Slovo o Nikoli Milićeviću

-

Počevši skromno i gotovo na margini svoje krugovaške generacije, tamo ranih pedesetih, Milićević se, istina postupno i sporo, razvio do jednog od najboljih hrvatskih pjesnika uopće.

Nazivam ga modernim klasikom jer on to uistinu jest. Ispisujući jednostavno, ali stameno, svoj život, svoja zapažanja, svoju sudbinu, on je uspio ono što uspijeva samo rijetkima i iznimnima: da to budu stihovi u kojima gotovo svatko može i sebe naći, prepoznati svoju emociju, vlastitu opasku o životu, a da to pjesništvo ujedno ima karakter trajnosti. Usuđujem se reći i svevremenosti. Upravo stoga što je izvorno, vlastito, uvijek izvan trendova pjesničkih moda ili pomodnosti.

 Njegovo pjesničko djelo ne broji mnoštvo zbirki, uvijek je bio odmjeren i samokritičan. Od polovice do kraja 20. stoljeća svega sedam pjesničkih knjiga. No kada se to konačno sabere i probere, vidimo da je riječ o djelu neprolazne vrijednosti. Jednostavno i kristalno, čisto i jasno i kada je riječ o klasičnom sonetu ili distisima i kada se radi o slobodnom versu ili pjesmi u prozi, Milićevićevo nas pjesništvo, premda bez antičkog hedonizma, često trpko i tmurno, ipak najviše podsjeća na latinske predstavnike, koje je uostalom i prevodio; na Katula, Horacija, Vergilija, Tibula ... Jednako je moderan klasik i u pjesmama za djecu.

Redovna nedjeljna kava s Nikolom Milićevićem u Tkalčićevoj ulici u Zagrebu 1993. / Snimio PERO GOTOVAC

Maestralni
eseji

Premda su njegove teme takozvane vječne, on je itekako u svom vremenu. Koliko u pjesništvu, toliko je nezaobilazan i u esejistici. U prevodilaštvu i antologiziranju posebno.

Teme su njegovih ogleda i domaće i opće. Magistralno je jedinstveno nadahnuto napisao esej o samo jednoj pjesmi, ali baš zahvaljujući njemu uočavamo koliko je vrijedna i posebna, o Lucićevoj Jur ni jedna na svit vila ili onaj o Majci Margariti, također biseru hrvatskoga ranog pjesništva, ovdje srednjovjekovnoga, ali jednako tako i o suvremenicima; Tinu ili Krleži, znanstveni rad o Čerini i književnokritički o Vesni Parun ili onaj o Josipu Pupačiću. Svi su ti tekstovi bitni o tim djelima i o tim književnicima. S njima su spoznaje neusporedivo bogatije, potpune, točne i neporecive. A eseji o sonetu ili onaj o prevodilaštvu idu u sam vrh svjetske esejistike. Oživio je, u knjizi Ponoćne prikaze, danas zaboravljenu književnu i mudroslovnu vrstu – disput, fiktivne razgovore i dijaloške raspre s velikanima.

U njegovoj su skromnoj, knjigama pretrpanoj sobi na uglu Savske i Vukotinovićeve, na taj način boravili Giordano Bruno i Lope de Vega, Marin Držić i Osip Mandeljštam. Govoreći o njima i s njima, mnogo je toga rekao i o nama. Raspravljao sa svojim narodom i svojim stoljećem, rekavši na iznimno dojmljiv način mnogo lucidno opažanje i mnogu gorku istinu.

Njegova se esejistika tek ovih godina prepoznaje, tako da ni u znamenitoj biblioteci Pet stoljeća hrvatske književnosti Milićević nema zasebne knjige nego je u zajedničkoj s prijateljem i zemljakom Josipom Pupačićem. Još jedan dokaz da se pjesnik u brojnim važnim stranicama svojega opusa iskazao tek u zrelim godinama. One nisu još valjano pročitane ni ocijenjene, iako Živa česma, izbor Vinka Brešića, njegova nasljednika na katedri kroatistike u Zagrebu, daje solidnu osnovu za to.

Koliko je recentna kritika sporo dolazila do spoznaje o iznimnoj vrijednosti Milićevića pjesnika i esejista, toliko je od početka poznat, priznat i posebno cijenjen kao književni prevoditelj.

Preveo je, bolje reći prepjevao, mnoge znamenite pjesnike i stihove, od Pjesme nad pjesmama iz Biblije do već napomenutih latinskih klasika, španjolske, kastiljanske, katalonske, latinoameričke, talijanske, francuske i provansalske poezije. Dakle one s romanskih jezika, ali i sa slavenskih; ruskog i slovenskog.

Knjiga Izabranih prepjeva, koju je sam sročio, broji više od četiri stotine stranica u kontinuitetu, a preveo je još makar dvostruko toliko. Vrijedno je i njegovo memoarsko djelo Godina u sjećanju. Kroz osobnu prvu poratnu godinu on tu donosi i tadašnju našu društvenu zbilju. Zapisi Sa stola i s koljena žanrovski su teško odredivi, ali ipak najbliži pojmu eseja ili crtice. O mnogim je temama Milićević tu izrekao toliko vrijednih zapažanja da su uistinu vrelo mudrosti i spoznaje. I u kratkim prozama znao se uspješno ogledati.

Đak najboljih katoličkih učilišta

Prije studija u Zagrebu obrazovan je u ponajboljim katoličkim klasičnim učilištima, onima u Bolu, Splitu i Travniku, gdje je i maturirao. Plemićkoga, a po ženskoj lozi čak kraljevskoga podrijetla, i ponosan na sve to, Milićević je bio jednostavan, zahvalan, miran i mudar sugovornik. Zahvalan pričalac, od kojega se uvijek imalo nešto pametna i zanimljiva čuti.