U Pragu sam se družio s Hrabalom i Kunderom, a u Parizu preživljavao kao maler

 -

„Nadam se da me neće zadržati na groblju“, rekao je Ludwig Bauer potkraj prošlog mjeseca prije odavanja počasti Ksaveru Šandoru Gjalskom na grobu, netom prije nego što mu je DHK u Zaboku dodijelilo književnu nagradu nazvanu po tom piscu. Bauer gleda na svijet s blagim humorom, redovito na vlastiti račun, pa je tako sa srdačnim smijehom prihvatio igru riječi akademskog slikara Tonija Franovića, koji je nas dvojicu, kad nas je jednom zatekao zajedno, nazvao Beck’n’Bauer, spojivši nas u prezime slavnoga minhenskog nogometaša Franza.

Ludwig Bauer (Sisak, 1941) hrvatski je književnik, urednik i prevoditelj, koji ponosno čuva i elaborira i svoj njemački identitet. Od kraja 80-ih intenzivnije stvara te otada svake godine objavi barem jednu knjigu, mahom novopovijesne romane, ali i angažiranu fantastiku i tekstove za djecu, a mnoga su od tih djela i prevedena. Objavljivao je i prijevode s češkoga, danskog, engleskog, njemačkog, ruskog i slovačkog jezika, za što je 2010. dobio i najveću slovačku državnu nagradu, Hviezdoslavovu cenu. Ovogodišnja nagrada Gjalski, dakle, samo je najnovije priznanje u blistavu nizu.

Snimio Anto Magzan / FRAKTURA

Koliko je tvoj rodni grad povezan s tvojom sklonošću autobiografskom, koja tu i tamo, zamaskirano, izroni u tvojim knjigama?

To što sam rođen u Sisku utjecalo je na mnoge stvari o kojima sam pisao. Nerijetko se govori o autobiografskom karakteru mojih djela, ali to nije baš sasvim jednostavna ni pravolinijska stvar, a posebno ne u odnosu na Sisak. U Sisku sam živio kratko, sedam godina nakon Drugoga svjetskog rata. Zatim se obitelj odselila u Makarsku, a vratili smo se opet nakon sedam godina. Sljedećih sedam godina stanovao sam u Sisku Predgrađu, a u grad sam odlazio autobusom u školu. Ipak, Siska ima u mojim romanima mnogo više nego što bi se moglo zaključiti iz relativne kratkoće i određene dislociranosti moga sisačkog domicila.

Je li Gradec, koji se javlja u tvojim romanima, zapravo zamaskirani Sisak?

Gradec nije identičan Sisku, ali je mnoge karakteristike odande posudio. Gotovo svaki autor proze svoju fikciju gradi i koristeći se vlastitim životnim iskustvom, svojim znanjem, istraživanjima i proučavanjima. Boravio sam u Sisku usvojim formativnim godinama, koje su istodobno bile povijesno dramatične. Kada sam pošao u prvi razred, morao sam se suočiti s tim da je dotadašnji vrhovni ideološki svetac Drug Staljin pogrešno informiran o stavovima Druga Tita. Njegova slika morala je otići iz razreda. Drugi moj boravak na sisačkom području bio je povezan sa Željezarom Sisak, velikim industrijskim kombinatom gdje su se mnoge društvene promjene mogle doživjeti dinamičnije nego drugdje. Mogla se uočiti vrijednost međunacionalnog povezivanja, razumijevanja i toleriranja, ali i to da spasonosna forma bratstva i jedinstva skriva mnogo suprotnosti. U malom tvorničkom naselju moglo se vidjeti kako dobroćudna i ljubazna gospođa, a zapravo drugarica, zaviruje susjedima u prozore da vidi tko priprema kolače za Božić. Štošta od toga što sam doživljavao u Sisku i oko njega bilo je poticaj i građa za književnu obradu.

Ti si atipičan hrvatski pisac i po tome što si ujedno njemački autor. Odakle Baueri u Sisku?

