Koraci u neizvjesnost

Ponedjeljak, 18. studenoga 1991. u Škabrnji, dan je u kojem stalno živim. Tog studenog jutra probudile su me granate. Srbočetničke paravojne postrojbe u zajedništvu s Jugoslavenskom narodnom armijom i pobunjenim pripadnicima srpske nacionalne manjine napali su našu Škabrnju. Škabrnja je krvarila, četnici su klali i ubijali, palili su plodnu, nama milu i dragu hrvatsku zemlju. I meni su neuspješno htjeli oduzeti najdraže što imam: ljubav prema obitelji i voljenoj domovini Hrvatskoj, htjeli su mi oduzeti i život. Krunica oko vrata i vjera u Boga bili su mi neiscrpna snaga.

Spaljena Osnovna škola Vladimira Nazora u Škabrnji  / Arhiva Ante Milkovića

U ranim jutarnjim satima, malo prije sedam, u daljini se čuo tutanj neprijateljskih granata. Počeo je napad na Škabrnju. „Nije dobro, rano su počeli, zasigurno su spremili pakleni plan“, tako sam govorio Danki, bolničarki u ratnom sanitetu i zazvao je da i ona pođe u ambulantu smještenu u njezinoj kući. Tek sam se spustio niz stube, uhvatio rukom kvaku ambulantnih vrata, a već je stizao mladi čovjek. Duboko je u moje sjećanje urezana slika ulaska toga mladog čovjeka, njegova blijeda lica, izbezumljena prazna pogleda, drhtava i jedva čujna glasa i nerazgovijetnih riječi: „Mojoj materi visi noga, krvari, ljudi moji, spasite je, spasite je, molim vas!“ Granate su padale, a sve nas je čekala velika neizvjesnost i opasnost. Naravno, nismo se ni trenutka dvoumili hoćemo li poći pružiti pomoć. Krenuli smo sa zastavom s oznakom Crvenoga križa i liječničkom torbom, skrivajući se među kamenim suhozidima, sagnuti smo koračali najbrže što smo mogli, u neizvjesnost. Na putu nam se pridružio i hrvatski vojnik Miho. Stigli smo u dvorište obitelji Žilić, gdje je na tlu ležala nepomična i okrvavljena Milka s višestrukim prijelomima potkoljenice i vanjskim krvarenjem. U tijeku pružanja prve pomoći stigli su vozač Šime i medicinski tehničar, zapovjednik sanitetskoga voda Zoran, u čijoj je pratnji Milka pod neprekidnom kišom četničkih granata prevezena u bolnicu u Zadru. Uskoro, tek što smo teško ranjenu Milku izvezli iz njezina dvorišta, u to dvorište utrčao je meni nepoznat muškarac, uplašen i blijed, nerazgovijetno izgovarajući: „Anu, Anu Radinu, Anu ubila granata!“ Bio je to Škabrnjanin Grgo, zvani Brene, svim Škabrnjanima mio i drag mještanin.

