Živa oda beskrajnom poetskom talentu

Tin (ime Augustin prestao je koristiti 1921, otkad se potpisuje isključivo kraće, Tin) Ujević preminuo je 12. studenoga davne 1955. Djelomično za života, a osobito nakon smrti, njegova se poezija, nešto manje prijevodi i eseji (posljednje osobito nepravedno) urezala u kanon. Istovremeno Tinova boemska pojava, slika čovjeka koji u gostionicama i kavanama nesebično prosipa literarni i polemički talent, ali je i uvijek spreman na žučnu polemiku, okamenila se u najširim predodžbama. Goran Matović, glumac i voditelj Umjetničke organizacije Teatar poezije, još od 1976. posvećen je njegovanju takve uspomene na Tina Ujevića, godinama je izvodeći s Arsenom Dedićem. Nedavno je Matović (premijera je bila 7. listopada, ovaj se osvrt odnosi na izvedbu održanu na Ujevićevu godišnjicu, 12. studenog), obnovio predstavu naslovljenu San i ludilo u suradnji s glazbenicom Sarom Renar i Anicom Tomić, koja je potpisana kao umjetnička savjetnica. San i ludilo izvode se u Polukružnoj dvorani Teatra &TD, a oblikovani su, očekivano i prikladno, kao „trojstvo gradiva i osebujne montaže poznatih i manje poznatih pjesama, zatim Ujevićeve aforistične pjesničke proze i odabranih mjesta njegove ispovjedne esejistike“, kako autori sami navode u programskom letku,.

Matović je na sceni donio Tina koji govori aktualno i bolno zasijeca u sadašnjost / Snimio Luka DUBROJA

Na sceni su tek klavir, elektronika te dva stolca. U biti nepostojeća scenografija signalizira kako je San i ludilo sastavljeno od riječi i glazbe, uz tek pokoju, ilustrativno odabranu (pokretnu) sliku. Predstave posvećene nekoj osobi i sastavljene od njezinih tekstova, komemorativne ili ne, dramaturški su zahtjevan teren, osobito kada ti tekstovi nisu izvorno pisani za pozornicu. Lako se i brzo pretvaraju u zamorne recitale i patetikom opterećena događanja koja u publici izazivaju, često iz pijeteta zatomljen, osjećaj zamora i nelagode. Matović na sceni preuzima Ujevićevu personu, ali ne isključivo, već s odmakom upravo u trenucima koji bi trebali biti najviše biografski. S prepoznatljivim šeširom, Tin je nekako mitološki, a ne biografski. Pojava, a ne lik, jedinstvo sa stihovima i poetskom prozom umjesto nizanja sličica. Stalno u nemiru, Matović šeće scenom, ulazi u publiku, čas žustro izgovara stihove, eda bi se već u sljedećem trenutku smirio, zaustavio, gotovo rezignirano zastao nad upravo izgovorenim. Istovremeno, Sara Renar prati ga glazbom, pretapajući uz pomoć elektronike odjeke Tinovih riječi koje je Matović izgovorio, podcrtavajući gusto tkanje poetskih slika svojevrsnom jekom značenja. Nema u Snu i ludilu zamorna nizanja recitacija – glazbeni broj – ponovno recitacija – ponovno glazba. U zamjenu se nudi prožimanje, glazba kao odjek, paralelizam, polifonija osjećaja kakva pršti iz Ujevićevih riječi, tako osobnih, a istodobno tako univerzalnih. Marko Mijatović uspješno je oblikovao svjetlo, koje na uglavnom praznoj pozornici i u kolažnoj kompoziciji ima važnu ulogu naglašavanja atmosfere. Videoprojekcije prikazuju Ujevićeve portrete, njegovu poetsku prozu Džungla, stranice beogradskog lista Politika od 18. studenog 1925, kada je Ujević kao besposličar protjeran iz grada, što Matović popratnim komentarom vješto opisuje. Osobit je i trenutak pretapanja glazbi Arsena Dedića na projekciji i Sare Renar na sceni, čime se odaje počast kontinuitetu Sna i ludila.

Kontinuitet i vječna aktualnost, san koji lako postaje ludilo, a ludilo se vraća u san – riječi Tina Ujevića ne trebaju ni nasilne aktualizacije ni sjetne komemoracije. Matović i Renarova na sceni su donijeli Tina koji govori aktualno i bolno zasijeca u sadašnjost, ne objašnjava, već prosipa svoj beskrajni poetski talent u nizu vjernih paradoksa. Umjesto komemorativnog cvijeća, aranžmana izvana lijepa, a iznutra zamorna niza pjesama, San i ludilo nude Tinovu poeziju oživljenu i duhovnu, kakva zaista i jest.