Svjetionici hrvatske kulture, znanosti i prosvjete

Razvoj hrvatske kulture u posljednja gotovo dva stoljeća ne može se razmatrati bez razmatranja povijesti Matice hrvatske, koja je od samih početaka bila ključna ustanova za očuvanje hrvatskoga identiteta, posebno njegovih temeljnih sastavnica – hrvatskoga jezika i književnosti. U tom su razdoblju predstavnici Matičina rada i programa u javnosti bili njezini predsjednici te su percepcija Matice i njezin ugled u narodu uvelike ovisili o njihovu znanju, umijeću i karakteru. Stoga je uz izložbu Matičine matice, koja je bila postavljena na Strossmayerovu trgu od 16. do 22. listopada, u sklopu obilježavanja 180. obljetnice održan i znanstveni skup o predsjednicima Matice hrvatske. O njihovu doprinosu hrvatskoj kulturi i znanosti kroz djelovanje u Matici hrvatskoj i o njihovim zaslugama govorili su ugledni znanstvenici 20. i 21. listopada u Palači Matice hrvatske. Skup je obuhvatio djelovanje 21 Matičina predsjednika (od njih ukupno 26) koji su na njezinu čelu bili od 1842. do 1996, od grofa Janka Draškovića do Vlade Gotovca. Na skupu su bili i živući bivši predsjednici Josip Bratulić, Stjepan Damjanović i Stipe Botica, kao i aktualni predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, koji je zajedno s potpredsjednikom Marijom Jarebom i otvorio simpozij. „U proteklih 180 godina izmijenilo se pet država u kojima su Hrvati živjeli, a Matica hrvatska opstala je i ostala svjetionikom hrvatske kulture, znanosti i prosvjete,“ rekao je na središnjoj proslavi predsjednik Miro Gavran, a njegove riječi na najbolji način sažimaju 180 godina Matičine djelatnosti.

Grof Janko Drašković, osnivač Matice ilirske na platnu Františeka Wiehla, oko 1845. / Snimio MIRKO CVJETKO

„Nauku i knjiženstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati“

„U hrvatskoj povijesti nema ustanove koja se s Maticom može uspoređivati po snazi pouzdanja u misiju kulture i nitko nije u hrvatskom narodu tako usrdno i tako uspješno kao Matica poticao i uzgajao sklonost, strast i ljubav prema knjizi“, rekao je u povodu 175. Matičine obljetnice tadašnji predsjednik Stjepan Damjanović pokazujući time da Matica i danas slijedi ciljeve koje je odredio njezin prvi predsjednik grof Janko Drašković rekavši: „Najpoglavitija svrha društva našega jest: nauku i knjiženstvo u našem narodnom jeziku rasprostranjivati i priliku mladeži našoj dati da se domorodno izobrazi.“ Izlaganje o osnivaču Matice ilirske održao je Željko Holjevac, istaknuvši da se širenje znanosti i kulture u narodu trebalo postići tiskanjem djela hrvatskih autora 16. i 17. stoljeća. Gospodarski i književni program Matice ilirske kao „žive akademije“ prvih godina Drašković je ostvarivao u zajedništvu sa zagrebačkom Čitaonicom kojom je upravljao zajedno s Ljudevitom Gajem, prvakom Hrvatskoga narodnoga preporoda. Europske revolucije i hrvatski pokret 1848. i 1849. privremeno su zaustavili rad Matice. Budući da je u sve habsburške zemlje uveden novi austrijski apsolutizam, zagrebačka Čitaonica u lipnju 1850. prestala je s radom. Matica ilirska nakon toga postala je samostalna ustanova i dobila je nova Pravila. Od 1847. Matica preuzima i tiskanje Vrazova književnokritičkoga časopisa Kolo.

Palača Matice hrvatske na Strossmayerovom trgu, arhivska fotografija Hrvatskoga povijesnog muzeja

Za vrijeme Ambroza Vraniczanyja, koji je bio na čelu Matice ilirske od 1851. do 1858, pokrenut je 1852. Neven (ur. Mirko Bogović), „beletristični list, kojim će osvajati mladež i žene, a s njima čitavu hrvatsku porodicu, da ne podlegne tudjini“. O Vraniczanyju govorila je Ana Biočić istaknuvši da je poticao tiskanje knjiga za obrazovanje naroda te širio ideje o suradnji sa srodnim kulturnim društvima na području Habsburške Monarhije.

