Pobjednička moć metaforičke smrti

U svojoj najpesimističnijoj i najmračnijoj drami Mrtvački ples kontroverzni švedski pisac August Strindberg bavi se nesrećom bračnoga života. Njegovi glavni likovi, ostarjeli kapetan Edgar i njegova mnogo mlađa žena Alice, okamenjeni u odnosu međusobne mržnje, izolirani u tornju na udaljenom otoku, vode bespoštednu bračnu bitku za slobodu, na život i smrt. Kad je 1901. napisao tu dvodijelnu mračnu naturalističku dramu, Strindberg je imao 52 godine, pa vjerojatno nije slučajno što je njegov glavni lik stariji muškarac koji se panično boji smrti – intenzitet i svestranost Strindbergova izričaja općenito se smatraju proizvodom njegovih vlastitih neuroza koliko i njegova književnoga genija. Sigurno nije slučajno ni to što je glavni ženski lik Mrtvačkoga plesa bivša glumica, baš kao i autorova supruga, kao što zacijelo nije slučajno ni to što je dramu o destruktivnoj, sveobuhvatnoj ljubavnoj mržnji Strindberg napisao nakon razdoblja osobnoga pakla očaja i neproduktivnosti izazvana razvodom.

Dvoje protagonista u beskonačnom nizu mučnih rundi neizdrživih zajedničkih večeri / Foto EUROKAZ press

Poznat kao provokator kako u književnosti tako i u svakodnevnom životu, August Strindberg teško je nalazio mira – temperamentan, sklon paranojama i psihozama, neprekidno je bio u sukobu sa svijetom. No on je bio i revolucionarni eksperimentator koji je neprekidno pomicao granice i u svojim djelima uporno dovodio u pitanje konvencionalne ideje o moralu, društvenim klasama i strukturama moći te snažno utjecao na svjetski literarni kanon. Doista, Mrtvački ples – sa svoje dvoje protagonista poput dva boksača u dobro uvježbanoj igri preživljavanja beskonačnog niza mučnih rundi neizdrživih zajedničkih večeri – uistinu se čini kao skandinavska preteča drame Edwarda Albeeja Tko se boji Virginije Woolf.

Istu paralelu u najavi nove Eurokazove produkcije ovoga komada, premijerno postavljene 9. studenog u Centru za kulturu Novi Zagreb, povlači i redatelj Borna Baletić. On ujedno utjelovljuje glavnoga nositelja halucinatorno uobličene bitke spolova u kojoj je redatelj animalnu naturalističku prirodu izvornika prožeo elementima apsurda: nemirna atmosfera – gdje je odsutnost psihološkog približavanja nadomještena kolopletom fizičkih okršaja – gradi se kroz nelogične kretnje, uzastopna ponavljanja prizora uz postupne promjene intenziteta, klišeizirane dijaloge, nagle prekide i promjene smjera, verbalna urušavanja pa i blebetanje, Edgarovo upadanje u katatonična stanja, uz sugestivnu glazbenu disonancu (glazbu uživo izvodi Igor Jurinić, ali i glumci, razvlačeći žice stiliziranoga klavirskoga mehanizma), koja dolazi u valovima. Praveći luk kojim zahvaća još jednu izvanrednu dramu o raspadu, Gospodu Glembajeve Miroslava Krleže, Baletić je svoju verziju orgijastičke toksične igre (auto)destrukcije popratio apokaliptičnom zvučnom kulisom naslovne teme Glembajevih Arsena Dedića. Možda kao svojevrsna simbolična referencija na Rusiju, tomu je pridodana još jedna sjajno uklopljena muzička podloga, Russian dance Toma Waitsa.

Da ulazi u dijaboličnu atmosferu očaja, terora, samoće i ludila, gledatelju je jasno čim zakorači u izvedbeni prostor – ravno na pozornicu na kojoj se odvija „vražja komedija“, kako je Samuel Beckett opisao Mrtvački ples. Alice je za šivaćom mašinom; monotoni zvuk udaranja igle kontrapunktiran je Edgarovu neuravnoteženom nemiru. Njih dvoje uskoro će imati 25. godišnjicu braka, četvrt stoljeća tijekom kojih su jako dobro naučili kako naciljati najbolnija mjesta u beskonačnim svađama koje su za njih postale gotovo oblik umjetnosti u kojoj su oboje vrhunski vješti i okrutno zlobni. Iako bi Baletiću dobro došla malo jasnija vokalna artikulacija, on i Iva Kraljević jako su dobar izbor za makabričan par amoralnih čudaka; ona čvrsta i uznosita u perverznoj ovisnosti o mentalnim igrama moći s čovjekom kojega ne može podnijeti – on raščupani neuredni neurotik, čas zgrbljen, čas nabusito stasit, oboje egzibicionistički uživaju u međusobnom nadmudrivanju i sudaranjima.

Njihova je mržnja metastazirala u totalnu otuđenost: za njih, svi su ljudi izdajice, a i djecu su udaljili od sebe i poslali ih u grad – Mrtvački ples doslovno je to, alegorija svepobjedničke moći metaforičke smrti u kojoj dvoje ljudi, iznutra odavno leševi, plešu tango živih mrtvaca. Napetost raste pa biva naglo prekinuta trivijalnim opservacijama („Hoćeš kartat?“), i tako ukrug sve do dolaska Kurta (Luka Bulović), koji poput udarnog vala u trenu remeti ravnotežu bračne igre i ubrzava dinamiku deliričnog procesa (samo)uništenja. Nataša Kopeč u ulozi njihove kćeri Judith simbol je prijenosa – bolesnu igru odmjeravanja snaga preslikala je na svoj odnos s Kurtovim sinom Allanom (Matija Čigir). Opijen zatrovanim zrakom „punim mržnje“, Kurt se kaskadno kreće međuprostorom Edgarovih i Alicinih sve nasilnijih bračnih okršaja, dok Judith i Allan, u prvome dijelu vidljivi samo publici, u drugome postaju dio scenske stvarnosti, preuzimajući – ili ne? – štafetu ljubavne nesreće. U konačnici, jedino što preživi sav taj emocionalni i psihološki lom je – brak. „Idem sa sebe skinuti ovu prašinu“, kaže na kraju Alice. „Tko zna kad ću opet biti čista.“