Smotra festivalskih pobjednika

-

I jubilarni 20. Zagreb Film Festival filmofilima željnim drukčijih, osebujnih i autorskim pristupima ambicioznijih ostvarenja ponudio je očekivano bogat i raznovrstan program. Osim što su posjetiteljice i posjetitelji imali prilike pogledati pobjednike najuglednijih međunarodnih filmskih festivala, onih u Cannesu, Veneciji i Berlinu, mogli su se upoznati s novim filmovima starih festivalskih znanaca i nekadašnjih pobjednika. Kao posebnu vrijednost ovogodišnjeg ZFF-a valja izdvojiti prikazivanje četiri recentna hrvatska filma, među kojima su tri – Garbura Josipa Žuvana, Tragovi Dubravke Turić i Sigurno mjesto Jurja Lerotića – doživjela svoje domaće premijere (Stric Davida Kapca i Andrije Mardešića premijerno je prikazan ljetos u Puli), a jedan je i nagrađen. Riječ je o izvrsnoj psihološkoj drami Sigurno mjesto, svježem hrvatskom kandidatu za Oscar koji je ovjenčan posebnim priznanjem u glavnom programu, a o kojem smo detaljnije pisali u prošlom broju Vijenca.

Zlatna kolica za najbolji film pakistanskoj drami Joyland

U jakoj i kvalitativno ujednačenoj konkurenciji Zlatna kolica za najbolji film dodijeljena su pakistanskoj drami Joyland suscenarista i redatelja Saima Sadiqa, koja je na festivalu u Cannesu osvojila nagradu žirija u programu Izvjestan pogled. Riječ je o prvom pakistanskom filmu uopće prikazanu u Cannesu, koji je publika nakon projekcije ispratila ovacijama, ali i o aktualnom pakistanskom kandidatu za Oscar. Joyland je crowd-pleaser, odnosno film skrojen za najširu publiku, a u njegovu je fokusu tipična pakistanska obitelj iz grada Lahorea. Ta je obitelj načelno tradicionalna, svi su njezini članovi simpatični i temperamentni, oni se dakako vole, a svi barem deklarativno priželjkuju rođenje unuka kojeg bi trebali dobiti najstariji sin i njegova supruga. No već od početka jasno je da odanost tradiciji vrijedi samo na papiru, jer recimo mlađi sin i njegova supruga svojim odnosom prkose društvenim konvencijama.

Posjetitelji su imali prilike pogledati pobjednike najuglednijih međunarodnih filmskih festivala / Snimio Samir CeriĆ KovaČeviĆ / ZFF

Naime, supruga je energična i neovisna žena koja donosi novac u kuću, a njezin je suprug sanjar i neradnik koji dane provodi s nećacima. Sve će se dodatno zakomplicirati kad upravo taj sin otkrije zavodljivi svijet erotskog teatra i kad u njemu bude angažiran kao pomoćni plesač starlete koja je transrodna osoba, što će očekivano uzdrmati čitavu načelno konzervativnu obitelj. U obrazloženju nagrade žiri je istaknuo da Joyland nudi lucidan i antiretorički pogled na Pakistan, ali i na šaroliki obiteljski mikrokozmos. Apostrofirana je i vještina kojom autor istražuje patrijarhalno društvo što obiluje ograničenjima i negativistički se i opresivno odnosi prema ženama i pripadnicima LGBTQ+ zajednice. Svaki član obitelji u potpunosti je karakterno predočen, razrađen i zaokružen lik, a cjelinu odlikuju i vizualna dojmljivost i efektna stiliziranost, određena doza humora, raspoloženi glumački nastupi te prividna lakoća kojom, zahvaljujući svemu navedenom, uspijeva doprijeti i do najširih krugova gledatelja.

Nema jednostavnih odgovora

Autor ovog osvrta najuspjelijim filmom koji je gledao na festivalu drži u svim izvedbenim segmentima impresivnu dramu Blizu belgijskog suscenarista i redatelja Lukasa Dhonta. Djelo ovjenčano Grand Prixom žirija u Cannesu emotivna je priča o dvojici više adolescenata nego tinejdžera iz belgijske provincije koji njeguju čvrsto prijateljstvo i privrženost, a nisu svjesni da su zapravo zaljubljeni jedan u drugog. Odnos dvojice još klinaca Léa i Rémija prikazan je suptilno i s mnogo takta, suspregnutim kretnjama i skrivenim pogledima. Léo i Rémi najbolji su prijatelji koji dijele i školske klupe, nerazdvojni su i zapravo nesvjesni stvarne prirode svog odnosa, međusobne zaljubljenosti. No to postaje sve očitije onima oko njih, ponajprije školskim kolegama koji ih počinju sve otvorenije zadirkivati pa čak i fizički maltretirati. A kad se suoči s otvorenom sumnjom da je gay, Léo će se naglo odmaknuti od Rémija i s njim zahladiti odnose, gotovo do prave svađe.