Moj pradjed Ludwig, odnosno Lajoš Bauer, pripadao je onoj skupini doseljenika niz Dunav, poslije označenih kao podunavski Švabe, od kojih se dio zaustavio u Mađarskoj. Sudjelovao je u Kossuthovoj buni i po kazni bio prognan u Hrvatsku. Donedavno je na ušću Odre u Kupu stajala drvena kuća koju je on sagradio. Moj djed nosio je isto ime, prvo u obliku Ludwig i Lajoš, zatim Lujo, a školovao se za graditelja u Grazu. Sin iz prvog braka školovao se za austrijskog časnika u Bečkom Novom Mjestu. Moj otac bio je najmlađe djedovo dijete nakon što se kao udovac ponovno oženio. U tom drugom braku rodile su se dvije kćeri i dva sina. Djed je na njih prenio njemački jezik i poštovanje prema kulturi njemačkog jezika. Istodobno bio je hrvatski patriot, uvjereni radićevac. Sve je to prenio i na sljedeću generaciju Bauera pa sam čak i ja kao djetence dobivao pouku iz njemačkog prije hrvatskog.

Kao da u ovoj kronologiji Bauera prepoznajemo poticaj za tvoj prvi roman o sudbini Nijemaca u Hrvatskoj, Kratka kronika porodice Weber. Jesi li bio svjestan, dok si ga pisao, da si otkrio svoju veliku temu?

Dok sam pisao Kratku kroniku, sve sam više otkrivao da je sudbina Nijemaca i Austrijanaca ovdje vrlo inspirativna i intrigantna. Jedna od neposrednih reakcija na moj roman bilo je i utemeljenje već tradicionalnih simpozija Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu. U tome sam sudjelovao od početka jer sam shvatio da se otkrivanjem istine treba suprotstaviti i duboko ukorijenjenoj germanofobiji, ali i nekom profašističkom revizionizmu. Zainteresirale su me stvarne i hipotetske sudbine Nijemaca na našim prostorima pa su ljudi njemačkog podrijetla postali i likovi niza mojih romana. Bio sam opterećen i time što je moj otac otišao u partizane, a ondje stradao jer je imao njemačko prezime i podrijetlo. Dio pripadnosti njemačkoj kulturi za sve Bauere, od djeda nadalje, bio je imperativ borbe protiv nacizma. Dakle, imao sam vrlo dramatičan i zapravo bolan poticaj. Ali bilo je i drukčijih.

Ti si se toj temi stalno vraćao, ali ne iz neke etničke nostalgije, nego da otvoriš bolne povijesne i političke rane. Kako je to prolazilo kod kritike?

Doprinosom Nijemaca i Austrijanaca hrvatskoj kulturi posebno se bavim u romanu Zavičaj, zaborav, a tamo je i najviše prostora posvećeno nepravednom progonu nevinih Nijemaca ili njihovih nasljednika u poraću Drugoga svjetskog rata. Iako je ovdje riječ o zločinu lijevog režima, u jednom je kritičkom pregledu moj roman označen kao ljevičarenje. Ipak je nagrađen i regionalnom nagradom Meša Selimović, nagradom DHK-a Fran Galović i nagradom Kiklop. Junak romana Patnje Antonije Brabec također je Nijemac s vrlo slikovitom sudbinom. I u mom romanu Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat, koji je prvi hrvatski roman o Domovinskom ratu, junak je podrijetlom Nijemac. U romanu Biserje za Karolinu, u kojem se opisuje preobrazba zle komunistesse u nacionalističku kraljicu i opet je jedan od dvoje glavnih likova pjesnik njemačkog podrijetla – Boris Bruckner. I u najnovijem romanu Dvostruki život Eve Braun susrećemo podunavskog Švabu, zemunskog Nijemca Petra Brauna. U stvarnosti je postojala takva skupina ljevičara koju je jugoslavenska policija registrirala pa su preko toga pali u šake nacističkih okupatora. Braun vjeruje u svoje nekadašnje ideale, u poštenje i socijalnu pravdu, ali već sljedeća generacija te ideale oportunistički proklamira i – zlorabi.

