Poput slike u dubini zrcala

-

Amarcord je 1973. osvojio Oscara, a mnogi ga smatraju posljednjim Fellinijevim velikim filmom. Preveden s dijalekta naslov glasi „sjećam se“, a radnja je smještena u Borgo San Giuliano, primorski gradić Fellinijeve mladosti iz pokrajine Emilia-Romagna u fašističkoj Italiji tridesetih godina. Poput cirkusa, sastavljen je od linearnih i sekvencijalnih brojeva čije veze nisu logične, dramatične ni narativno motivirane, već je svaki od njih u filmu cirkuska točka, dok su glumci cirkuski klaunovi. Budući da su figure u biti samo dizajnirane slike, skicirane i preuveličane, a ne razvijene i utjelovljene, one su istovremeno vječne i prolazne, poput prekooceanskog broda Rex, koji se u svojoj nemogućoj veličanstvenosti pojavljuje iz crnila mora noću, tjerajući Gradišku do suza, a ostale u čamcima do uzvika zaprepaštenja nestvarnim čudesima u svojevrsnoj pomorskoj seansi. Čak se i od fašizma pravi spektakl – da je ovo realističan film, fašizam bi bio na kraju nadvladana politika. Budući da je fašizam samo gluma klaunova odjevenih u cirkus, fašizam se čini bezvremenim, vječnim provincijalizmom i infantilizmom, više simboličnim nego povijesnim ili stvarnim.

U prvome planu: Deni Sanković, Biljana Lovre, Edi Ćelić, Olivera Baljak, Dean Krivačić / Snimio KARLO ČARGONJA

S druge strane, predstava Amarcord na pozornicu Zajca dolazi u trenutku kada u Italiji i diljem Europe pratimo uspon ultradesničarskih stranaka. Fašizam je kao pojava u predstavi i filmu sporedna stvar. Integrira se u svakodnevicu dok su likovi prezauzeti svojim životima da bi ozbiljno pristupili borbi između komunista i fašista ili fašistička dostignuća smatrali većima od tehnoloških ostvarenja modernog doba.

Predstava vjerno prati radnju filma. Brze promjene prizora ostvaruju se rotacijama pozornice koje donose novu scenu i likove. Hrvatska i Talijanska drama svoje su uloge odigrale vrlo uvjerljivo. Likovi su prikazani kao obični ljudi s manama suočeni s težinom života, koji otvoreno progovaraju o svojim željama, nadanjima i snovima. Fašisti su prikazani kao karikature, izgledaju bizarno dok izgovaraju svoje desničarske parole, a ostali likovi postaju nalik njima u trenucima kada se njihovi postupci isprepletu s fašističkom ideologijom. Baš kao u filmu, gledatelj te karaktere ne osuđuje. Titta i Aurelije, igraju ih Deni Sanković i Dean Krivačić, najbolje prikazuju koliko je emocija moguće izazvati u gledatelja. Na početku predstave oni su temperamentni muž i mladić koji razmišlja samo o ženama, no Mirandina smrt ih transformira u drukčije ljude. Olivera Baljak kao Miranda izuzetna je, i jednostavna i krhka, temperamentna i snažna. Cijeli je ansambl izvanredan u izvedbi, od Giuseppea Nicodema kao svećenika do Tanje Smoje u ulozi Gradisce, i velike i male uloge odlično su odigrane. Na kraju predstave dolazi proljeće, Gradisca se udaje i odlazi iz Riminija, obitelj se namješta za zajedničku fotografiju, a publika sa smiješkom promatra finale.

 Luciano Delprato napravio je dobru preradu filma u kazališni jezik. Likovi u predstavi karikaturalniji su nego na filmu, Delprato je dodao humoristične elemente i osuvremenio ih, a antologijska scena s ujakom Teom koji na stablu urla „Voglio una donna“ napravljena je kao lutkarska predstava. Motiv grofova pauna, koji u Fellinijevu filmu djeluje poput ode ljepoti, u predstavi se pojavljuje utjelovljen u liku koji tumači Edi Ćelić, u koreografiji Michelea Pastorinija. Taj je paun vrlo erotičan, a erotika se provlači i drugim segmentima komada.

Ako je ikada postojao film u potpunosti načinjen od nostalgije i radosti djetinjstva, onda je to Amaracord, u njemu su likovi istovremeno veći i manji od života. Amarcord priziva drugi svijet koji je neprolazan, nestvaran, nedostižan, neopipljiv, poput slike u dubini zrcala koja se može vidjeti samo nakratko prije nego što nestane, poput slika u kinu. Ne treba uspoređivati predstavu s filmom, ali riječ je o vrlo uspješnoj adaptaciji za koju nije potrebno predznanje o filmu.