 Agneza Szabo u izlaganju o Ivanu Mažuraniću govorila je o velikoj prisutnosti Matice u javnom životu Banske Hrvatske prilikom proslave sv. Ćirila i Metoda te obljetnice Nikole Šubića Zrinskoga. Mažuranićev mandat obilježila su i financijska pitanja te nakladnička problematika. Tijekom njegova predsjedanja, od 1868. do 1872, Matica se kratkotrajno ujedinila s Jugoslavenskom akademijom znanosti i umjetnosti. Plod tog ujedinjenja bilo je pokretanje Vienca 1869. koji će izrasti u središnji list hrvatske književnosti kulture i izlaziti svake subote punih 35 godina. Mažuranić je podnio ostavku na dužnost predsjednika kad je izabran za bana. Tijekom njegova mandata potpredsjednik Matice bio je Matija Mesić te je u predsjednikovoj odsutnosti vodio većinu poslova.

O Mesiću, koji je bio predsjednik Matice ilirske svega dvije godine (1872–1874), a ostavku na dužnost podnio nakon imenovanja na mjesto rektora zagrebačkog Sveučilišta, na skupu je govorila Tihana Luetić. Velikan hrvatske kulture i politike Ivan Kukuljević Sakcinski za predsjednika je izabran 1874. Iste je godine promijenjeno ime Matice ilirske u Matica hrvatska. Sakcinski je bio političar i književnik, jedan od utemeljitelja moderne povijesne znanosti i povijesti umjetnosti kao znanstvene discipline u Hrvatskoj. Pod njegovim vodstvom sagrađena je Matičina palača, a Matica je postala pokretač književnog i znanstvenog stvaralaštva u Hrvatskoj, izdavala je književna i znanstvena djela domaćih autora, ali i zanimljive prijevode svjetskih klasika i suvremenih autora. Uz to proveo je niz reformi sa svrhom povećanja broja članova, istaknula je u svojemu izlaganju Vlasta Švoger.

Izložba o predsjednicima Matice hrvatske / Snimio MIRKO CVJETKO

Intelektualno središte građanske Hrvatske

Nakon smrti Ivana Kukuljevića Sakcinskog 1889. za predsjednika je izabran Tadija Smičiklas, povjesničar i političar, jedan od inicijatora promjene imena iz Matice ilirske u Maticu hrvatsku, o kojemu je govorio Marko Vukičević. Smičiklas je nastavio Matičinu nakladničku djelatnost te je, uz tiskanje književnih i povijesnih djela, poticao objavljivanje naslova s područja tehničkih i prirodnih znanosti. Posebno se zalagao za to da Matica „dade knjigu prosvijetljenoj obitelji hrvatskoj, a to znači srednjem hrvatskom staležu“. Smičiklas je Maticu pretvarao u središte intelektualnog rada građanske Hrvatske. S Matičinom materijalnom i moralnom pomoći 17. ožujka 1900. osnovano je Društvo hrvatskih književnika. Time je Matičin odbor pod Smičiklasovim vodstvom udovoljio težnjama mlade generacije.

Prvi je predsjednik Društva hrvatskih književnika bio Ivan Trnski, koji je nakon što je Smičiklas 1901. odstupio, želeći prepustiti vodstvo Matice mlađim snagama, izabran za Matičina predsjednika. Njegovo predsjedanje Maticom trajalo nepunu godinu dana (od 21. srpnja 1901. do 8. svibnja 1902). Osim što je marljivo obavljao uobičajene poslove predsjednika, brinuo o nakladničkoj djelatnosti, napose o promidžbi i kakvoći Vienca, kojem je 1869. nadjenuo ime i napisao Pjesmu uz Vienac za prvi broj, naručio je izradbu portreta Matičinih predsjednika, a mislio je i na ambicioznije projekte – osnutak Matičine knjižare i tiskare. Pregled njegova djelovanja u Matici dala je na skupu Katica Čorkalo Jemrić. Nasljeđuje ga 1902. Gjuro Arnold, filozof, pjesnik i pedagog, koji je na čelu Matice bio do 1909. Njegov mandat obilježen je sukobom „starih“ i „mladih“ hrvatskih književnika, koji je okončan kompromisom – Matica je hrvatska „narodna institucija“ te će „izdavati beletrističke radove bez obzira na škole, ako samo inače odgovaraju umjetničkim zahtjevima“. U to je vrijeme, 1903, nakon 35 godina kontinuiranog izlaženja nažalost ugašen Vienac – središnji list hrvatske književnosti druge polovice 19. stoljeća koji će se u sljedećem razdoblju, do naših dana, obnavljati šest puta.

