Pistolettovi dugi pucnji u sustav

-

Izložba Četvrta generacija Michelangela Pistoletta (1933), jednoga od najvažnijih likovnih umjetnika 20. stoljeća, do kraja ožujka 2023. postavljena u ljubljanskoj Cukrarni, podastrla je velik broj radova iz svih razdoblja njegove velebne karijere i omogućila pogled na ključna razdoblja njegova umjetničkoga djelovanja od 1960-ih do danas. Pistoletto je u povijest umjetnosti upisan kao važan predstavnik arte povera, talijanskog pokreta kojemu je naziv 1967. skovao Germano Celant, talijanski teoretičar, kritičar i kustos. Cilj pokreta bio je napad na sve vrijednosne paradigme postojećega političkog, ekonomskog i umjetničkog sustava, a usput je u umjetničkoj praksi proklamirao otklon od tradicionalnih umjetničkih prosedea i materijala. Njegovi radovi od 1956. do 1974. daju uvid u to kako su se u umjetnosti toga razdoblja reflektirale sociokulturne i estetske promjene u Italiji i drugim dijelovima svijeta. Umjetnik je u djelovanje ugradio radikalan odmak od očekivanja i zahtjeva sistema umjetnosti, u prvom redu tržišta umjetnina. Pistolettovi Minus objekti sučeljavaju se s komercijalno uspješnim artefaktima kakvima su 1960-ih na Zapadu trgovale galerije. Gradeći unutarnji otpor prema vlastitom uključivanju u svjetski sistem umjetnosti, umjetnik najprije odbija sudjelovati na 33. venecijanskom bijenalu 1970, riskirajući ne samo mogućnosti gradnje blistave karijere, nego dovodeći u pitanje i materijalne uvjete elementarne egzistencije.   

Akcije umjetnika arte povera, pa tako i Pistoletta, protiv su postojećih vrijednosti i protiv autoritativne konvencionalne umjetnosti. Parapolitične su to intervencije u materijalnoj realnosti okoline i ne pozivaju se na oblikovno i umjetničko znanje, vještinu, tehniku, poetiku. Prekid sa vještinom i znanjem o oblikovanju artefakta temeljni je mehanizam autorova političkog djelovanja. Nenormiranošću i antikanonskim izgledom Pistolettovi artefakti iznevjeravaju i narušavaju obzor očekivanja sustava umjetnosti i izvedeni su u sučeljavanju sa složenim semantizacijama zapadne civilizacije i povijesti umjetnosti. „Radim ono što želim raditi – u biti to je jedini sustav rada koji mi odgovara“, geslo je umjetnika arte povera. Kako bi kao roba za trgovanje bio neatraktivan sistemu umjetnosti, rad koji bi izveo Pistoletto ignorira estetiku i sve ono kanonsko i normirano što umjetnički sustav od rada očekuje i iziskuje i tako se otima njegovoj kontroli.

Kritika naše civilizacije

U skladu s ideologijom arte povera, Pistolletto je poduzimao i razne akcije kako bi se suprotstavljao sistemu umjetnosti. Između prosinca 1965. i siječnja 1966. u svom je atelijeru pokazao ansambl djela koja su bila toliko međusobno različita da su odavala dojam kako je riječ o skupnoj izložbi. Rabeći najrazličitije materijale, poput drva, betona, aluminija, željeza, tkanine, novinskog papira, kartona, stakla, žarulja, mijenjao je tadašnje uvjerenje koje je nametao umjetnički sustav da umjetnikov rad mora biti stilski prepoznatljiv – da mora odmah biti prepoznatljiv, kao da mu stil ima zaštitni znak. Celant je tvrdio da su upravo ta ostvarenja, koja su mnogobrojni kritičari i galeristi primili s nerazumijevanjem i velikom rezervom, nagovijestili stvaranje arte povera.

Michelangelo Pistoletto pokraj Krpene Venere iz 1967. na otvaranju izložbe / Snimilo BLAŽ GUTMAN

