Radom se odmicao od okrutnosti svijeta

Dvije godine nakon smrti akademik Tonko Maroević postaje tema znanstvenih istraživanja koja nastoje obuhvatiti svu slojevitost i širinu opusa tog jedinstvenog čovjeka, koji je istodobno bio i umjetnik i znanstvenik, erudit koji je zadužio i književnost i povijest umjetnosti, kao pjesnik, esejist, prevoditelj, istraživač suvremene hrvatske umjetnosti, autor niza monografija o hrvatskim slikarima, likovni i književni kritičar, predavač na fakultetima, sjajan govornik na promocijama knjiga, otvaranjima izložbi i drugim skupovima. Matica hrvatska organizirala je 4. studenog u svojoj palači skup o Maroevićevu književnom i povijesnoumjetničkom opusu pod naslovom Tonko Maroević, naš stalni pratilac, koji je na jednom mjestu okupio ponajbolje poznavatelje Maroevićeva djela, kao i predstavnike institucija uz koje je bio najviše vezan.

Predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran podsjetio je da je Maroević s Maticom počeo surađivati još 1966, a 1994. bio prvi put izabran u glavni odbor. Bio je i pročelnik Matičina Odjela za književnost, a od 2004. do 2010. i potpredsjednik Matice hrvatske. Bio je član uredništva Stoljeća hrvatske književnosti i, prema Gavranovim riječima, među nadugovječnijim i najplodnijim autorima Vijenca, s više od dvjesto objavljenih tekstova, od obnove lista 1993. do smrti.

Snimio MIRKO CVJETKO

„Govorio je da Matica ima posebno mjesto u njegovu srcu pa je nesebično posvetio znatan dio vremena i stvaralačke energije ne samo središnjici Matice hrvatske nego i njezinim ograncima, gdje je držao predavanja ili predstavljao knjige. Gotovo da nema ogranka u kojem nije gostovao. Bio je svestrani dragi čovjek koji je zadužio hrvatsku kulturu kao pjesnik, povjesničar umjetnosti, kritičar, kao graditelj mostova između ljudi i kultura“, kazao je Gavran. Književni tajnik Matice hrvatske Božidar Petrač podsjetio je i na Maroevićevo pokretanje zbirke Podzvizd u sklopu koje je uredio dvadesetak zbirki hrvatskih pjesnika. „Matica hrvatska živjela je od povjerenja u kulturu. Vjerojatno je zato Tonko u njoj pronašao prostor za svoje djelovanje“, rekao je Petrač. O Maroevićevim vezama s Maticom hrvatskom govorio je njezin nekadašnji predsjednik Stipe Botica, koji ga je nazvao dobrim duhom hrvatske kulture.

Institut je počivao na Tonku

Ravnateljica Instituta za povijest umjetnosti Katarina Horvat Levaj podsjetila je da je Maroević u Institutu djelovao od 1970. i ondje imao čvrstu bazu. „Cijeli Institut počivao je na Tonku jer bio je i veliki čovjek, svijetla točka u životima mnogih od nas. Dugo godina bio je predsjednik znanstvenog vijeća i mnogo puta spašavao Institut i mnoge od nas. Na njegovu ugledu jačao je i ugled Instituta. Istraživanje naše likovne umjetnosti obogatio je na osobit način, jednako vrijedan doprinos dao je u reinterpretaciji već priznatih umjetnika, kao i u pronalaženju novih, mladih, neprepoznatih. I nakon smrti Tonko je naš stalni pratilac. Njegova neponovljiva osobnost trajni je uzor za sve nas koji smo bili povlašteni te radno vrijeme i živote dijelili s njim“, kazala je Katarina Horvat Levaj.