Simpozij je tematizirao djelovanje dvadeset jednog predsjednika, od Janka Draškovića do Vlade Gotovca

Kučera i popularizacija prirodnih znanosti

Tatjana Kren održala je izlaganje o Otonu Kučeri, utjecajnom znanstveniku, koji je u svojem mandatu (1909–1916) usmjerio Maticu prema popularizaciji prirodnih znanosti. U borbi hrvatskoga naroda za emancipaciju smatrao je da „Poučna knjiga Matičina, osobito na području prirodne nauke, u svezi s narodnom lijepom knjigom, davat će narodnoj vojsci i dalje u velikoj mjeri (…) jako oružje“. Kučera je bio i prvi upravitelj zvjezdarnice u Zagrebu i predsjednik Hrvatskoga prirodoslovnog društva. Na čelu Matice naslijedio ga je Krsto Pavletić, koji se u svom jednogodišnjem mandatu zalagao za tiskanje stručnih i znanstvenih izdanja, poticanje suradnje sa srodnim institucijama iz Češke, Slovenije i Srbije kako bi se hrvatskim čitateljima približila djela njihovih autora, ali i da bi se istovremeno djela hrvatskih autora približila čitateljima iz spomenutih zemalja. Izlagačica Tea Rogić Musa spomenula je i Pavletićevu neprihvaćenu ideju izrade Matičine enciklopedije, projekt za koji se tada smatralo da je „odveć ambiciozan“. Maja Vrkljan izlagala je o Franu Tućanu, mineralogu i petrografu koji je bio na čelu Matice 1918–1920. Istaknula je njegovu ideju prema kojoj Matica hrvatska nije bila samo književno nego i znanstveno društvo te je kroz Matičinu nakladu nastojao još više potaknuti popularizaciju znanosti.

Lukas, najdugovječniji predsjednik

O mandatu književnika Dragutina Domjanića (1921–1927) izlaganje je održao Vladimir Lončarević naglasivši da je njegovo predsjedanje obilježeno nastojanjem da Matica bude okupljalište hrvatske inteligencije, bez obzira na političke i druge razlike, radi zajedničkog kulturnog rada za narodno dobro. Bio je u tom pogledu zastupnik i branitelj Matičina hrvatstva u vremenu kada se u nekim utjecajnim krugovima hrvatske inteligencije prianjalo uz jugoslavenstvo ili mu se iz raznih razloga popuštalo ili podilazilo, stvorivši time uvjete za Matičin uzlet sljedećih godina, čuvajući je vjernom njezinoj izvornoj i temeljnoj zadaći – biti plodištem, žarištem i čuvaricom hrvatske kulture. Zaslužan je i za organizacijsku i programsku konsolidaciju. Nakon Domjanića filozof Albert Bazala obnašao je dužnost predsjednika svega jednu godinu, 1927. U međuratnom razdoblju rad predsjednika i uprave Matice obilježen je otporom prema pritiscima beogradskog režima.

Filip Lukas bio je Matičin predsjednik s najdužim mandatom (1928–1945). Za vrijeme njegova predsjedanja Maticom učinjen je veliki zamah na organizacijskom polju, što je postignuto osnivanjem brojnih Matičinih ogranaka diljem hrvatskih krajeva i snažnim razvojem Matičina izdavaštva. Osim organizacijskog širenja Matice i jačanja njezinih ustanova, te razvoja njezina znanstvenog i kulturnog rada, Lukas se djelovanjem u Matici, kroz snažno afirmiranje hrvatskoga identiteta, suprotstavljao pritiscima beogradskog režima, točnije politici „agresivne jugoslavizacije“.

Predsjednici Matice hrvatske od 1996. do danas na skupu: Miro Gavran, Stjepan Damjanović, Josip Bratulić i Stipe Botica / Snimio MIRKO CVJETKO

Božidar Petrač održao je izlaganja o književnicima Mihovilu Nikoliću, prvom predsjedniku Matice nakon Drugoga svjetskog rata (1945–1949), i o Gustavu Krklecu, koji ga je naslijedio i bio predsjednik do 1954. Pjesnik Mihovil Nikolić bio je izrazito etičan i apolitičan te je stoga uspio ujediniti članstvo Matice, istaknuo je Petrač. Književnik Gustav Krklec bio je živopisan lik te je za razliku od Mihovila Nikolića bio izrazito aktivan na dužnosti predsjednika, uložio je silnu energiju u osiguravanje financija te pokretanje različitih projekata. Prema Krklecu Matica hrvatska bila je „pronositelj kulture“ i „bogata košnica koja proširuje duhovne horizonte“. U svojim se govorima, koristeći se tada modernom političkom terminologijom, duhovito osvrtao na aktualne događaje, primjerice „čudovišnu paljbu Informbiroa“. Kao odgovor Matice na tršćansku krizu, Krklec je izjavio da Matica priprema zbornik o Rijeci i Zadru kao odgovor na „jadnu blefersku politiku oko Trsta“. Također je iznio ideju da bi skupština Matice „kao javna manifestacija kulturnog života trebala izraziti javno gnušanje nad kampanjom koju (…) vode protiv Jugoslavije.“ Treba napomenuti da su se svi Matičini predsjednici nakon 1945. susreli s problemom prodaje knjiga. Naime, Matica je u svojim bibliotekama objavljivala sve veći broj naslova, dok se prodaja knjiga odvijala usporeno, zbog čega su skladišta bila popunjena.