Ima autora koji se rano jave pa kasnije zamuknu, a ti što dalje, to pišeš više i bolje. Možda zato što si kasni početnik?

Točno je da sam na sasvim ozbiljan način u književnost ušao kasno. To nije bilo zbog nedoumica oko toga trebam li biti pisac. To sam oduvijek znao. Ali prethodno sam htio o književnosti što više naučiti. Nakon diplome potreba za učenjem odvela me u Bratislavu. Logično, diplomirao sam slavistiku. U Bratislavi sam prvo bio na nekoj kratkoj razmjeni preko JAZU, a onda sam napisao nekoliko tekstova o južnoslavenskim literaturama i tako zaradio za još nekoliko studijskih boravaka. Uz ostalo, napisao sam bio i prvi pregled makedonske književnosti objavljen u Slovačkoj. Usput sam naučio i slovački.

Tvoj odlazak u Pariz podsjeća na Borisa Brucknera iz romana Biserje za Karolinu. Tako je bilo loše?

Da, rusistika na Sorbonni dramatično me razočarala. Živio sam gotovo kao klošar jer nisam mogao dobiti stalan posao, a povremeni su donosili crkavicu. Bio bi to kakav maleraj ili čišćenje uredskih prostorija. Upala pluća otjerala me neočekivano u Zagreb. Morao sam se švercati u vlaku, iza deka u vagonu s ležajevima. Nakon toga došao je neizbježan vojni rok. Mislim da se nikada u životu nisam blesavije osjećao.

Kako to da se nisi odlučio za akademsku karijeru?

Poslije sam kratko vrijeme radio u Zagrebu kao srednjoškolski profesor, a onda dobio stipendiju za Prag. Poslijediplomski studij, na kojemu sam mogao raditi što god sam htio. Studirao sam češku književnost, proučavao strukturalizam. Povremeno sam ponešto prevodio, najčešće stihove za zagrebačke književne časopise. To su mi dobro plaćali. Dobio sam i status slobodnog umjetnika. Neko vrijeme razmišljao sam i o akademskoj karijeri. U Zagrebu su mi nudili da dođem osnovati slovakistiku. Počeo sam pisati disertaciju koja se pokazala nepogodnom za obranu. Književnost protiv politike u danom kontekstu bio je vrlo naivan izbor. Nisam bio pametniji ni u drugom pokušaju. Zapravo sam shvatio da me akademska karijera ne zanima dovoljno da bih prihvatio ustupke koji bi mi stajali na putu. Tada sam objavio i prvu pripovijetku u okviru Politikina natječaja za kratku priču i dobio nagradu.

Prag se pokazao krucijalnim i u privatnom životu, zar ne?

U Prag je kao kulturni ataše stigla moja pametna i draga kolegica i dopisna ljubav. Društveni običaji nalagali su da se vjenčamo. Svojoj supruzi bio sam koristan i u poslu jer sam već poznavao mnoge ugledne književnike, od Hrabala i Kundere do budućega nobelovca Seiferta, kao i druge umjetnike. Činilo se da je profesija prevoditelja, što sam sve učestalije bio, vrlo kompatibilna s pozivom diplomatkinje. Velikim dijelom zaista je i bila, ali s obzirom na lošu organiziranost jugoslavenske diplomacije, nužno sam bio i šofer, majordomus, batler. Apsurdno je bilo da bi njezina plaća, kada bi se mijenjala po službenom tečaju, pokrivala samo petinu troškova života. Sitni honorari iz Zagreba pretvoreni u dojčmarke bili su dovoljni da se u bečkoj mjenjačnici kupi više nego dovoljno kruna za život. Dakle, bio sam i crnoburzijanac.

