Sputavajuća nemoć zavisti

Kako u svojoj memoarskoj prozi sam zapisuje, jedno od prvih sjećanja pisca Miguela de Unamuna, rođena 1864. u Bilbau, opsada je i bombardiranje njegova rodnog grada. Jasno pamti, zapisao je, pogođenu susjedovu kuću i vatru čiji su ga plameni jezici umalo stajali života. Miguel de Unamuno je, dakle, rođen u sukobu, a njegovom će množinom biti oblikovani njegovi život, rad i filozofska misao.

Sukobom se, i to onim izvorno tragičnim, bavi i u jednom od svojih najpoznatijih djela, 1917. objavljenu Abelu Sanchezu, opsegom neveliku proznom tekstu za koji, kao i za ostala mu srodna djela, autor, ne bi li ih time razlikovao od novele i romana, rabi novotvorenicu nivola. Razlika, naravno, nije samo u formi nego i u sadržaju – kako će sam zapisati, „nisu romani (novelas) već streme održavanju određenog standarda (nivolas)“, a kritičari će poslije u njima, s izostankom psihološke karakterizacije likova oblikovanih tek odabranim, za narativnu liniju ključnim, osobinama i ustrajanju na potiskivanju vremenskog ili prostornog određenja, prepoznati raskid s romantičarskom tradicijom pisanja romana 19. stoljeća. Kad piše djelo izvorno podnaslovljeno povijest strasti, kao i klasične kratke priče Ludilo doktora Montarca i Novelu o Don Sandaliu, igraču šaha objedinjene u zbirku Abel Sanchez i druge proze što ju je, u vrlo promišljenu prijevodu Dore Jelačić Bužimski, objavila Matica hrvatska, Unamuno je već autor jasno oblikovana i snažno individualističkog stila; lišena fine estetike ili duboka refleksivnog razlaganja postupaka svojih protagonista, važnost pridaje razvoju ideje u službi koje su i sve narativne strukture kojima se u djelu koristi.

Izd. Matica hrvatska, 2022,
sa španjolskoga prevela Dora Jelačić Bužimski

Na prvo, ili površinsko čitanje, ideja upisana u Abela Sancheza vrlo je jednostavna, gotovo banalna i nije potrebno mnogo teološkog predznanja ili dubinskog zadiranja u kršćansku filozofiju da bi čitatelj osvijestio kako pripovijest izvire iz starozavjetne priče o prvom ubojici Kajinu i njegovu bratu Abelu. Uostalom, na jednom će mjestu u tekstu Kajin Lorda Byrona, u kojem su onodobni kritičari prepoznavali Sanchezova literarnog oca, biti i izrijekom spomenut, no priča o dvojici, ne braće već cjeloživotnih prijatelja, Abelu Sanchezu i Joaquinu Monegru, zahvaća mnogo širu problematiku. Iako su kao dječaci izgradili neraskidivo prijateljstvo, odrastajući, namjesto da srastu zajedno ili jedan drugomu postanu korektiv, barem u razvijenim interesima odvajaju se i razvijaju nezdravu vrstu natjecateljskog odnosa. Takav dojam barem čitatelj stječe čitajući prva od ukupno 39 kratkih poglavlja ove nivole, ali problem uskoro usložnjava spoznaja da Abel dijabolične igre i nije svjestan jer svaka se od ispisanih replika, popraćena tek pokojom rečenicom postavljenom gotovo u funkciju didaskalije, odvija u Joaquinovoj glavi, prepričava posredovanjem njegovih sjećanja, sačuvana u Ispovijestima što ih za života sabire kako bi, makar postumno, zaslužio ljubav, ili barem sažaljenje, kćeri jedinice. Pa premda je, kako će u ovoj fikcijskoj prozi zapisati, „bolje živjeti od sjećanja nego od nadanja“, ona se često pokazuju varljivim suputnikom – i ovdje je slučaj htio da Abel Sanchez živi potpuno nesvjestan unutarnjih sukoba i razdiranja što se u njegovu prijatelju odvijaju. Podnaslovu unatoč, Joaquina ne proždire strast nego zavist, a patološka mržnja i ljubomora prema, iz njegove perspektive uspješnijem, prijatelju pojačane su Abelovim uspješnim udvaranjem Heleni, djevojci čiju je naklonost Joaquin žarko želio pridobiti te posljedičnom ženidbom mladog para.

Djevojčinim pojavljivanjem otvara se još jedan zanimljiv, a nepravedno zanemarivan sloj Unamunove proze; karakterizacija ženskih likova. Naime, osim najmračnijih, gnojnim čirevima ispunjenih zakutaka ljudske duše, u likovima Abela i Joaquina autor istražuje jedan od civilizacijski najvažnijih odnosa; umjetnosti i znanosti. Po završetku pučkog obrazovanja, Abel bira slikarski poziv, a Joaquin primijenjenu znanost, medicinu, u kojoj, kroz sebi svojstvenu optiku, prepoznaje natruhe umjetnosti, pišući čak kako „slikarstvo umara um dok ga znanost, svojim prikazom svakodnevice, nadahnjuje i liječi“. Najvažnije u tom prikazu ipak je Unamunovo pretvaranje papira za pisanje u boksačku arenu, a dvojice prijatelja u ljute suparnike. Nekoliko će se puta, valja reći, spomenuti da Abel „mnogo zna“ i znanjem oplemenjuje talent, a Joaquin u svoju znanost unosi mnogo umjetničkog, no razdor među njima ovdje se dodatno potencira pa, namjesto da se oplemenjuju znanjima onog drugog, ostaju na suprotnim stranama. Može se to iščitati i kao metaforički prilog suvremenoj raspravi o posljedicama što ih strogo odvajanje među disciplinama može imati za znanstveni i umjetnički napredak. Helena se, u takvu čitanju, pojavljuje kao nadahnuće; dovitljivim odgovorima izmiče obojici da bi na kraju odabrala jednog, a na drugom, što se iščitava u sceni poziva na vjenčanje, pokazala svu okrutnost što ju nadahnuće i inače ima kad bezosjećajno crpi iz života. Poslije će se pojaviti i Antonia, Joaquinova supruga i jednodimenzionalna personifikacija vjere – i dok će prva biti trajno pojilište, druga, premda jest utočište, svojem paćeniku neće donijeti toliko željen mir. Možda i stoga što, kako dobro zaključuje Abel, ortodoksna misao u religiji i umjetnosti ima izvorište u zavisti i, kao takva, ne može donijeti smirenje.

Jer igre ljubomore i mržnje jedine su u kojima se pobijediti može samo odbijanjem sudjelovanja. Za razliku od drugih natjecanja, gdje protivnikovo nepojavljivanje sudioniku donosi izravnu pobjedu, ovdje dodatno raspiruje plamen zavisti. Zna to i Unamuno i zato, kao razborit sudac, Joaquina za njegove prijestupe kažnjava time što njegovo životno djelo naslovljava imenom onog drugog, Abela Sancheza, ne bi li i time ukazao na svu promašenost života u kojem njegov akter nikad nije sam. No najveći je poraz Monegro ipak sam sebi zadao; zatrovan zavišću, nikad nije uspio vidjeti koliko doista ima i što sa svojim talentima može postići. Iz ruku mu je tako iskliznula i sva punoća života ostavivši ga sputana nemoću najgore od svih mana ljudskoga karaktera.