i državotvornog aspekta, situacija se pogoršava. „Uz to, i činjenicu da nas je brojčano sve manje, odnosno svega petnaest posto u BiH, naša je stvarnost da smo zgnječeni od bošnjačko-muslimanskog unitarizma i ‘interesne srpske empatije’. Ono što nas drži jest njegovanje našeg hrvatskog identiteta kroz jezik, književnost, kulturu, tradiciju i vjeru i stoga Hrvatska službenim kanalima mora zatražiti beskompromisno poštivanje hrvatskog jezika kao autohtonog i jednog od jezika EU-a na globalnoj razini“, istaknuo je i nedopustivim ocijenio da se na katedrama u SAD-u i Kanadi iz administrativnih razloga jezik BiH, Crne Gore, Srbije i Hrvatske svodi na jedan zajednički jezik. „Iako je u BiH hrvatski jezik zaštićen Ustavom, nema ga u medijima, a strane protektorske organizacije na svojim mrežnim stranicama nude samo dva jezika, engleski i tzv. jezik BHS, odnosno jezik na razini srpsko-hrvatskog, s kojim smo valjda raskrstili 90-ih“, rekao je Juka.

Očuvanje hrvatskog jezika
kao osnovni cilj

Pjesnik Adrijan Vuksanović iz Crne Gore, ujedno predsjednik Hrvatske građanske inicijative, političke platforme koja zastupa hrvatsku nacionalnu manjinu u toj državi, istaknuo je da je festival mjesto zajedništva. „To je nama emocionalna poveznica s domovinom, s našim književnicima, ali i ljudima koji predstavljaju politički život RH koji vodi računa o Hrvatima u Crnoj Gori, a što je nama u ovom trenutku i uvijek je bilo od posebne važnosti.“

Zvonimir Deković istaknuo je da je Hrvatsko nacionalno vijeće u Crnoj Gori do sada tiskalo 54 knjige. Također je dodao da je tijekom Festivala spomenuto više od tristo hrvatskih pisaca i pjesnika i onih koji se izražavaju putem pisane riječi, a koji žive ili su živjeli i stvarali diljem svijeta. Stoga se i logično nametnuo zaključak. „Hrvati, ma gdje živjeli, pridonose sveopćoj hrvatskoj kulturi i na tom putu moramo ustrajati i tražiti veću potporu kako bi naše zajedništvo moglo biti još snažnije i vidljivije i brana onima koji ga žele razgraditi“, poručio je.

Posljednjeg dana Festivala, u Svetom Križu Začretju, donesen je zaključak o upućivanju priopćenja Vladi RH i Ministarstvu kulture i medija kojim bi se upozorilo na sve veću krizu identiteta s kojom se susreću hrvatske zajednice diljem svijeta te zatražila potpora očuvanju hrvatskog jezika kao snažna integracijskog sredstva iseljene i domovinske Hrvatske s posebnim naglaskom na očuvanje hrvatskog jezika u BiH.