Tajnik Razreda za književnost HAZU akademik Pavao Pavličić Maroevića je nazvao ključnom osobom tog razreda. „Bio je čovjek od najmanje dva zanata, stručnjak za književnost i likovnost. Energijom i dobrohotnošću stvorio je atmosferu u kojoj se lijepo radi i može stvoriti nešto korisno za hrvatsku kulturu. Ključna njegova osobina bila je spremnost da učini nešto za opće dobro te nešto dobro za druge, kao i sposobnost da istakne nešto što nije dovoljno poznato“, kazao je Pavličić, koji je na skupu održao i izlaganje Tonko Maroević i hrvatska proza. Maroević je, prema Pavličićevim riječima, od prozaika najviše volio Ranka Marinkovića i Slobodana Novaka, koji su mu bili bliski ne samo kao zemljaci iz Dalmacije, nego i zbog aspekata njihove proze u čijem su središtu odnosi među ljudima, za razliku od pisaca sa sjevera, kod kojih važnu ulogu igra odnos između subjekta i okoliša. Istodobno, kazao je Pavličić, Maroeviću su bili dragi pjesnici sa sjevera. „Tonko u prozi bira južnjake jer odnos među ljudima smatra pravom temom proze, a za poeziju bira onu koja se bavi fenomenologijom. Imao je senzibiliteta i za sjeverno i za južno“, rekao je Pavličić.

Čitao je hodajući
da ne gubi vrijeme

O Maroevićevoj poeziji govorio je Tomislav Brlek. Istaknuo je da ju uz pejzaže kao čestu tematiku karakteriziraju i zvukovni elementi, vidljivi posebno u pjesmama u prozi. Maroević je nakon prve zbrke pjesama Primjeri objavio zbirku pod naslovom Slijepo oko koja je prema Brleku metonimija čitavoga njegova pjesničkog programa. Njome aludira na slijepe pjesnike Homera, Miltona i osobito Borgesa, ali i naglašava da se u poeziji sve promatra metaforički. „Za Maroevića pisanje nije prisutnost, nego odsutnost od sebe, mogućnost da se sama sebe sagleda u činu pisanja“, rekao je Brlek.

Cvijeta Pavlović i Željko Brguljan priredili su izlaganje naslovljeno Životne konkordancije i književne korespondencije – prilog biografiji Tonka Maroevića, kojim su dali širok uvid u Maroevićevu osobnost. „Radu se predavao svim svojim bićem, motivirao je stvaraoce iz svoje okoline, kolegama širio vidike. Radom se odmicao od okrutnosti svijeta i u tome je bio nedostižan. No visoka postignuća nisu ga ni u čemu promijenila. Smatrao je da premalo zna, a svoj povlašteni položaj pripisivao je životnoj sreći, a ne sposobnostima. Ostao je običan čovjek iz naroda, drag, dobar i svakom pristupačan. Uz njega se svaka osoba osjećala vrijednom, uzdizao je dostojanstvo osobe.

Čitao je hodajući da ne gubi vrijeme i jer je bio željan knjige. Pisao je neprestano i brzo, na pisaćem stroju kad je cijeli svijet već zaboravio na tu tehniku koja je zahtijevala unaprijed formiranu misao, a pogotovo kostur cijelog, pa i najsloženijeg teksta. Bio je profinjen i moćan govornik, slagao je riječi glatko i logično, kao da plete govor rabeći klupka u svim bojama i nijansama. Kad su mu ponudili korištenje interneta, rekao je: Što će mi višak informacija, imam ja dovoljno posla. Odmor je smatrao luksuzom. Na primjedbu da previše radi, a premalo se odmara, rekao je: a što bih radio kad ne bih radio, ne znam se ja divertiti. Volio je hodati. Rekao je: Bog nam je dao noge kad nam već nije dao krila. Kad je umro, te noći zamrle su sve knjige svijeta“, kazao je Brguljan, koji je uz ostalo istaknuo i Maroevićevu oduševljenost bokeljskom baštinom u slikarstvu i književnosti.