Onamo si došao neposredno nakon sovjetske okupacije…

Već u Pragu počeo sam uređivati i priređivati različita izdanja, beletristiku, enciklopedijske knjige, atlase, a bio sam čak i glavni urednik izdavačke kuće koja je upravo tada naglo procvala. Sve je neprilike kompenziralo intenzivno druženje s češkim umjetnicima, kojima je pod sovjetskom okupacijom iz 1968. bilo nužno diskretno rame za plakanje, kao i ventil za poruke koje su mogle otići u slobodniji svijet. O tome sam poslije pisao u autobiografskom romanu Toranj kiselih jabuka.

Kako to da si baš u Londonu postao dječji pisac?

Poslije diplomatskog Praga uslijedio je diplomatski London. Tada sam već učestalije pisao prozu za djecu, ponajprije na nagovor Zvonimira Baloga, ali i dodatno potaknut sinčićem koji nam se rodio u Zagrebu. Bajku Tri medvjeda i gitara, koja će poslije postati jedan od najčešće objavljivanih naslova u samostalnoj Hrvatskoj, smislio sam u Londonu pokraj sinova krevetića. U Londonu sam radio i kao nastavnik na Jugoslavenskoj dopunskoj školi, a tamo sam bio i kada mi je objavljena prva knjiga Parnjača Colombina, koja je dobila nagradu Grigor Vitez.

Meni je otkriće da si pisao i krimiće. Otkud to?

Nakon povratka u Zagreb prodao sam stančić u Trnskom, podigao zajam i počeo graditi kuću, na selu, pod Okićem. U Zagrebu se rodila i naša krasna kći. Tada je trebalo prihvaćati svaki posao koji se mogao dobiti. Valjda sam i dijelom pod tim pritiskom objavio dva kriminalistička romana, prvo Trag u travi a zatim Trik. Tadašnje su naklade od 30.000 primjeraka danas nezamislive. Kuća je rasla teško i sporo, kći mnogo uspješnije i brže. Kada je dorasla za vrtić, prodao sam svoju omiljenu vespu i za taj novac kupili smo kofere s kojima smo stigli u Washington. I ondje sam radio na dopunskoj školi, upoznavao pisce, upoznao se s praksom škole kreativnog pisanja, ali sam tamo napisao i roman Kratka kronika porodice Weber, veći dio romana Biserje za Karolinu i dovršavao roman Dokaz da je Zemlja okrugla. Na putu je bio i dječji roman sastavljen od priča Poliglot i pas.

Kako su dočekali u domovini tvoj roman o Nijemcima?

Kad smo se ponovno našli u Zagrebu, rukopis romana Kratka kronika porodice Weber neslužbeno je označen kao antikomunistički i nitko ga nije htio objaviti u Zagrebu. U prilog mu nije išlo što je u tim dramatičnim vremenima kraja 80-ih tekst bio označen i kao antinacionalistički pa je knjiga izašla u Sarajevu, gdje je i nagrađena 1991. kao roman godine.

Kako si spojio posao vozača i pisca za vrijeme rata?

U vrijeme agresije na Hrvatsku radio sam kao šofer UNPROFOR-a, a tamo sam unaprijeđen i u scenarista UNTV. To iskustvo poslužilo je kao inspiracija za roman Šoferi. Suprugu sam posljednji put pratio na dužnost u Beč, gdje sam napisao roman Partitura za čarobnu frulu. Na sajmu Buch Wien govorilo se o njemu kao o najbečkijem romanu novog vremena. Dva puta objavljen je na njemačkom. U Beču sam bio napisao i roman Don Juanova velika ljubav i mali balkanski rat na engleskom jeziku. Jezično je sve bilo korektno, ali nisam bio zadovoljan. Preveo sam roman na hrvatski, prestilizirao i objavio na početku stoljeća u Zagrebu.

Može li se reći da se život u diplomatskom miljeu pokazao korisnim?