Spas kroz drač, smrike i suhozide

Granate su sve češće padale, čulo se i pješačko oružje sve bliže središtu sela kod crkve. Pretrčali smo željezničku prugu i stigli u dvorište. Nažalost, za Anu nije više bilo života. Nesretnu ženu ubila je četnička granata, na zgarištu uz zidove manje kućice, vatrenice, i susjednoga dvorišta. Tada nismo ni znali koliko su četnički zlotvori pobili i zaklali Škabrnjana, mještana i hrvatskih vojnika, niti koliko su ih zarobili. Rade je, tužan i uplakan, naricao: „Ubili su je četnici, nema više moje Ane, a vi, dico moja, biž’te u kuću da i vas ne pobiju!“ I baš tada su nas zasuli neprijateljski puščani metci. Bacili smo se na cementno tlo, puzeći se dovukli do kućnoga praga i zavukli se u Radinu kuću. Tu, u hodniku Radine kuće, zatočeni smo proveli zajedno dva do tri sata. Sve to vrijeme nismo imali nikakvu vezu sa svojim vojnim zapovjedništvom. Hrabri Danka i Miho odlučili su puzeći među kamenim suhozidima stići u stožer i uživo čuti vijesti o događajima u Škabrnji. Neprijateljske granate nisu prestajale padati. Činilo se da se oko kuće sve ruši, a stalno se čulo i pješačko oružje. Kad je uzastopce u neposrednoj blizini palo nekoliko granata, u strahu da se ruši kuća, izbezumljeno smo svi istrčali u dvorište i sklonili se u kanal. Krov toga kanala činili su debeli drveni trupci prekriveni debelim slojem suhoga granja od trsja i grabovine. U proživljavanju silnih patnji i straha stalno sam mislio na obitelj. Mojoj kćeri, tatinoj miljenici, nedostajala su još dva mjeseca do punih pet godina. Imao sam tada samo još jednu želju: makar još jednom vidjeti i čvrsto zagrliti kćer i suprugu, poljubiti ih i pozdraviti se s njima… Slike njihovih nasmijanih lica i sjećanja iz našeg dotadašnjeg života bili su mi sve što sam imao od njih u trenucima bespomoćnosti i čekanja smrti. Napokon, nakon nepuna tri sata provedena u neizvjesnosti i strahu za život, začuli smo odjek ljudskih koraka iznad sebe, iznad kanala. Stari Rade, iako je prepoznao glasove svojih Škabrnjana, s nevjericom je provirio glavom kroz otvor na ulazu u kanal i u tili čas izgovorio: „Doktore, ovo su naši, spašavajte glavu, biž’te s njima!“

Prije napuštanja kanala, u silnom, ali kontroliranom uzbuđenju izvukao sam iz torbe posuđeni napunjeni pištolj tetejac 7.62 mm, repetirao ga i zapitao Radu: „Sigurni ste da su to naši?“ Čudeći se i zureći u mene odmah mi je odgovorio: „Naši su, doktore. A što će vam pištolj?“ Tiho sam mu odgovorio: „Ako su naši, nećete čuti pucnjeve. Ako čujete pucnjeve, nećemo se više živi vidjeti.“ Tako sam tada između smrti i zarobljavanja u četničke ruke odabrao smrt. Pucnjevi se nisu začuli. Bili su to hrvatski vojnici. Rade je ostao, srce mu nije dalo ostaviti kuću i njegovu Anu, koja je mrtva i zapaljena ležala na dvorištu uz njihovu vatrenicu. Priključio sam se manjoj skupini Škabrnjana, hrvatskih vojnika, i zajedno smo u traženju opstanka i ostanka na životu pošli u nepoznato i nesigurno. Sljedećih četiri do pet sati za spas svoga života svi smo morali puzati, preskakati zidove i opet puzati, trčati, zastajati, a četničke granate i puščani metci padali su i zujali blizu i sve bliže i bliže. Najopasnije je bilo pretrčati razmak između dva zida, a malo ili ništa lakše bilo je preskočiti zid. Skriveni iza zida čekali bismo kratku stanku i zatišje u toj kiši metaka i gelera i opet bi počelo. A kad smo u daljini ispred sebe uočili nasade bajama, vratila nam se nada i vjera u spas života.

S krunicom i molitvom
za život

U tim trenucima nade za spas, po tko zna koji put ponovno su nas zasuli metci. Ne trepnuvši, svi smo se bacili na tlo, toga puta ne iza, nego ispred zida. Ležao sam na leđima s krunicom oko vrata i molitvom za život. Zujali su neprijateljski metci, a jedan od njih zasvirao je tik uz moje desno uho. Dugo ta pucnjava nije prestala, zujali su i padali metci kao kapi guste jesenje kiše. Nije mi, kao ni drugima iz skupine, preostalo ništa drugo nego ležati na leđima i moliti se dragom Bogu za spas života. Tako je i bilo, a pucnjava se konačno počela pomalo smanjivati i smirivati. Zajedničkim dogovorom – među nama nije bilo zapovjednika, a tako ni zapovijedi – svi smo se istodobno pridigli, preskočili i taj posljednji zid. Tako smo umorni i iscrpljeni stigli na cilj, zašli u nasade škabrnjskih bajama i provlačili se između njihovih stabala, nastavili svoj još neizvjestan i nesiguran put iz škabrnjskoga pakla.