Sjenovita dionica
hrvatske književnosti

Sanja Roić govorila je o vezama Tonka Maroevića i talijanske književnosti i podsjetila na njegovo bavljenje hrvatskim piscima 18. i 19. stoljeća, koji su pisali na talijanskom te ih je nazvao sjenovitom dionicom hrvatske književnosti. Izlaganje Vita nova Tonka Maroevića koje je održao Božidar Petrač bilo je posvećeno Maroevićevu pothvatu iz studentskih dana, kada je s Mirkom Tomasovićem prepjevao Danteovo mladenačko djelo Vita nova, a poslije objavio i istoimeni esej.

O Maroeviću kao prevoditelju opširnije je govorio akademik Luko Paljetak. Kako je kazao, uzor mu je bio Frano Čale. Poput njega oslanjao se na bogatu baštinu hrvatske književnosti i koristio se starim riječima s novim značenjima. „Temeljna načela Tonka kao prevoditelja bila su ova: prevoditelj je suučesnik u stvaranju književnog prijevoda, tumač koji posuđuje glas drugima i druge zastupa. Prevođenje nije pretakanje riječi iz jednog jezika u drugi. Prijevod je i prepjev, mora odražavati kvalitetu izvornika. Prijevod je susret identiteta autora s identitetom prevoditelja, prijevod je produljeno čitanje i iznuđeno tumačenje. Prevoditelj treba uspostaviti kostur kojim se i pisac služi, a prijevod ne smije biti predtekst za vlastitu poetsku tvorevinu“, kazao je Paljetak. On je podsjetio na Maroevićeve makaronske sonete koje je pisao na dvama jezicima, hrvatskom i talijanskom, a fascinaciju sonetima razvio je nakon što je pročitao Prešerenov Sonetni vijenac u prijevodu Gustava Krkleca. O sonetima koje je primila ili razmijenila s Maroevićem govorila je akademkinja Željka Čorak, a svoj sonet s imenom Tonka Maroevića u akrostihu pročitao je i Mate Maras.

Napisane slike

Svjetlana Sumpor održala je izlaganje pod naslovom Između teksta i slike / Pretapanja i odrazi dvaju profesionalnih smjerova Tonka Maroevića. Istaknula je da je Maroević bio jedan od rijetkih znanstvenika koji se s jednakom strašću bavio objema disciplinama koje je diplomirao, poviješću umjetnosti i komparativnom književnošću pa je i tema njegova doktorata bila Napisane slike – likovna umjetnost u hrvatskoj književnosti od moderne do postmoderne. „Tom dovitljivom sintagmom najavljuje neobičan pomaknut diskurs kojim stvari i pojave promatra iz neuobičajena rakursa i sugerira da one postoje u drukčijoj dimenziji od očekivane“, kazala je Svjetlana Sumpor. Spomenula je i Maroevićev znanstveni rad Između slike i riječi posvećen likovnoj kritici, koju smješta između umjetnosti i znanosti, smatrajući da bi trebala biti svojevrstan književni žanr. O Maroeviću kao likovnom kritičaru govorila je Ivana Mance Cipek, a Petar Prelog o povezanosti Tonka Maroevića s opusom Marina Tartaglie, kojem je priredio dvije retrospektivne izložbe. Milan Bešlić izlaganju je dao naslov Disperzija središta i poručio: „Tonko Maroević tek je postao tema koja traži istraživanje i pred svima nama koji želimo dati svoja čitanja i interpretacije velik je i lijep posao.“-----

Tonku Maroeviću 

Ti kanda sebe žrtvovati želiš... 

Odriješio si vreće pune blaga, 

Nikoga nisi otjerao s praga, 

Kapom i šakom milostinju dijeliš. 

Uspjehu bližnjeg vazda se veseliš

Magičnom riječju, iz nje kipti snaga; 

A kad se za te čuje hvala blaga, 

„Recimo da je možda tako“, veliš. 

O prijatelju, usudim se reći: 

Evo već pola stoljeća mi pružaš; 

Vrijeme mi bježi, a dužnik sve veći, 

I nikad nisi ljutnuo se na me. 

Ćutiš li slabost? Čime se oružaš? 

U tvojoj duši cvjetaju ciklame. 

Mate Maras