Od Vesninih ašašina do rasplesane kuće

Vođenoj gradom kojekakvim demonima, dogodilo mi se ono što se događa mnogima, a poglavito zločincima: nešto ih vuče na mjesto prvotnoga zločina. Ja, kao i većina krivaca, poričem svaku krivnju, no i to je već opće mjesto. I najgori lopovi izjavljuju da nisu krivi, usprkos bjelodanim dokazima, no i ti dokazi mogu postati ništavni u rukama svim mastima premazanih odvjetnika. Dakle, moj povratak na Marulićev trg, mjesto prvotnoga zločina (mudre sove), bio je grijeh pukoga primjećivanja. Ovaj put trebalo je stati preko puta zgrade na Marulićevu trgu 2, uz Kemijski fakultet, i držati nos dulje u zraku da vidim ono što sam tražila, a tražila sam ašašine na Vesninu balkonu. Nisam ih odmah vidjela. Nalaze se na balkonu trećega kata, to su ipak manje glave, a ne kao one vaze i djeca s voćem, dekoracije koje odmah udaraju u oči. Kroz neke slične u susjedstvu snalažljiv je stanar gurnuo kroz razjapljena usta poveliku željeznu cjevinu (balkon nekad treba i oprati), a to što se sve slijeva po prolaznicima nikoga ne dira. Uostalom, grad je pun željeznih pipaca s balkona kroz koje curi balkonska prljavština.

Jedan od tri ašašina / Snimio MIRKO CVJETKO

Moja prijateljica Vesna Š. stanovala je pod paskom ašašina na svojem balkonu. Kad čujemo riječ ašašin, najprije pomišljamo na malo iskrivljen izgovor riječi asasin, bez koje nema ni jedne križaljke (ubojica iz zasjede: asas, asasin). Naravno, riječ asasin talijanskoga je podrijetla (assassino) i dotle nam je jasna. No njezino dublje arapsko podrijetlo više baš i nije. U arapskom jeziku to je oblik množine, haššašin, što bi bili pušači opojne biljke hašiša. No, ruku na srce, tko bi pametan na svoj balkon stavio upozorenja policiji o toj nedopuštenoj djelatnosti?! I kako spojiti ubojice (ašašine) s drogerašima (hašašinima)? Naime, ašašini su bili članovi sekte koja je ubojstva činila u opijenom stanju, dakle drogirana. No takvo objašnjenje ne pristaje Vesninu balkonu (a teško da bi pristajalo ikojem). U drugom grmu leži zec, no i opet u arapskom: ondje asäs znači noćni stražar, noćni čuvar, što se preko tur. asas proširilo svijetom. U ovom slučaju ašašini su čuvari, pa makar i samo dekorativni.

Ašašin je bio vodeni demon, za kojega se mislilo da je nekoć bio brojnije zastupljen u rijeci Savi, no potkraj 20. stoljeća populacija mu se prepolovila. Tomu je pogodovao pretjeran izlov ribe, onečišćenje rijeke i nove regulacije vodotoka, pa je došlo do pravoga pomora te rijetke vrste demona. A krasile su ga izvrsne karakteristike: bio je dobar plivač i ronilac, silno mimikričan, pa ako bi osjetio opasnost, mogao je postati proziran. Opaženo je da u vodi diše škrgama, a na kopnu plućima. Ašašin simbolizira sredstvo očišćenja i središte obnavljanja. Predočuje beskonačne mogućnosti koje pruža njegovo stanište, voda, pa je po tome personifikacija sama života. Sve to lijepo piše u Zoričinoj knjizi, a Rudolf Lubynski (1873–1935) vrlo ih je decentno smjestio na trokatnicu podignutu 1913/14. za Ladislava Rollera na Marulićevu trgu 2. Bio je običaj da naručitelj jedan stan ostavi sebi, a ostale dade u najam, no ašašine nema svaki stan, nego samo dva na trećem katu.

Vesna više nije pod zaštitom ašašina. Odselila se na ugao Svačićeva trga i Haulikove ulice, u blizinu još jedne zanimljive kuće koju češće zagledam da vidim jesu li još na mjestu njezini brojni vanjski stanari. Nije čudo što u podnaslovu Zoričine knjige piše Fantastični bestijarij. Jer na toj zgradi, podignutoj 1910. po nacrtu arhitekta Viktora Grossa na uglu Svačićeva trga (koji se prvi put pojavljuje na planu grada 1889. kao Trg G) i Kumičićeve br. 1, doista ima svega i svačega. Mudri su pelikani načičkani jedan do drugoga kao da su prečke na balkonima (njih sam lako našla), tu su i pauci, crne udovice, postavljene onamo da mladoj Pauli Kon, budućoj kućevlasnici, donesu sreću i zdravo potomstvo (njih sam primijetila već teže), pa onda opet na pročelju kuće i kameleon (njega sam dugo tražila i uočila najteže), no ono što nikako nisam mogla previdjeti bile su orlušine uzdignutih krila i rasplesane djeve u bareljefu, sa svake strane zgrade u poluovalima po dvije, raspletenih kosa i spojenih vijorećih sukanja, što cijeloj kući (osim naknadno dograđena 4. kata) daje dojam bezbrižnosti. Inače se o arhitektu Viktoru Grossu zna malo ili ništa, u što sam se uvjerila pitajući neke mlađe arhitekte o njemu, no ni nakon toga nisam bila puno pametnija. Nema ga ni u Hrvatskom biografskom leksikonu Leksikografskog zavoda „Miroslav Krleža“, a ni njegove naručiteljice, Paule Kon (ni pod Kohn). Oko Svačićeva trga ima još arhitektonski važnih zdanja, od kojih je jedno klasicistički strogo (kuća Slavex na br. 13, djelo arhitekta Viktora Kovačića, građena 1920/1921. – to je ona s jednim jedinim balkonom na 2. katu) – a drugo je koloristički razigrana stambena zgrada Kemikalije na br. 14, djelo arhitekta Drage Iblera iz 1957. godine. Svim tim zgradama pridružuje se uglovnica ljekarne na uglu Preradovićeve ulice i Svačićeva trga, a sve uokviruje park s dječjim igralištem kojim dominira fontana s vodoskokom. Na postolju je kip dječaka koji mokri u visokom luku, rad Antuna Augustinčića (kip se i zove Dječak) iz 1950. Taj zagrebački Maneken Pis pandan je svojem znamenitom briselskom rođaku, koji je tom gradu udahnuo djetinju radost i ljupkost, što briselski Europski parlament, dakako, nema. Briselski kipić izradio je 1619. kipar Hieronimus Duquesnoy, ali je više puta bio ukraden, pa se original čuva u Maison du Roi, a na njegovu mjestu stoji kopija iz 1965. godine. Tako sam od jednoga demonskog sijela na Marulićevu trgu dospjela do još bogatijega na Svačićevu. S vragovima nikad nije dosadno.