Na prvom katu galerije pokazana su ostvarenja iz doba arte povera, Pistolettove najpoznatije Zrcalne slike, autoportreti iz 1961. pa i najnoviji domašaji, amblematska djela toga intrigantnog fenomena, poput primjerice Krpene Venere iz 1967. i bijelih skulptura iz 1980-ih. Pistoletto je od preprodavača vrtnih skulptura kupio betonski odljev neoklasicističkog kipa Venera s jabukom Bertela Thorvaldsena, nadahnuta Praksitelovom Afroditom Knidskom (360. pr. Kr.), a riječ je o prvom ženskom aktu u prirodnoj veličini u grčkoj umjetnosti, koji je izgubljen i poznat jedino zahvaljujući kopijama. Pistoletto je taj kupljeni betonski odljev postavio uz hrpu krpa iskorištenih za brisanje Zrcalnih slika suprotstavivši kip koji se stoljećima smatrao idealom ljepote s krpama, simbolom smeća i raspadanja. Krpena Venera, kao simbol obnove, leđima je okrenuta promatraču, što ga tjera da se aktivno usredotoči na hrpu odbačene odjeće kao metafore konzumerističkog društva. Replika antičke božice sramežljivo gleda u golemu hrpu odbačene odjeće koja više nikomu ne treba. Krpe su ovdje socijalno zrcalo u koje gleda razodjevena žena koja se može vidjeti samo straga i koja evocira povijesni dijalog koji se ne tiče samo Italije. „Hrpa smeća koje je zapravo konzumirani konzum zatrpala je perspektivu europskog napretka“, govorio je Pistoletto još 1967, podastirući – sa stajališta kulturnog pesimizma – kritiku naše civilizacije koja ne samo da je i danas aktualna nego nam se sada čini potrebnijom i točnijom nego ikada.

Umjetnost i život u jednoj priči

Od 1967. umjetnik ispituje vizualnu percepciju i stečena iskustava prenosi na teren ambijentalne plastike. Usredotočuje se na stvaranje slika na zrcalnim površinama. Glavno obilježje tih radova uključivanje je promatrača i njegova okoliša u umjetničko djelo. Tu veliku ulogu ima promatračevo sudjelovanje, njegovo snažnije aktiviranje pred slikom. Slika se u zrcalu miješa s ambijentom u koji je uvedena. Zrcalna ploča stapa promatrača i ambijent u dvosmislenoj igri fikcije i realnosti. Na prostranim zrcalnim površinama posebnim načinom kolažiranja umjetnik donosi – u gotovo dokumentarnom tretmanu bliskom fotografskom snimku – prizore i ljudske figure u prirodnoj veličini, fiksirane u određenim stanjima ili radnjama. Stvara se interakcija između statične slike na zrcalu i promatračevih dinamičnih pokreta – umjetnost i život spajaju se u jednu priču. S pomoću Zrcalnih slika autor predočava drukčije shvaćanje realnosti, ali i ironizira uvriježene slike života i njegove društvene organizacije. Ogledajući se na površini zrcala metalne ploče, publika se organski uključivala u cjelinu kompozicije, stvarajući tako neprestano promjenjive situacije iluzionističko-scenskog karaktera.

Iz postava izložbe

Još neki radovi s izložbe uključuju aspekt promatračeve participativnosti. Primjerice, Prostorni metar beskonačnosti iz 1966. čini šest zrcala, ali zrcalna strana svake ploče okrenuta je prema unutra. Autor ih je u ansambl objedinio učvršćujući ih špagom, tako da čine kocku. Promatrač je ovdje gonjen silnom znatiželjom da si predoči kako izgleda unutrašnjost kocke i kakvo raspoloženje u unutrašnjosti stvara ta konfiguracija.

Izložbu je Pistoletto zaključio projektom Treći raj, koji od 2003. zauzima središnje mjesto njegova stvaralaštva. Za taj projekt važan je simbol – preoblikovani matematični znak za beskonačnost – kojim autor raščlanjuje raznolike međuljudske relacije i potrebe za suživotom i preuzimanjem odgovornosti i život postavlja u središte beskonačnosti.

Pozicionirajući život u središte beskonačnosti, Pistoletto koristi taj simbol kako bi prikazao različitost međuljudskih odnosa te kako bi naglasio važnost mirna suživota i odgovornost koju svaki pojedinac ima prema drugim ljudima i prirodi. U Prvom raju ljudi su potpuno povezani s prirodom, Drugi raj je umjetno napravljen uz pomoć znanosti i tehnologije, a Treći raj je stupanj na kojem je čovječanstvo shvatilo uravnoteženo spajanje umjetnosti i prirode. Simbol Trećeg raja, koji postoji u brojnim inačicama po cijelom svijetu, prvo je umjetničko djelo prikazano u Louvreovoj piramidi u sklopu Pistolettove izložbe 2013. Simbol Trećeg raja koristio se i prilikom Dana ponovnog rođenja tijekom zimskog solsticija, dana posvećena razmišljanju o obnovi društva.

Na drugom katu galerije, pored crteža, slika, skulptura i novijih zrcala, duž jednoga galerijskog koridora postavljen je zidni crtež na papiru dug sedamdesetak i visok četiri metra, koji su po Pistolettovu nacrtu i uputama ugljenom izveli studenti ljubljanske Akademije likovne umjetnosti i dizajna, čime je devedesetogodišnji autor – unatoč respektabilnim godinama – potvrdio neugasivu umjetničku vitalnost.