On je protagonist filma, i dok odlazi na izlet s ostatkom razreda, na izlet na koji Rémi neće otputovati, postaje jasno da je i njemu jako teško zbog te situacije. No sve će se pretvoriti u tragediju kad se po povratku s izleta dozna da je Rémi počinio samoubojstvo. Tada će se u Léu uskovitlati osjećaji, i krivnje zbog Rémijeve smrti jer ga je svojim ponašanjem on zacijelo nagnao na taj korak, i odgovornosti prema Rémijevoj majci. Ona će se sa svime pokušati nositi staloženo i racionalno, bez ikakvih prigovora Léu u kojem će, kako se čini, i dalje vidjeti svojevrsni odraz svog sina. A u Léu će kuhati i kovitlat će se emocije, sve dok u jednom trenutku Rémijevoj majci otvoreno ne prizna da je on odgovoran za Rémijevo samoubojstvo.

U filmu Blizu nema jednostavnih odgovora, jer oni naprosto nisu ni mogući. Sve je vrlo kompleksno, osjećaji su snažno uzburkani, a sve se odigrava na idiličnoj pozadini belgijskog sela. Odnos dvojice prijatelja sav je u naznakama i sugestijama, belgijska provincija podsjeća na onu francusku iz filmova Érica Rohmera ili recimo talijansku iz tematski donekle sličnog filma Skrivena ljubav Luce Guadagnina, a redatelj se pohvalno uspješno kloni klišeja i konvencionalnih izbora.

Ukrajinski kandidat za Oscar

Ukrajinska ratna drama Klondike, ove godine u Berlinu ovjenčana nagradom Ekumenskog žirija, nagrađena je i Srcem Sarajeva, a na festivalu Sundance autorica Marina Er Gorbach osvojila je nagradu za najbolju režiju. Riječ je i o ukrajinskom kandidatu za Oscar, o filmu nažalost aktualne tematike koji, kako tvrdi i sama autorica, s jedne strane demonstrira vitalnost ukrajinske kinematografije i u ratnim okolnostima, a s druge upozorava na to da je rat u Ukrajini počeo odavno, ruskom aneksijom Krima 2014. Priča filma odigrava se nedaleko ukrajinsko-ruske granice, u ruralnom području u kojem žive trudna Irka i njezin suprug Anatolij zvan Tolik. Oni su ljudi koje politika reklo bi se ne zanima, a Tolik u iščekivanju rođenja djeteta i da bi zaštitio obitelj pokušava istodobno sjediti na dvije stolice. No tu je i Irkin brat Varik, izraziti ukrajinski nacionalist i borac za ukrajinsku državu, koji će svojom pojavom i sumnjama da je Tolik zapravo proruski usmjeren separatist unijeti dodatni razdor u obitelj.

 Kako je navedeno u uvodu, priča je temeljena na istinitim događajima, a zbiva se nedugo nakon pada malezijskog zrakoplova koji je letio na liniji između Amsterdama i Kuala Lumpura i koji su srušili proruski separatisti, pri čemu je poginulo više od 280 putnika i članova posade. Ta tragedija ne nagovještava samo tragediju čitave jedne države, nego i skoru propast obitelji koju pratimo. Dok oko njih fijuču meci i padaju bombe, pri čemu im jedna sruši zid kuće, Irka i Tolik pokušavaju sačuvati privid normalne svakodnevice. No kao što se može i pretpostaviti, od rata nitko ne može ostati pošteđen, pa tako ni oni koji gledaju samo svoja posla.

 Klondike je film polagana ritma s natruhama crnog humora, nudi realizam s određenim poetskim odmakom, i u cjelini je vrlo dobro ostvarenje koje govori o i nama dobro poznatim stvarima, a način na koji govori svjež je i intrigantan.