Zvona dviju katedrala

Na hrvatsku proznu scenu Stijepo Mijović Kočan (1940) stupio je početkom ovog stoljeća, u poznijoj životnoj dobi, kad je već bio etabliran pjesnik, s mnoštvom poetskih zbirki i tridesetak godina pjesničkog staža. U prozi se najprije javio knjigom putopisa Sic transit… u Kini i drugdje (2002), potom romanom za mlade Kučak s Prevlake (2004); slijedili su romani Jane Perkanova (2010) i Mariuchi i Kukuriko (2015; oba pod pseudonimom Ana Bako), a onda su objavljeni Sin otac sin (2015), Lorko i Roko (2018) te Čoek zlatnije ruka (2018). Novost u proznu dionicu njegova opusa donosi knjiga Zvona s Kaptolona – zbirka novinskih priča i novela.

Izd. Stimirio, Zagreb, 2021.

Riječ je o knjizi u koju je autor uvrstio trideset tekstova („zapravo istinitih samoživotopisnih zgoda i kratkih pripovijesti“), dobrim dijelom prvi put objavljenih u Večernjem listu, a motivima često vezanih uz njegov autofikcijski roman Sin otac sin i biografsko-memoarsko ostvarenje Čoek zlatnije ruka, posvećeno ocu: priče Sonet u kutiji, Teci Savo, Čitačica novina, Gade!, Priča o bijelom kruhu, Sin i snaha u kratkom posjetu, Tatina sandolina… Naslov knjizi dala je uvodna priča Zvona s Kaptolona (sintagma koja simbolizira zvonjavu sa zagrebačkog Kaptola, izravna posudba od sjajnog pjesnika religijskog nadahnuća Ivana Goluba). Pisac smatra da je to za knjigu nosiva pripovijest, koja govori o teškom razočaranju protagonista priče don Ive, jer „razbija iluziju o nama Hrvatima kao o uvijek domoljubnim i poštenim ljudima, što nije dobro, ali je, žalibože, istinito.“ Priča možda sugerira da je posrijedi religiozna tematika, ali se radi, dodaje pripovjedač/autor, o „istinitoj zgodi iz vremena Domovinskog rata“. Dum Ivo imao je uređenu kuću ponad Gruža, na crti razgraničenja, i bio je siguran da neprijatelj tuda neće proći jer su u njoj bili „hrvatski dečki“. Ali kad je nakon rata došao vidjeti kuću, „nema niđe ničega! Ni funjestre, ni ormara, ni stolca, ni posteje, ni komonćina… ni anci škojke od zahoda! Ni anke utičnice! Čak ni vodova od struje u zidovima, i nju su iskubili! Ma ne četnici! Oni nikad u nju nisu uljegli. Nego ovi naši, sad. Zato je moja kuća ponosa – kuća srama!“

Izd. OMH u Sisku, Sisak, 2021.

Kočan je otvoren prema različitim pojavama u svijetu koji nas okružuje. Njegove priče ne ograničava vrijeme jer osim u sadašnjost zadiru i duboko u prošlo stoljeće, niti ih sputava prostor jer se zbivaju u različitim dijelovima Hrvatske od Međimurja i Zagreba do Splita i Konavala; ne steže ih ni tematsko polje jer istražuju ljubav i mržnju, licemjerje i beskrupuloznost, dječje strahove i osjetljivost, bespomoćnost starosti, političko nasilje i presvlačenje košulja, obiteljsku disfunkcionalnost, seciraju bolesnu ambicioznost, kameleonske karaktere i moralnu bijedu. U najuspjelijim pričama autor pronalazi i miksa pripovjedne tehnike i stilske postupke kojima vodi čitatelja prema efektima što ih želi postići – u Ludom Joeu osjećaj mučnine zbog ostavljanja mačka sasvim izvjesnoj lošoj sudbini, u priči Vrata u hodnik osjećaj apsurda koji generira opći kaos u bolničkom sustavu za vrijeme pandemije, a u „priči ceste“ Dinamo – Hajduk 1:1 efekt grube ironije na krvavoj navijačkoj pozadini.

Na kraju prilično opsežne (270 str.) zbirke priča Panova katedrala stoji štura bilješka o njezinoj autorici iz koje doznajemo da je Petra Sigur rođena 1977. u Sisku, da je diplomirala komparativnu književnost, filozofiju i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu te da je zaposlena u Narodnoj knjižnici i čitaonici Vlado Gotovac u Sisku. Kaže se još da objavljuje književnu kritiku, priče i pjesme u časopisima i da je 2018. objavila zbirku priča Pozadinsko zračenje. Drugi izvor otkriva pak da se Petra Sigur već više godina aktivno bavi planinarenjem, što vjerojatno objašnjava tematsku kompaktnost njezine nove knjige. Jer svih pet uvrštenih tekstova – dvije kraće priče (Migranti i Svatko se spašava kako zna) i tri dulje pripovijetke (Zašto se penjati na planinu, Pet sati i Crvena) – blisko se veže uz temu planina i planinarenja, integrirajući i promišljajući, naravno, i mnoštvo drugih aspekata svakodnevice suvremenog života.

Logično je odmah se zapitati zašto se penjati na planinu. Kao što se pita naslov prve priče u knjizi. Što ljudi očekuju od pentranja uzbrdo, nerijetko uz fizičke napore koji nadmašuju njihove mogućnosti? Odgovori koje daje pripovjedačica mogu se naći u svakom tekstu, i na više mjesta: „voljela bih se nakratko oljuštiti od svojih uloga, zaboraviti ova dva dana na životna uvjetovanja, želim ostati stranac u ovoj grupi međusobno nepoznatih dosega“; „pobjeći od gradske rutine, napornih ljudi i vlastite lijenosti“; „Otresti se društvenih pravila, licemjernog morala i stvoriti atmosferu javno i privatno pogodnu za ponovno dosezanje ekstaze slobode“; vikendaško bježanje od rutine „pomaže [mi] riješiti nagomilane stresove, zarobljenost kućom i zaredale tjeskobe“.

Eto, ukratko, doznali smo zašto se Petra Sigur penje na planine. To baš i nije neko veliko otkriće, ali je veliko otkriće njezino literarno umijeće kojim oblikuje taj svoj svijet, osobito u pripovijetkama Pet sati i Crvena. „Gusta“, promišljena, psihološki uvjerljiva proza s izazovnim, napetim atmosferama. Zanimljivo i obećava.