U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje, svoj život. To je bilo mjesto njezina zadnjeg otpora iščezavanju, nestajanju iz povijesti: mjesto njenih bitaka dobivenih usred strašnih nacionalnih poraza, mjesto njenog dostojanstva, njenih pobuna, njenih hereza i proročanstava, rekao je 1971. Vlado Gotovac, koji će 1990. postati Matičinim predsjednikom u samostalnoj Hrvatskoj

Matica hrvatska u
Hrvatskom proljeću

Drugi dan skupa održano je pet izlaganja. Akademik Stjepan Damjanović govorio je o Jakši Ravliću, književnom i kulturnom povjesničaru. Mandat Jakše Ravlića obilježen je čestim isticanjem Matice u javnosti u povodu proslave 120. obljetnice, pokretanjem edicije Pet stoljeća hrvatske književnosti te suradnjom Matice hrvatske i Matice srpske na pravopisu i gramatici zasnovanim na Novosadskom dogovoru. Pokrenuto je osnivanje Nakladnog zavoda Matice hrvatske, ustanove koja je nakon sloma Hrvatskog proljeća i poslije zabrane Matice, od 1973. postala njezin supstitut. Svakako najvažniji događaj iz Ravlićeva mandata bio je nastanak Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika 1967.

Suzana Inić održala je izlaganje o Hrvoju Ivekoviću, kemičaru koji je na čelu Matice bio od 1968. do 1970. Iveković je Maticu smatrao mjestom gdje treba raspravljati o jeziku, a njegovo kratko predsjednikovanje obilježili su događaji oko Deklaracije. Nakon Ivekovića na čelo Matice dolazi jezikoslovac Ljudevit Jonke, o kojemu je govorio Krešimir Mićanović. Jonke je bio izrazito aktivan predsjednik, a smatra se da je njegova ključna uloga kada je u javnosti podupro pismo Petra Šegedina o odricanju od Novosadskog dogovora. Nakon sloma Hrvatskog proljeća Maticu hrvatsku vlasti su označile kao „žarište kontrarevolucije“ te je obustavljen njezin rad. Ljudevit Jonke obraćao se tijekom 70-ih godina političarima iz vrha Saveza komunista Hrvatske, primjerice Josipu Vrhovcu, kako bi se obnovio rad Matice hrvatske, no vlasti to nisu dopustile.

Izlaganje o Petru Šegedinu pripremili su Tomislav Branđolica i Cvijeta Pavlović. Književnik je Šegedin u djelima napisanima nakon Drugoga svjetskog rata „lomio socijalističke okove“ i propitivao odnos vlasti i ideologije. Za vlast je postao problematičan nakon što je 1971, u izdanju Matice hrvatske, objavio roman Svi smo mi odgovorni? te je bio primoran živjeti u egzilu. Bio je prvi predsjednik Matice hrvatske tijekom demokratskih promjena 1989/90, kad je obnovljen njezin rad. Njegov mandat, obilježen ponovnim ustrojavanjem Matice, trajao je svega pet mjeseci. Skup je zaključio Zorislav Lukić izlaganjem o Vladi Gotovcu, koji je za predsjednika izabran 8. prosinca 1990. i tu je dužnost obnašao do 1996. Već u prvim istupima kao predsjednik MH iskazao je temeljnu dvostrukost programa rada MH: poticanje kulturnog elitnog stvaralaštva i kulturno „prosvjetljenje“ hrvatskoga društva i naroda. Veliki odjek imali su njegovi govori na prosvjedima protiv srpske agresije na Republiku Hrvatsku, a njegova je posebna zasluga bila obnova Matičinih ogranaka. Gotovac je o ulozi kulture u presudnim događajima konstituiranja hrvatske državnosti kazao: „U doba najvećih nesreća Hrvatska je upravo preko kulture dokazivala svoje postojanje, svoj život. To je bilo mjesto njezina zadnjeg otpora iščezavanju, nestajanju iz povijesti: mjesto njenih bitaka dobivenih usred strašnih nacionalnih poraza, mjesto njenog dostojanstva, njenih pobuna, njenih hereza i proročanstava.“

Sudionici skupa iznijeli su niz novih spoznaja o radu Matičinih predsjednika, s naglaskom na ulogu Matičinih matica u formiranju i prepoznavanju hrvatske kulture, „neba čiju ljepotu skladaju i velika sunca i male zvijezde“, reći će jedan davnašnji Matičin predsjednik.