Škrabe, renesansa i kovid

Nelijep je običaj da se nerijetko tek nakon smrti velikoga čovjeka odaje počast njegovu životu i djelu. To ispravlja ovogodišnji treći broj časopisa Kolo tematski posvećen književniku, dramatičaru i publicistu Nini Škrabeu i njegovoj 75. obljetnici života.

Izd. Matica hrvatska, br. 3, 2022.

Tekstovi teme broja simbolično počinju na 75. stranici. Iz raznih biografskih tekstova o Škrabeu saznajemo da je on jednostavan, optimističan čovjek, pun energije i ljubavi, koji već 55 godina radom u rodnom Jastrebarskom pronosi kulturu i kazališnu umjetnost svojim krajem, županijom, državom, ali i u inozemstvu. Andrija Tunjić naziva ga najboljim hrvatskim suvremenim komediografom, promišljajući o njegovu djelu kao o kontinuitetu obračuna sa stvarnošću te slici i odrazu njegova doba, „ono istodobno nadilazi vrijeme nastanka te biva i jest svevremeni odraz u kojemu se zrcale univerzalni razlozi od kojih komedija i komično živi. Poput vrsna sociologa on znalački analizira i raskrinkava samoobmanjujuću sliku suvremenoga čovjeka te smijehom čisti i liječi kaverne toga doba.“ Teatrologinja Mira Muhoberac naziva ga „sanjačem beskraja“. Boris Senker u članku Nino Škrabe i tradicija pučke pozornice piše o utjecaju Ljubomira Marakovića i Aleksandra Freudenreicha, odnosno njihovih promišljanja o pučkom kazalištu, na djela Nine Škrabea. Sanja Nikčević piše o „magiji afirmativnog teatra“, odnosno o tome kako je Škrabeu pošlo za rukom postaviti više dječjih predstava u kojima je glumilo sto, a u nekim predstavama i po dvjesto djece. U članku Vjerom do moralne metamorfoze dramskih likova Marijana Togonal objašnjava vezu između moralnih preobrata Škrabeovih likova te utjecaj poruke na gledatelje Škrabeovih predstava. Georgij Paro naziva Škrabea „svojim piscem i prijateljem“, naglašavajući da je tijekom njihove suradnje od prvotne ideje teksta, potrage za najboljim scenskim i dramaturškim rješenjima, pa sve do njegova konačnog oblikovanja, uvijek najvažniji bio glumac. U rubrici se dalje piše o Škrabeovim djelima, o vjeri kao snažnu utjecaju na njegove predstave. Tematsku cjelinu o tom „najizvođenijem autoru zagrebačkih Histriona“ (Tomislav Kurelec), „Držiću naše suvremenosti“ (Denis Derk) i „autoru prave hrvatske satire“ (Hrvoje Hitrec) zaokružuje Klementina Škrabe, koja donosi kratak životopis i bogatu bibliografiju Nine Škrabea.

U Književnoj sceni ovoga broja Kola podosta je renesansnih i antičkih motiva uz motiv pandemije koje se još uvijek sjećamo. Motivi pandemije i renesanse vidljivi su najbolje u sedmom poglavlju Pjene za rušenje Milka Valenta. To je remake Bocca­cciova Dekamerona, samo što je kuga korona, radnja je u Zagrebu, a godina je 2020. Baka Veronika i kovid kratka je priča Benjamina Tolića, a kratka priča Rođendan Milana Bošnjaka također tematizira, u priči nepoznatu, bolest (vjerojatno istu). Zvonini /soneti/ za Kontesu Stijepe Mijovića Kočana soneti su o suvremenim temama u kojima je uočljiv utjecaj petrarkizma. Pet plovidbi prema podnevnoj plaveti Marita Mihovila Letice pet je kraćih tekstova koji ponekim motivima asociraju na Ribanje i ribarsko prigovaranje. Tema transhumanizma, ali i rasizma i nacizma obrađena je u kratkoj priči Andree Žigić-Dolenec Drugi život. Poeziju u slobodnom stihu donose Kristina Slunjski i Ljubica Ribić, prva s nizom pjesama pod naslovom Krimen radosti, a druga s naslovom Deseti dan Apokalipse. Iskrivljeno sjećanje kratka je priča Rodriga Urquiole Floresa u rubrici Novi prijevod. Premda je kontekst priče – mjesto i vrijeme radnje – nama stran, priču nam približava općeljudski osjećaj boli zbog gubitka voljene osobe.

U Ogledima Stjepan Damjanović piše o knjizi Božidara Petrača Čitanje tradicije, Kroatističke teme, dok Ćiril Čoh piše o Lepoglavi, romanu Željka Funde.