Brutalnost međuljudskih odnosa

Izrečena su obećanja poput pada mrtvih stabala usred šume – vrijedna i važna tek ako im netko može posvjedočiti, o njihovu postojanju i odjeku pronijeti glas. U suprotnom su gotovo bezvrijedna, truo plod napora onoga tko obećanje traži i s namjerom izrečena laž, olako prevaljena preko usana koje obećavaju. Ali kršćanin nikada ne gazi svoju riječ, zar ne? Tim se uvjerenjem, više no mistificirajućom deifikacijom očinske figure, vodi trinaestogodišnja Amor kad, pri samom uvodu u narativ, šćućurena u kutu majčine sobe, čuje kako otac ženi na samrtnoj postelji obećava da će na njihovu crnu sluškinju Salome prenijeti pravo vlasništva nad trošnim kućerkom u dnu njihova imanja, njezinim domom. Obnevidio od tuge i uvjeren kako u prostoriji stoji sam, Manie Swart, sa sigurnošću u njihov prazan eho, riječi olako otpušta u svijet.

Izd. Lumen, 2022, s engleskoga prevela Ana Josić

I nije slučajno što južnoafrički pisac Damon Galgut (1963) u potku svojeg devetog romana Obećanje upisuje pitanje o važnosti održanja vlastite riječi, kao i slijeđenja pravila moralnog načina života – egzistencijalna tjeskobnost protagonista zajednička je svim njegovim dosadašnjim romanesknim, kao i ponekom dramskom ostvarenju. Njihove su bitke raznovrsne; sa samima sobom, svojim obiteljima, zamršenim političkim situacijama zemalja u kojima se zatječu (mahom je riječ o autorovoj rodnoj Južnoafričkoj Republici), s religijom ili izostankom religijskih osjećaja. Mračne su to i turobne pripovijesti razorne iskrenosti, a bravuroznost kojom Damon Galgut zasijeca u najintimnija stanja ljudskog duha kako bi ih potom isprepleo s neuralgičnim točkama društva već mu je u naponu spisateljske moći osigurala mjesto u literarnom Panteonu suvremenika, status potvrđen lani kad je, kao tek treći pisac iz svoje zemlje, ovjenčan Bookerom.

Teško je roman od niti 250 stranica ne odveć gusto otisnuta teksta nazvati obiteljskom sagom, takva bi vrsta zahtijevala voluminoznost, no koncentriran i u svojoj sažetosti detaljan, Galgut s lakoćom ispisuje obiteljsku odiseju cijepajući nešto više od tri desetljeća na četiri razmjerno duga poglavlja – razdoblja odumiranja obitelji čije vezivno tkivo, kao pod kletvom, trune pod teretom neispunjena obećanja. Majčin se život, u naponu snage, prekida bolešću. Za njom, nakon biblijskog ugriza zmije, odlazi otac, stariju sestru odnosi (tuđe?) koristoljublje, dok naposljetku ne ostanu samo najstarije dijete, u očima očeve obitelji vječna „pogreška“ Anton, i najmlađa Amor, dijete pristiglo u dom već ispražnjen od eponimne emocije, uz još jedno prazno mjesto u naslovu poglavlja. Tajnovitosti, naravno, nema jer potrebno je samo okrenuti posljednju stranicu i upoznati se s naslovima poglavlja, no praćenje poretka bez reda Galgutu je važno na dvjema razinama. Ponajprije, brat uz oca jedini može donijeti važnu odluku o pravu vlasništva i skidanju svojevrsna uroka, dok na društvenoj razini samo postojanje neispunjenog obećanja zrcali promjenu društvenog konteksta. Jer narativ u kojem crnci polažu prava na nešto, reći će stariji pripadnici obitelji Swat, tih je dana zarazio cijelu zemlju.

A dani se nižu od druge polovice osamdesetih godina, točnije 1986, pa do 2018, i prate posljednje trzaje apartheida i novo razdoblje koje, unatoč tomu što „crnci slobodno hodaju“ pa „grad izgleda gotovo kao afrički“ ne donosi pluralnost boja ni očekivanu slobodu. Metaforički, stoji u upisima bolje upoznatih sa stanjem u Južnoafričkoj Republici, naslovno obećanje i predstavlja ono što su ga bijeli stanovnici države dali crnima, o prijenosu moći. Nije to jedina simbolika u romanu – svaka osobna smrt korelira s umiranjem zajednice. Kad umire majka, bolest odnosi i segment po segment truloga društva koje, kad i otac, podliježe teretu iskušenja, a sa sestrom dijeli pohlepom izazvanu smrtonosnu nesigurnost. U posljednjem činu dolazi do samouništenja, kojem kao nasljeđe, ipak, dolazi toliko željeno rasterećenje i sloboda.

Je li tako lako otplatiti dug i mogu li se četiri smrti nazvati malom cijenom, moralistička su pitanja kakvima se Damon Galgut u svojem pisanju ne bavi. Umjesto toga nastoji izgraditi uvjerljive likove pa čitatelj unatoč dugom vremenskom rasponu, vraćajući se kroz pripovijest, u svakoj fazi razvoja može prepoznati zasade budućih karaktera, onoga što tek imaju postati. Jednako mu je tako važno, vrlo suptilnim usmjeravanjem, u zemlji opterećenoj prošlošću ukazati na važnost naslijeđenog; sin čija se pleća od rođenja savijaju pod teretom „pogreške“ promašit će život, djevojka nazvana „ljubavlju“ širit će milosrđe, a crni će mladić, obilježenim onim „što su mu radili“ vjerovati da i sam ima pravo na isto.

U smislu borbe s prošlošću, iako prostorno dalek, kontekst romana blizak je hrvatskoj čitateljskoj publici. Ostaju, ipak, mnoge kontekstualne nedoumice pa treba zahvaliti urednici Miroslavi Vučić i prevoditeljici Ani Josić na pomno odrađenu poslu približavanja neupućenijem čitatelju. Bešavnim prijevodom virtuozno je prenesena i Galgutova vještina da mijenja pripovjedne perspektive, briše granicu između sebe i čitatelja, od rečenica gradi tunele za potpuno čitateljsko sjedinjenje s tekstom. Naposljetku, u romanu lišenu aktivističkog, ali i patetičnog, autor ustraje samo na beskompromisnoj brutalnosti međuljudskih odnosa pa, odbijajući slijediti zadane obrasce, niti u posljednjim trenucima protagonistima ne nudi oprost. Samo još jednu porciju međusobnog zamjeranja, jedinog prešutnog a sveprisutnog obećanja na kojem počivaju zemlje poput Južnoafričke Republike. A vjerojatno i gotovo svaka obitelj u ovoj našoj ljudskoj zajednici.