U spoznajnom smislu svakako. Naučio sam i dobro engleski. Ali u svemu drugome nije bilo ni jednostavno ni lako. Nisam imao smisla za tu vrstu života, susrete, domjenke. Doslovce sam patio. Ali činilo se da pružam podršku obitelji. Sve se to ne isplati. U inozemstvu se stalno ispočetka kućiš. Kupuješ sve od prve plahte i žlice. Na kraju se vraćaš siromašniji nego što si bio otišao. A u kući skupiš četiri flajšmašine s raznih dijelova svijeta, pet-šest neispravnih ekspresnih lonaca. Bio sam u tom vremenu sagradio veliku kuću, golemu, ali ni takva nije dovoljna da smjestiš tisuće i tisuće knjiga na raznim jezicima. Kada je supruga imenovana za veleposlanicu u Danskoj, a djeca su već krenula svojim putem, ostao sam u Hrvatskoj. Shvatio sam da mi je okruženje hrvatskog jezika ona sredina bez koje se kao pisac ne osjećam potpuno.

Koga bi od suvremenika uključio u svoje književno društvo?

Niz pisaca pružao mi je veliku potporu. Na početku to je bilo u Sarajevu, Lovrenović, Jergović i drugi, ali poslije su moje knjige prodirale u Hrvatsku i mnogi su me kritičari hvalili. Od pisaca posebno je Tonko Maroević cijenio moj rad. Ali više od svih, od prvoga mog objavljenog retka i u povodu svake knjige, podršku mi je pružao Stijepo Mijović Kočan. Kočan je autor velikoga pjesničkog opusa, a posljednjih godina i niza uspješnih romana. Velik dio njegova književnog rada posvećen je kritikama. O svakoj mojoj knjizi napisao je pohvalnu, argumentiranu i slojevitu interpretaciju. Poslije se pojavila i Lidija Dujić, prva bauerologinja, kako ju je nazvao Tonko Maroević, sa svojim blistavim esejima i znanstvenim tekstovima.

Imaš li kakav cilj kao pisac?

Svakako. Velikim dijelom usmjeren sam na traženje istine o povijesti, prvenstveno u svojim novopovijesnim romanima. Ali tu istinu istražujem i gradim i u onim romanima koji su prividno udaljeni od toga tematskog okvira. Dakle, i u Karuselu, i u Seroquelu, i u Muškarcu u žutom kaputu, i u parodijskoj Reprizi, i u kataloški pogrešno svrstanu romanu Prevođenje lirske poezije. Nastojim da taj ambiciozni cilj ne dolazi u koliziju s trima mojim osnovnim načelima: dobra knjiga mora pružiti zadovoljstvo čitanja, mora nuditi spoznajno bogaćenje i trebala bi biti inspirativna.

Tu razgovor mora stati, jer više nema novinskog prostora. Beck’n’Bauer se moraju rastati, ali ne zadugo, nadam se.

 - - -

Ludwig Bauer autor je prvog romana o Domovinskom ratu, Velika Don Juanova ljubav i mali balkanski rat, koji je bio popraćen vrlo povoljnim kritičarskim reakcijama. Njegov roman Partitura za čarobnu frulu ušao je u selekciju koju je godine 2007. neovisna komisija Ministarstva kulture RH uvrstila u izbor deset hrvatskih knjiga i autora za predstavljanje u inozemstvu – u društvu Desnice, Krleže, Marinkovića, Jergovića, Fabrija i drugih pisaca. Roman Zapisi i vremena Nikice Slavića tematizirao je Goli otok, u čemu je također Bauer pionir. Roman Zavičaj, zaborav, koji je 2011. dobio više nagrada, posvećen je progonu Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata, a bio je i povod studiji o germansko-slavenskim odnosima u Bauerovim romanima objavljenoj u uglednom časopisu Germanoslavica. Bauer se u zadnje vrijeme posvetio novom području – niže zanimljive distopije: Seroquel 2015, Muškarac u žutom kaputu 2018. i Repriza 2020. No političko nije nikakva novost u njegovu opusu, spomenimo samo roman Biserje za Karolinu, napisan 1989, a objavljen 1990, u kojem je predvidio da će nacionalizam naslijediti komunističku ideologiju. (Boris Beck)