Zaista je nezamislivo, neshvatljivo i nadasve neprihvatljivo da i danas, nakon više od trideset godina, ratni zločinci, rušitelji Škabrnje, krvoločni četnički koljači slobodno šeću hrvatskom zemljom i neometano uživaju u blagodatima hrvatske države

Ne tako daleko pred nama pokazale su se kuće susjednoga sela. Bio je to samo privid da smo se izvukli iz neposredne opasnosti i odmakli od ralja neprijateljskih zvijeri. Odjednom su iznad nas letjeli neprijateljski borbeni zrakoplovi. Netko iz skupine zavikao je: „Brzo, brzo, odmah u smrike, bacajte se, bacajte u smrike… u smrike!“ Tako smo se svi našli u smrikama, kako u zadarskom kraju nazivaju borovice, a iznad nas još nekoliko puta nadletjeli su borbeni zrakoplovi tzv. JNA. Svaki njihov let donosio je potporu četničkim zlikovcima, a hrvatskim vojnicima smrtonosni teret. Zrakoplovi su izbacili svoj teret, a mi smo se izvukli iz smrika. Noć se spustila, stigli smo u Jošane. Škabrnja je gorjela u plamenu, a u tom pitomom hrvatskom selu trajao je bal četničkih vampira u režiji tzv. JNA uz pasivno i neljudsko držanje europske i svjetske političke elite i diplomacije.

Cilj je postići zaborav

Zaista je nezamislivo, neshvatljivo i nadasve neprihvatljivo da i danas, nakon više od trideset godina, ratni zločinci, rušitelji Škabrnje, krvoločni četnički koljači slobodno šeću hrvatskom zemljom i neometano raspolažu i uživaju u blagodatima hrvatske države. Zar zaista nema nikakve dokumentacije na temelju koje bi se moglo otkriti te ratne zločince i provesti suđenje? Možda je takve dokumente netko ciljano zapalio ili skrio. Ako je i tako, ne mogu vjerovati da nema baš nikakvih snimaka ili drugih dokaza za privođenje krvnika suđenju i pravdi. Tako se umjesto suđenja i presude uporno stvara priča, nastoji se rat i zločin pretvoriti u nesporazum i nesreću, a krajnji je cilj je postići zaborav. U stvaranju takva stanja tijekom svih ovih trideset godina hrvatski političari i pravosuđe neodgovorno, ali uporno, održavaju postojeće stanje. Jedni su možda dobronamjerno ili nesvjesno, ali posve nesavjesno i opasno te na štetu Hrvatske i hrvatskog naroda, priredili takav teren, drugi su to zadovoljno prihvatili i održavali, a treći, s njima u suglasju, sve to mirno i spokojno tolerirali. Oni u tome ne smiju uspjeti, hrvatska povijest mora biti čista i istinita, a ne prljava i krivotvorena.

Mnogi su Škabrnjani, kao i vojnici iz drugih krajeva Hrvatske, dali živote za Škabrnju i tako su sve nas, ne samo svoje suborce, zadužili za poratnu obnovu i izgradnju Škabrnje, kao i cijele domovine. Ne bismo u tome uspjeli s teretom mržnje, te se tog zla svatko mora u potpunosti očistiti. Stoga, svakodnevno izgovaram: „Hvala, hvala ti, dragi moj Bože, što si me rasteretio svake mržnje!“ Sadržaj govora i poruka dobro plaćenih političara, kao i zapisi samozvanih kolumnista, najčešće stručnjaka opće prakse, i novinara o oprostu pretežito su isprazni ili ispunjeni neiskrenošću, te ne mogu postići prave rezultate. Svima nama mora biti jasno da se oprost daje onima koji ga traže, a traže ga oni koji su počinili loša, zla djela. Nema, niti će biti oprosta za one koji ne priznaju učinjene zločine. Zapravo, za njih i nije bilo zločina. Za njih je učinjeni zločin pragmatično djelo koje su radili iz samo njima poznate potrebe. Dodatno, što je neoprostivo i tragično, još i danas škabrnjski susjedi iz čijih je sela krenula zločinačka srbočetnička vojska, za počinjene zločine ne samo da ne znaju nego za riječ zločin koriste riječ to. Znači, danas bi Škabrnjani trebali njima oprostiti za učinjeno to. Takvim ponašanjem oni su zaštitnici tih zlotvora, odnosno zločinaca, i u ratu i u miru. Samo priznanje u kojem je sadržano i pokajanje zaslužuje oprost.