Ratni listovi s predigrom

* * *

Jednostavno: Hrvatska se nasumce okrenula —

Oluja u nepreglednom obzorju. Lepet bez tijela!

I zapuštenost gleda u zrcala po naslijeđenim dvoranama,

Smeteno i glupo (kao sreća),

Novosti pune starog iskustva. Posve slučajno grmi.

Ponavljaju se velike geste, nadoknađuju se fantomi...

Uzalud se čuje šum cijele šume, uzalud mjesečina.

Povijest nema kamo u Irskoj vezi s Hrvatskom.

Oporuka je razbijeno zrcalo stare kurve. Noć je Otrovnih

Usana Dah.

Najhrabriji su obmanuti zemljom u tom trenutku.

Svaki list je na njoj pun božje zapovijedi,

Drhti od postojanja. A Idiot drhtanje zamjenjuje riječima,

Kao olakšanje poslije ispitivanja cjeline.

Zaustavljen je beskraj: Sazrele su jagode pune šumske tišine.

                                                                   1971.

Uvjeti ratne noći, za jezik

Predsmrtna tuga junaka

U ratnoj noći. Oni govore.

Ništa više nije konkretno.

Uzalud je nabrajati —

Vječnost je već raspoređena

Po Nietzscheovim uputama.

Oni govore ostavljajući trag smrti

Na riječima koje su neshvatljive.

Govore slovenski. Govore jednostavno

Kao što nalaže sudbina izabranih

(Negdje blizu Ljubljane).

Ja im idem u susret

Na hrvatskom jeziku —

Prihvaćajući uvjete njihove noći.

                                              Lovran, 28. 6. 1991.

Uz hrvatski put

Godine 1991., godine
što vodi kroz desetak stoljeća.

Hrvati stoje uz put, zaustavljeni

S priručnom prtljagom bjegunaca.

Nered u izboru za opstanak.

Očekuju dolazak i odlazak transporta.

Nemaju sna. Nemaju suza. Samo dronjke imaju,

Preostale nakon mnogih slučajnosti.

Svaki sa svojom epizodom punom tradicije

Stoje u posmrtnom redu. Svi nezamjenljivi.

Nikad Hrvati nisu imali vremena

Dovršiti svoje poslove. Haron im ne popušta!

Samo bi ponekad zastalo vrijeme, naš crni meteor,

Da ostavi trag svoje slučajne moći:

Jednu katedralu neljudski uzvišenu usred vihora

Kojim raznosi hrvatske zamisli.

Nikad oproštene!

Od smrti, do smrti, u maršu, u daljini —

Uvijek se negdje hrvatski transport sledi.

                                                             18. 8. 1991.

Ratna tmina i jezik

U hrvatskom jeziku vlada ratna tmina.

Riječi njegove drugo znače.

U hrvatskom jeziku odjekuju krici.

Riječi su njegove drugom namijenjene.

U hrvatskom jeziku grmi uništavanje.

Riječi njegove lutaju krajolikom.

U hrvatskom jeziku vlada izbor smrti.

Riječi su njegove u lûku.

U hrvatskim oblicima vlada ratni slučaj.

Umjesto riječi čuju se eksplozije.

Hrvatska je u ratnoj tmini Jedno:

Tijelo Gospodnje puno zvijezda.

                                                           12. 11. 1991.

Hrvati čekaju

Čekamo na razumijevanje zvjezdanog ponora

U vječnoj zimi prošlosti —

Stoljeća u kojima smo tek nakratko,

Samo ponekad, uživali plodove cjeline.

Nismo imali svoje granice.

One su se pojavljivale iznenada pokraj naših domova

U kojima smo obavljali svoje poslove

Kao jedinu svoju pobjedu. Pamćenje s odjećom,

Tišinom i vokalima, s početkom ništavila...

Ostalo je činila Europa. Bila je tu usput —

Zamjenjivane su zaprege između bitaka.

Čekamo na ratnoj stanici, s ugašenim svjetlima.

Dok nas sjekirama komadaju u tmini zaborava

Svega što je poznato čovjeku...

Čuje se samo dentalni vrisak!

                                                             20. 8. 1991.

Vukovar iza riječi

Uzalud! — Ne mogu moje riječi

U tminu Vukovara. U tminu tvrđave

S nepoznatim riječima. Tminu novosti

Sa svojim zvijezdama. Gdje vlada

Božja jednakost — ona s Početka

I ona s Kraja. Spojeni u jeziku

Naših katakomba. Nijemi čvor Beskraja!

Carstvo gdje besmrtnost oblači malu djecu

U svoje ratnike. Oni imaju takvu tradiciju:

Neuništiva priviđenja svega što nisu vidjeli!

Mali podzemljari hrvatski

Pod razvalinama grada zamjenjuju čudo,

Sijedi čuvaju dragocjenosti svih mrtvih

Svojih.